ANALIZA SUVREMENOG ISLAMA (4)

Bolno pitanje – ponižava li islam žene ili ih oslobađa?

Položaj žena je vjerojatno najkontroverzniji aspekt polemike između islama i Zapada. Na predavanjima u svijetu, ali i u BiH i Hrvatskoj, često ćemo čuti (i od mnogih ženskih predavača) da je islamska vjera sredstvo ženina oslobođenja, a ne ropstva ili diskriminacije. Također se ističe kako je islam na Arapskom poluotoku unaprijedio položaj žena koje su dotada bile potpuno obespravljene… No da bismo mogli odgovoriti na pitanje postavljeno u naslovu članka, moramo se pozabaviti jednim krupnim teološkim pitanjem: je li, naime, ono što je o ženama napisano u Sunni i u Kuranu doslovno volja Božja, ili tu postoji i element ljudskosti, ograničenost kulturom i ondašnjim prostorom i vremenom? Tako na primjer, dok Katolička Crkva za Bibliju smatra da je istovremeno i djelo Božje i djelo čovječje, te da treba dobro razlikovati ljudske elemente od onih od Boga objavljenih, (iz čega nužno slijedi da se Božju riječ mora uvijek ispočetka interpretirati u novim okolnostima), u islamu, Kuran se ne smatra istovremeno i djelom Božjim i djelom čovječjim, već se Kuran dogmatski smatra doslovnom objavom Božjom, tekstom koji je izašao iz Božjih usta, kao „pao s neba“, te ga se kao takvog ne može interpretirati već se njegove izreke moraju uzimati doslovno i primjenjivati u sadašnjosti. Ovdje leži odgovor na pitanje je li (ne)diskriminacija žena u pojedinim državama na Istoku samo posljedica loše interpretacije Kurana i niskog stupnja kulture pojedinih naroda ili je ipak riječ o puno dubljim teološkim (hermeneutičkim) problemima…

www.freeimages.com jggg

Također i ovdje kao i u prethodnim člancima, kako ćemo vidjeti, važan je odnos između moderniteta i islama. No također je važno znati da poteškoće s prihvaćanjem moderniteta nisu isključivo problem u islamu. Slične probleme imaju mnoge protestantske sljedbe koje Bibliju tumače doslovno i upadaju u fundamentalizam (tako je javno poznato da je američki predsjednik George Bush mlađi bio pod utjecajem protestantskih fundamentalista, on sam je naime protestant; otud njegovi nerazumni napadi na Irak od kojih ga je Sveta Stolica pokušala neuspješno odvratiti). Modernitet odbacuju na primjer i Amiši (proizlaze iz anabaptizma – radikalnog ogranka Lutherove reformacije), te također ultraortodoksni židovi, a i nekim strujama u Katoličkoj Crkvi potpuno odbacivanje moderniteta nije strano. U svim takvim slučajevima, bez obzira radilo se o kršćanima ili muslimanima, lako je uočiti vrlo slične posljedice: doslovno primjenjivanje nekih kulturalnih oblika iz prohujalih stoljeća u današnje vrijeme…

Islam i jednakost žena

Dana 20. veljače 2010. sveučilište u Luganu organiziralo je internacionalnu konferenciju na temu „muslimanske žene“. Između ostalih, pozvali su i stanovitu doktoricu Hudu Himmat da predsjeda toj konferenciji. Ona je održala predavanje pod naslovom „Podložne … kome?! Muslimanske žene govore u svoje ime“.

Tko je Huda Himmat? Ona je poduzetnica, doktorica je međunarodnog prava s Londonskog sveučilišta, i donedavno je bila potpredsjednica organizacije FEMYSO (Foruma Europske muslimanske mladeži i studenske organizacije) koja ima sjedište u Bruxellesu. Kći je Ali Ghaleba Himmata rođenog u Damasku 1938., od 1990. naturaliziranog Talijana nastanjenog u Campioneu. On je jedan od direktora banke Taqwa (banka Muslimanskog bratstva) i šef Islamskog društva u Njemačkoj koje je osnovao Sa’id Ramadan, otac Tareqa i Hani Ramadan. Huda Himmat je odrasla u Campioneu u Italiji, i kroz to je vrijeme već bila nekoliko mjeseci glasnogovornica Islamske zajednice u Ticinu.

Dakle, predsjednica konferencije Huda Himmat inzistirala je na tome da diskriminacija žena u islamu ne ovisi o Kuranu i Sunni (tradiciji), već ovisi jedino o tome kako ih se interpretira, te da je diskriminacija povezana s neznanjem siromašnih i s mačizmom pojedinih muškaraca. Muhamed nikada nije udario ženu i mnogi redci u Kuranu govore o ženinu dostojanstvu. Postoje problemi, ali ima ih također u Europi u kojoj je obiteljsko nasilje vodeći uzrok smrti žena.

Ovakva i slična razmišljanja, često čujemo iz usta europskih muslimana. Štoviše, vrlo često čujemo tezu da je islam oslobodio arapske žene. Ovi apologetski (obrambeni) stavovi zaista sadržavaju u sebi neke elemente istine, ali također sadržavaju neke druge elemente koji su netočni. Mislim da je dobro pozorno ispitati ove tvrdnje i unijeti u njih nešto jasnoće. Štoviše, pokušat ću pokazati da islam ima u sebi mogućnost napredovanja i da on može pomoći u promjeni društva, ali pod uvjetom da muslimani postanu otvoreni za dubinsko preispitivanje vlastite vjere. Budući da je ovo vrlo zahtjevna stvar, moramo to napraviti zajednički, kršćani i muslimani i svi ostali, prijateljski i bratski.

U Kuranu postoje redci, a u Sunni (tradiciji) izreke islamskih proroka koje ponekad ne idu u istom smjeru. U nekima se o ženama govori u neutralnom smislu, u nekima se govori pohvalno o ženama, a u nekima se govori da su žene zavodnice i da je pakao ispunjen ženama. Također, u nekim se redcima govori o jednakosti između muškarca i žene, a u nekima se govori o nejednakosti. Koje je dakle ispravno stanovište koje treba zauzeti?

Muslimanski autori obično zauzimaju apologetsku (obrambenu) poziciju: ukoliko žele opravdati svoj stav, jednostavno izaberu retke koji podupiru njihov argument. Ali ovo je potpuno neprihvatljiva metoda jer je jednostavno selektivna. Uvijek treba imati na umu cjelokupnu viziju koju Kuran donosi s obzirom na temu o kojoj se hoće raspravljati, uzimajući u obzir i ono što je “za” i ono što je “protiv”. Ako ne postupamo tako, dovodimo se u opasnost da iskrivimo tekst Kurana.

Potreba za interpretacijom Kurana u svakom dobu

U Kuranu je diskriminacija poprilično prisutna. Da budem precizniji, u Kuranu nema principa jednakosti između muškarca i žene u smislu da bi muškarac i žena imali jednaka prava. To nije neko osobito iznenađenje. Jer također u Bibliji možemo naći možda čak i više nejednakosti između muškarca i žene. To je normalno jer Bog govori čovjeku u skladu s njegovim jezikom i njegovim mentalnim sklopom, zato na čovjeku leži odgovornost da razumije točnu nakanu objavljenog teksta.

U islamu postoji princip koji se sastoji u pronalaženju „svrhe šerijata“ (maqâsid al-shari’ah). Muslimani koji Kuran čitaju kao da bi to bio jedan nepromjenjivi tekst, koji bi bilo moguće doslovno primijeniti u svim povijesnim vremenima i svim mjestima, stvaraju si veliki problem. Problem se nalazi upravo u njihovom razumijevanju Kurana i primjeni njegovih zakona.

Je li uopće moguće ponovno tumačiti Kuran? Naravno da jest, no to je lakše reći nego učiniti. Potrebno je stvoriti kriterije za tumačenje – hermeneutiku. To je upravo ono što današnjim tumačima Kurana nedostaje. Zašto je to tako? Jer se kroz čitavih sedam stoljeća nitko nije usudio ponovno interpretirati Kuran: promišljanje je sve to vrijeme bilo blokirano. A što više vremena prođe, to zadatak postaje sve teži. U današnje vrijeme ima muslimana koji pokušavaju akademski interpretirati Kuran, ali takvi odmah bivaju optuženi za potpuni nedostatak znanja o vjerskim stvarima ili pak za herezu. To je zato što se od onih koji su učeni u vjerskim stvarima (ulema) očekuje da samo ponavljaju komentare sadržane u prastarim klasičnim interpretacijama Kurana (tafsîr).

Je li zaista problem samo u kulturi?

Često se čuje da problem uopće nije u Kuranu, koji je savršen, nego da je problem u vjerničkom neznanju, predajama starih ili u kulturi različitih islamskih zemalja. U svakoj od tih tvrdnji ima ponešto istine. Ali pravo pitanje je: odakle to neznanje, te tradicije, te kulture dolaze? Zašto toliki mnogi muslimani pridavaju tim tradicijama i mačo kulturama religiozno-islamsku vrijednost? Jer ako je problem u tradicijama i kulturama u kojima je Kuran interpretiran, kako je onda moguće da su te interpretacije postale božanski zakoni?

Teza da je to problem samo nekih zemalja i samo nekih kultura ne stoji jer to je jedan opći problem u muslimanskom svijetu. Ako uzmemo Tunis i Siriju kao primjer jednakosti među spolovima, ispostavilo bi se da je to svojevrsni kontra argument. Jer razlog zbog kojeg u Tunisu i Siriji (prije trenutnog konflikta koji se tamo odvija op. prev.) postoji više jednakosti i više slobode za žene, razlog tome nije u islamu, već u tome što su ove dvije države prihvatile umjereno sekularno (svjetovno) uređenje. Godine 1950., pod utjecajem predsjednika Bourguiba, Tunis je prihvatio svjetovne zakone da bi tako riješio gore naznačene probleme, a Sirija je napravila istu stvar pod Baathovom sekularnom ideologijom.

U stvarnosti, ondje gdje postoji sekularnost, namjesto muslimanskog sistema, tamo postoje određene slobode. Tako svaki put kad neka zemlja pokuša biti više muslimanska (kako to sad vidimo u Siriji, Iraku, problemima s talibanima itd., op. prev.), kad se želi vratiti „autentičnom islamu“ upravo su žene one koje plate najveću cijenu! Ondje gdje šerijatski zakon nije nametnut, tamo ima više slobode.

Problemi u teološkoj interpretaciji (hermeneutici)

Huda Himmat je u pravu kad tvrdi da je problem u interpretaciji, ali zašto se onda ne smije promijeniti povijesna interpretacija? Pa zato što u pozadini te interpretacije stoji kruti koncept objave koji ne dozvoljava ujednačen razvoj interpretacije. Ako netko tvrdi da je tekst sadržan u Kuranu objavio Bog, odnosno da je „tekst sišao s neba k Muhamedu“ i stoga ga se ne smije dirati, tada mogućnost interpretacije više uopće ne postoji. Da bismo interpretirali Kuran, moramo biti pošteni i reći da je objava došla preko ljudi unutar specifične kulture i unutar specifičnog prostora i vremena.

Namjesto toga, mi u arapskom svijetu kažemo da su Kuran i Šerijatski zakonik savršeni, a da smo mi i naše društvo pokvareni i nismo dovoljno željni primijeniti Božji zakon. Dat ću vam jedan primjer. Prije tri godine kod mene u Beirut došao je jedan studentski par da bi kod mene napisali doktorat. Muž koji je bolje govorio arapski, objasnio mi je da bi njegova žena htjela napraviti doktorsku tezu na temu „Uloga žene u islamu i kršćanstvu“, ne bi li tako pokazala kako je islam oslobodio žene. Odveo sam ih u našu knjižnicu i pokazao sam im pedesetak knjiga pisanih na arapskom od kojih je svaka imali isti cilj: pokazati kako je islam oslobodio žene i kako su Kuran, Šerijatski zakonik i islam nevini od bilo kakve diskriminacije!

Legalna nejednakost u ime islama

Ali i u načelu i u stvarnosti, to uopće nije točno: legalne razlike su brojne. Citirat ću samo nekoliko primjera:
– svjedočanstvo žene na sudu vrijedi kao polovica muškarčeva;

– žena (kći, sestra, itd) nasljeđuje upola manje od onoga što nasljeđuje muškarac (sin, brat, itd). Ali u šiitskoj giafarita školi, koja predstavlja nekih 13 posto muslimana, nema razlike u ovome između muškarca i žene.

– žena ne smije putovati bez dopuštenja svoga muža ili oca, ili brata, ili sina, ukratko, muškarca. U Egiptu, na primjer, ovaj princip se primjenjuje i na kršćane te sam i ja osobno imao situaciju kad sam na traženje vlasti, odbio davati mojoj majci dozvolu za putovanja, tumačeći da kod nas kršćana, dijete nema autoritet nad majkom… i postigao sam da su napravili iznimku!

– muškarcu nije potrebna dozvola žene, čak ni njegove supruge, da bi putovao; neke pravno-tradicijske škole zabranjuju ženama da napuštaju kuću bez muževa odobrenja (također među muslimanima na Zapadu), dok muškarce na tako nešto ne obvezuje nijedna škola;

– muškarac ima pravo u isto vrijeme oženiti četiri žene ako ih može uzdržavati, dok se  žena u isto vrijeme smije udati za samo jednog muškarca;

– muškarac smije kupiti onoliko priležnica koliko mu srce poželi, a žena ne smije imati ni jednog priležnika;

– muškarac se može rastaviti od svoje žene čak i bez suđenja na sudu, dok u isto vrijeme žena može jedino tražiti od muškarca uslugu da je odbaci;

– musliman smije oženiti kršćanku ili židovku čak i ako ona i dalje ostane takva, dok se muslimanka ne smije udati za kršćanina ili židova koji bi takav ostao, osim ako se preobrate na islam;

– djeca pripadaju ocu, a majka se jedino može za njih brinuti, i to do 7. godine;

– djeca moraju uzeti očevu vjeru, a nikada majčinu, čak i ako bi to željeli.

Važno je uočiti da ove točke nisu izvučene iz neke, bilo tradicionalne bilo liberalne, kulture, već su sve naprosto legalne, smatraju se muslimanskima i izvučene su iz Kurana ili iz Sunne (Muhamedova tradicija) i prihvaćene su od većine muslimana. Osim toga, muška šovinistička tradicija na ovo još dodaje ograničavanje prostora za žene, te povećava nejednakost između spolova – dovoljno je sjetiti se „časnih ubojstava“ žena koja su raširena po muslimanskom svijetu.

Također, jedna od vrlo važnih zakonskih odredbi je i pitanje obredne „nečistoće“ žena vezane za menstruaciju ili rađanje. Kad žena ima menstruaciju, ona je obredno nečista. Ona tada ne smije moliti pet puta dnevno kako je kod muslimana običaj, jer je njezina molitva tada nevaljana. Ne smije doticati Kuran. Ne smije postiti Ramazan te nakon Ramazana mora nadoknaditi one dane posta u kojima je bila „nečista“. Iz istog razloga muškarac se ne smije u tom razdoblju doticati žene jer bi i on onda postao „nečist“; jedino joj smije doticati ruku ukoliko ona na rukama ima rukavice ili nešto slično tome da bi se spriječio direktan dodir koji prenosi „nečistoću“.

Ovaj koncept obredne nečistoće dolazi iz semitske tradicije i može ga se naći u židovstvu i u prvotnom kršćanstvu i među drugim religijama i kulturama. Razlika je u tome što muslimani ovu praksu i dan-danas smatraju legalnom (vrlo slično kao ultraortodoksno židovstvo). A zbog ovakve prakse, psihološke i sociološke posljedice za žene su vrlo ozbiljne.

Nejednakosti bazirane na Kuranu i Sunni

Nejednakosti između muškaraca i žena, baziraju se na nekim redcima iz Kurana, također i na mnogim izrekama koje se pripisuju Muhamedu, osobito na najčešće citiranoj izreci: „Žena je manjkava u svom umu i u svojoj religioznosti“ (al-Mar’ah nâqisah ‘aqlan wa-dînan).

U Kuranu, jednakost muža i žene pred Bogom je potpuna. Najbolji je uvijek onaj ili ona koja je najpobožniji/a. No problem je u tome što se u ovom slučaju ne radi o jednakosti „pred Bogom“, o jednakosti u Božjim očima, već se radi o jednakosti u svakodnevnom životu.

Najčešće se citiraju tri pasusa iz Kurana vezana za ovu problematiku:

2: 223 „Vaše su žene vama njive, pa pristupajte vašim njivama kako želite!“ (Nisâ’ukum harthun lakum, fa’tû harthakum annâ shi’tum). (Svi prijevodi Kurana uzeti su iz izdanja Stvarnosti, Zagreb, 1985., op. prev.) Tri riječi su o ovom pasusu važne: harth – ‘njiva’; lakum – ‘ono što ti pripada’; ‘annâ’ – ‘po volji’, što mnogi prijevodi prevode s „kada i kako hoćeš“. Taj redak iz Kurana stoga znači: „Tvoje žene su njiva koja ti pripada. Smiješ orati tu njivu kada i kako ti želiš.“ Iz ovoga slijedi zaključak da je žena seksualno vlasništvo muža, koji je smije „posjedovati“ (u seksualnom smislu op. prev.) kada i kako poželi. Zanimljivo je da u engleskom prijevodu Kurana u Saudijskoj Arabiji prijevod glasi: „Imati seksualne odnose s tvojim ženama na bilo koji način dok god se vrši u vaginu, a ne u anus“, dok prijevodi u drugim državama ne dodaju ovo ograničenje.

2: 228 „Razvedene žene će čekati tri mjesečna pranja. I njima nije dozvoljeno da kriju ono što je Bog stvorio u njihovim maternicama, ako vjeruju u Boga i Sudnji dan. Njihovi muževi imaju najviše prava da ih povrate (sebi) ako oni žele (da unesu) mir (i spokojstvo). One imaju pravo kao što imaju (i) dužnost po pravdi. Muškarci imaju prednost pred njima (ženama). Bog je moćan i mudar.“ Dio u kojem kaže „muškarci imaju prednost“ (u izvorniku: wa-li-l-rigâli ‘alayhinna daragah) doslovno znači: muškarci nadilaze žene u stupnju.

4: 34 „Muškarci upravljaju (Qawwâmûn) (i vode brigu) o ženama, jer je Alah odlikovao (i uzdigao) jedne iznad drugih i jer oni (muškarci) troše svoje imetke (za izdržavanje žena). Dobre žene su pokorne (Bogu), čuvaju tajne (u odsutnosti muža što treba čuvati: čast i imetak) zato što Alah čuva (njih). A one (žene) za koje se bojite da će biti nepokorne, savjetujte ih, ostavite ih u posteljama (ne prilazite im) i istucite ih; a ako vam se pokore, ne nalazite protiv njih nikakva načina (da im učinite nasilje). Zaista je Bog uzvišen (i) velik.“

U ovom često citiranom pasusu, Qawwâmûn se redovito prevodi „imati vlast“. Razlog zbog kojeg se u Kuranu ističe ova dominacija muškarca je dvostruk: prvi razlog je Božje izabranje (faddala Allah), a drugi je financijske prirode. Ako se muškarac boji da će žena biti nepokorna (nushûz), može upotrijebiti tri sredstva da je vrati poslušnosti i pokornosti: usmeni nagovor tj. savjet, drugo, uskraćivanje seksualnog čina (no, ne zaboravimo, on ima i druge žene i također kupljene priležnice kako to Kuran navodi), i treće, fizičko nasilje.

Iz ovoga je više nego očito, da govoreći o ljudskoj razini, nema jednakosti između muškarca i žene. No to nije nikakvo čudo s obzirom da su ovi redci pisani u Arabiji u sedmom stoljeću. Kuran se obraća specifičnim ljudima koristeći se njihovom tadašnjom kulturom. Isti je slučaj i kada je riječ o kaznama koje se primjenjuju u slučajevima krađe ili preljuba itd. Iznenađujuća je činjenica da muslimani ne promišljaju ispočetka tekstove objavljene im od Boga da bi ih primijenili na nove okolnosti i današnji kulturni sklop.

I za kraj jedno osobno razmišljanje

Sve religije su suočene s istim problemom, ne samo islam. Civilizacije moraju redovito ispočetka promišljati svoje konstitucije i zakone te ih oživljavati na nove i konkretne načine da bi se tako sačuvala izvorna motivacija. Ovo ponovno promišljanje nije izdaja, već vjernost duhu konstitucija i zakona.

Po mom mišljenju, muslimanski svijet se nalazi u jednom teškom razdoblju i proživljava jednu krizu razvoja. Zapad je muslimanima u isto vrijeme i silno privlačan i silno odbojan. U iskušenju su ili da u potpunosti usvoje Zapad ili da ga potpuno odbace. Obje opcije su pogrešne. Moramo, mi Arapi i muslimani, odlučiti slijediti glavna načela zapadnog humanizma da bismo Arapima i muslimanima vratili dostojanstvo i slobodu i da bismo tako odbacili sve ono što degradira i omalovažava ljude (muškarca i ženu) i njihovo duhovno dostojanstvo, bez obzira radi li se tu o islamu ili kršćanstvu, o modernitetu ili tradiciji. Iznad svega je vrijedno osude svako stvaranje nejednakosti među ljudima (utemeljeno na spolu, religiji, socijalnom statusu, rasi…) koje bi se baziralo na religiji, jednako kao što je činiti nasilje u ime religije ili Boga, užasna stvar.

Svi mi, vjernici i nevjernici, zapadnjaci i stranci, ljudi „prvog svijeta“ i ljudi „trećeg svijeta“ moramo ovaj put prijeći zajedno. Istinski i duboki humanizam, koji se nalazi iznad vjere ili ateizma, istinski humanizam uronjen u duhovnost – biti čovjek od tijela, duše i duha – omogućit će nam da radeći zajedno postignemo stanovitu harmoniju za koju se sve više čini da nestaje. Islam nije neprijatelj, nije ni kršćanstvo, židovstvo ili druge religije. Zadatak svakog vjernika je da ponovno promišlja svoju vjeru da bi mogao dati autentičan odgovor na zahtjeve koje mu postavlja suvremeni svijet.

Samir Khalil Samir SJ* ; AsiaNews.net

Napomena: Važno je razumjeti kako temelj kršćanstva nije knjiga, već živa osoba Isusa Krista, Krista koji je i sada tu – prisutan, te se Sveto pismo tumači u Kristovu Duhu danas. Otud i potreba za crkvenim Učiteljstvom koje je odgovorno za tumačenje Pisma. Dakle, u Katoličkoj Crkvi ne vrijedi protestantska izreka „samo Pismo“, jer Crkva je stvorila Pismo, a ne Pismo Crkvu. Otud je Crkva, na neki način, uvijek važnija od Pisma, te jednako tako po nadahnuću Duha Svetoga, ona tumači Pismo onako kako “Duh danas govori crkvama”. Zato je katolik dužan slijediti ono što crkveno Učiteljstvo naučava o Svetom pismu.

(Ostale tekstove iz ovog niza možete naći OVDJE!)

Samir Khalil Samir SJ posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto OrientaleFacoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientali.

Objavljeno: 23. studenoga 2015.

Možda vam se svidi