POVIJESNO-FILOZOFSKI PRIKAZ ATEIZMA (1)

Bit i povijest ateizma i osam motiva koji do njega dovode

Donosimo niz ozbiljnih tekstova o ateizmu, poglavito iz povijesno-filozofske perspektive. Služit ćemo se ponajviše, osobito u uvodnim člancima, glasovitim hrvatskim misliocem, eruditom i pjesnikom, isusovcem Mijom Škvorcom i njegovom knjigom Vjera i nevjera. Ovim nizom ćemo čitateljima pokušati približiti psihologiju ateizma, životni put nekih ključnih ateističkih mislilaca, donijeti glavne rasprave između ateizma i kršćanstva, koje su vođene na ovim našim prostorima, predstaviti crkveni nauk o ateizmu kako ga donosi Drugi vatikanski sabor itd., te tako kroz sve ove teme donijeti autentičnu informaciju do čitatelja – bilo da je čitatelj vjernik ili nevjernik.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

Donošenjem autentičnih i intelektualno poštenih informacija o ateistima iz perspektive vjernika, želimo ukazati na važnost govorenja o “drugima” bez vrijeđanja. Hrvatski javni diskurs, u sebi razdijeljen na vjernike i nevjernike, crne i crvene, lijeve i desne zatrpan je zlonamjernim netočnostima i vrijeđanjima koja poglavito proizlaze iz kroničnog međusobnog nepoznavanja i uopće manjka želje za njim. Stoga, mislimo, da će jedan ovakav niz tekstova, u kojem vjernici s poštovanjem i iskrenošću pišu o nevjernicima, bar malo doprinijeti ozdravljenju cijelog društva. Uostalom, za kršćanina ili kršćanku dužnost je i zapovijed govoriti s poštovanjem i iskrenošću o svakome, pa tako onda i o onima s kojima se nikako ne slažemo… U ovom prvom tekstu definirati ćemo značenje ateizma, njegovu bit, i ukratko donijeti povijest njegova nastanka te opisati osam glavnih motivacija koje čovjeka mogu odvesti do ateizma.

Definicija nevjere

Postoji li igdje nevjera kao jednoznačna i nepodmitljiva činjenica? Ili se ona javlja raznoliko i povijesno se lomi kroz prizmu kulture, politike, ekonomike, znanosti, umjetnosti, pojedinih prilika i pojedinačnih savjesti?

Uza sav oprez, nevjera se može bar nekako definirati. Definiciju možemo prenijeti iz kakva priručnika ili enciklopedije. »Ateizam ili nevjera je filozofsko uvjerenje da boga nema, odnosno da se njegovo postojanje ne može kritičkim razlozima dokazati« (ELZ, I, 213). Girardi je uvjeren da je nauka »kako nema Boga« veoma raznovrsna. Ni E. Feifel (IV, 758/183), opisujući strukturu moderne nevjere, ne može reći ništa bolje negoli ovo: Suvremeni ateizam veoma je kompleksan fenomen. Prisutan je u raznim oblicima i o njemu se može govoriti s više ili manje ozbiljnosti.

Ni naš posljednji Sabor nije ateizam podrobnije obrazložio. Označio ga je kao problem o kome treba veoma pomno razmišljati. Neopozitivisti bi rekli da je to stoga što o Bogu ne možemo ništa ovjerovljeno reći (zato je bolje o tim stvarima vitgenštajnovski šutjeti). Agnostici će nadodati da je pitanje o Bogu jednostavno nerješivo. Po sebi nerješivo, jer se s ove strane ne može govoriti o nečemu s one strane. Marksisti kažu da je pitanje nevjere ipak pitanje drugoga reda, koje se rješava time što se rješava pitanje o čovjeku. A neki ateisti na sve to ne bi valjda kazali ništa. Još manje negoli nepoučeni vjernici o svome nepoznatom ili napola spoznatom Bogu. U ime vjernika možemo staviti na pročelje razlaganja Rahnerovu definiciju: »(Nevjera) je nijekanje opstojnosti i bilo kakve spoznatijivosti Božje — ne čisto racionalne spoznatljivosti Boga« (LThK, I, 983).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vrste nevjere

Za razliku od krivovjerja, od hereze, koja zadržava i kršćansko ime (»nomen christianum retentum«) i kršćanski dom, nevjera je »das habituelle Fehlen des Glaubens überhaupt« (MS, IV, 1064). Nevjera kao »infidelitas« može biti negativna (kada je manjak vjere bez osobne krivnje: »Ali sam postigao milosrđe, jer sam djelovao iz neznanja, kad još nisam imao vjere« — 1 Tim 1, 13). Pozitivna nevjera nastaje kad se podjednako cijeni i vjera i nevjera. Pozitivna nevjera niče kad se svjesno otklanja vjera. Razlikujemo, nadalje, objektivnu i subjektivnu, materijalnu i formalnu nevjeru, slično kao i druge grijehe.

Bude li svijest u čovjeku otvorena i zauzeta, obračuni će biti duboki, kadikad i žestoki. O samoj nevjeri može se govoriti ispravno jedino s obale vjere: kad se, naime, dogleda sve značenje, točna usmjerenost, ispravna zadaća i ponor opstanka; kad se točnije uoči smisao Boga, svijeta i čovjeka u svijetu. »Duhovan čovjek prosuđuje sve«, kaže sv. Pavao (1 Kor 2, 15), dok zemaljski čovjek, anthropos psychikos, ne shvaća Božjih stvari.

Ne smijemo zaboraviti ni ove činjenice! Kao što postoji kušnja svijeta, vanjski vladar, prozvan knezom ovoga svijeta, i ivanovski »grijeh svijeta« (Iv 1, 19; l Iv 2, 2), tako se na svijet navlači i »nevjera svijeta«, koja ne samo da Boga niječe, nego uvjerava čovjeka kako je izlišno postavljati bilo kakvo pitanje o Bogu.

Srž nevjere

Nije teško uočiti zašto je definicija nevjere i njezin opis nestalan i nejasan. Nevjera nije nešto pozitivno. Nije pozitivan stav prema nekome i nečemu. Nije uvjerenje i jamstvo ispunjeno sadržajem i vrijednošću. Nevjera je uvijek — to nevjernici najpotresnije znadu — i u svome postanku i u svome značenju praznina. Ona je u biti praznina. »Ne vjerovati« znači ne povjeravati se, ne ulaziti u svijet objavljen i darovan, u vijest predanu i otkrivenu. Nevjera ništa ne govori o punini i izričaju duše, o punini srca, o susretu, o povjerenju i predanju. U nevjeri duša ostaje bezglasna, bez odjeka, bez novog svijeta. Ništa se ne čuje, ni poziv, ni odaziv; ni razgovor, ni dogovor.

U nevjeri je srušena čovjekova iskonska želja da — malen, jadan, drhtav, nepostojan i nesiguran — bude s Nekim većim i boljim od sebe. Nevjera je negacija, i vrijedi isto toliko koliko vrijedi negacija vrijednosti, negacija bića, negacija dobrote. Nevjera znači, napokon, i gubitak. Nešto je htjelo biti s nama, a mi smo to odbacili, izgubili, promašili. Upravo zato nevjera je tolikostruka i tolikostrana koliko je u nama načina i mogućnosti da se nešto pozitivno »iskrvari«, rekao bi Nietzsche, da se nešto vječno vrijedno izgubi.

Potrebno je stoga analizirati raznovrsne oblike nevjere. Proanalizirati motive i razloge nevjerovanja. Otkrivati izvore i povijesne kolijevke nevjere. Shvaćati učitelje i škole nevjere. Raščlaniti kojekakva opravdanja i obrazloženja nevjere. Nije to lagan posao. Sreća da su neki stručnjaci, sociolozi, povjesničari znanosti i filozofije, zašli u taj sivi kraj i time pripomogli da genezu i apologiju nevjere lakše shvatimo.

Povijesno tlo nevjere

Mislim da i ateiste zanima, kao i vjernike, na kakvu tlu čovjekova srca i u kakvom društvu niče suvremeni ateizam, što mu pogoduje? što ga opravdava? 0 tome je Sabino S. Acquaviva, profesor sociologije u Padovi, napisao u zbornom djelu L’ateismo contemporaneo (I, 71183…) preglednu studiju. Na stranicama obilnih brojki želi plastično izreći pojavu ateizma, ukoliko se ukorijenila i ukoliko raste na tlu religije. Dakako da te brojke nešto govore i da se stalno mijenjaju. Zato ih ne treba prepisivati. Važnije je ispitati smisao autorova uvoda i zaključka.

Društvo i nevjera

Acquaviva studijski želi otkriti socijalne vidike o postanku ateizma u industrijskom društvu. Svjestan je da je srčika svake religioznosti doživljaj i opravdanje svetoga. Ateizam će nadolaziti, kako je i Heidegger naglašavao, sa zalaskom sunca svetoga, uzvišenoga, potresno velikoga. Zato je potrebno što bolje dogledati samoga čovjeka, u kome se sveto rađa i gubi.

Tko ne može pregledati cjelovitu povijest religija, njihov uspon i razvoj kroz civilizacije, neće moći pravo shvatiti ni ateizam. Tko ne uoči napetost između »profanog« i »posvećenog« društva, jedva će razumjeti taj problem. Tko ne prati dovoljno otkriveno samo dozrijevanje čovjeka, ukoliko sinkrono ide s tehničkim progresom i prevlašću, ukoliko se bogatije osvješćuje zbog prirodne moći i zahtijeva usput sve čistiju religioznost, ne može ispravno govoriti o suvremenom ateizmu. Ako nismo, zatim, dublje osvijetlili unutrašnji svijet čovjekov, nećemo shvatiti ni vanjskih izraza religioznosti.

I moralni čovjekov status, i razne filozofije, i duhovni život općenito otkrivaju donekle uspon ili pad religije. Moguće je, naime, neko vrijeme nositi »haljinu religije«, što je Pavao nazvao »izvanjskom pobožnošću«, a pritom se odreći njezina duha. Moguće je, po drugoj strani, odbaciti kadikad izvanjske neke elemente i ceremoniozne forme, a da sama vjera u dubini još uvijek bar tinja.

Autor ne želi modernog ateizma raščinjavati u prvom redu filozofski. Želi ga uklopiti u zbivanje, vezati ga sintropijski i sinkrono uz ostala novovjeka zbivanja. Tu govore daleko više činjenice negoli marno doumljivanje.

Već je 1963. g. međunarodni »simpozij o ateizmu« upozorio da se mora govoriti o »ateizmima«, što smo prije spomenuli. P. Desquerat SJ nanizao je vrste ateizma, koje su sociološki prilično određene. Ljudi nastoje u raznim sredinama riješiti tolika egzistencijalna pitanja. Na različite načine udaraju na problem Boga. Mnogi ga kušaju odbaciti s raznih razloga jer im, tobože, smeta. »Raspravljati o ateizmu« — kaže mislilac J. Lacroix — »znači prije svega vratiti se suvremenoj čovjekovoj situaciji. Ateizam je sistem doživljajnih vrijednosti.« Raznolike »vrijednosti« raznoliko usmjeruju struje ateizma. Zajedničko im je svima da više ne doživljavaju niti cijene temeljnu religioznu vrijednost — sveto. Njihove vrijednosti kao da su nespojive sa svetim. Čim im neke »nesvete« vrijednosti pomognu u životu, odlučuju se za njih.

Nevjera i socijalne promjene

Sociolog pokušava objasniti kako nastaje ravnodušnost, a možda i odvratnost prema religioznim vrijednostima. Odakle probija odbojnost prema religioznom doživljaju? Odakle nadolazi iskustvo sve teže nevjere kao opravdanja života?

Teško je reći je li to propast samo kršćanske ili i opće religiozne prakse? Je li to posvemašnje ili djelomično materijaliziranje egzistencijalnih interesa? Da li je to uvijek punosvjesno usvajanje određene ideologije, koja definitivno pokapa Boga? Teško je prosuditi zašto su u nekim krajevima crkve praznije, desakralizacija privatnog i javnog života pojačana. Kako da shvatimo makar i površnu logiku toga fenomena?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Milton E. Yenger misli da je svako društvo satkano od religioznih i društvenih fenomena. Ako se usred ostalih društvenih elemenata religija mijenja i zamračuje, to je zbog čovjekova osobnog razvoja, zbog političko-ekonomskih interesa, zbog socijalnih promjena i novonastalih razlika koje probijaju iz religioznih promjena među ljudima.

Kad je riječ o našoj Evropi, lako je ustanoviti da su nama bliža stoljeća uvodila nove umjetničke, kulturne i tehnološke vrednote. Filozofija se »emancipirala« pa je samostalno, nezavisno od religije zaželjela protumačiti čovjeka. Ipak nije posve lako pronaći psihosocijalne veze između industrijskog društva i religiozne kritike. (0 tome je zrelo djelo napisao Jakov Jukić: Religija u industrijskom društvu.)

Nevjera i pomak prema gradu

Acquaviva ne slijedi Mumforda koji misli da je nekoć seljaku religija bila potrebna zbog »klimatske pomoći prirode«, a obrtniku opet stoga da mu poraste vještina, čovjek ne mora postati ateist zato što želi nadvladati prirodu. Ali je istina da čovjek lako napušta misao o Bogu čim počne odveć zaljubljeno zastajkivati pred sobom i pred svojim radom.

Slično kao i mnogi drugi sociolozi, Acquaviva misli da je ateizam pojačano dolazio zbog »pomicanja sela prema gradu«. Time bi grad bio označen kao prava kolijevka ateizma. Ateizam je uvijek bliži onima koji se dijele od prirode i dolaze lako do knjiga. Ateizam se lako uvlači u knjige i ostala sredstva društvenog priopćavanja, koje ga onda nude kupcima.

U gradu nastaju masovne grupacije ljudi. Mijenja se način i standardizacija života. Traži se novi moral s više užitka i s manje odgovornosti. Brza urbanizacija i razvijena industrijalizacija unose u ljude osjećaj majušnosti i nesigurnosti u prirodi, ali i sve većeg osiguranja i susigurnosti s drugima na istom tlu, radu i u organizaciji. Ravnodušnost je kao povijesna pojava najprije ušla u građanstvo. Tu je nicao sve borbeni j i sloj kritičara, slobodnih mislilaca, utilitarista. Bez naslaga ljudstva oko urbanih jezgri, osobito u jednoličnoj i neprovjetrenoj klimi tvornica i radilišta, ateizam ne bi tako brzo i tolikom silom prodro u novu povijest.

Sociolog Le Bras je pametno upozorio da gradovi nisu isključivo odgovorni za ateizam. Ima i drugih uzroka osim takozvane slobodne misli i nagle industrijalizacije. Ali i on priznaje da ateizmu pogoduju sela koja naglo prerastaju u gradove pa usvoje ritam i misao, modu i moral grada. Ateizmu je posvuda dobro došao rasap tradicionalne obitelji, nagla izobrazba s mnoštvom bezveznih a dopadljivih ideja, promiskuitet i otvoreno svodništvo s pomoću raznovrsnih komunikacija.

Bitniji momenti »areligioznog vala« u čovječanstvu mogli bi se ovako orisati: Prebrza ritmika života ne dopušta »pauze« i predaha za dublje razmišljanje. Rad, zabava, tisak, kino, radio, televizija u čovjeku često guše refleksiju i dublje religiozno misli. Javljaju se i faktori krize, ženski rad izvan kuće, miješanje ljudstva seobama i turizmom, slobodarsko odmaranje. Čovjekov je dom do kraja »pomašinjen«. Čovjek se na svakom koraku susreće sa sličnim čovjekom, s ljudskim proizvodima, a sve manje s Božjim djelima. Sam rad s jedne strane čovjeka pridiže kao proizvođača, ali ga znade — prema riječima Pija XI. — pretvoriti u sirovinu, dok sirovinu pretvara u proizvod. Napredak ljude puni obiješću. Znanost postaje »objava«, a tehnika poprima crte »vidljivog božanstva«.

Nevjera i nova vizija svijeta

Mauss i Friedmann opisali su kako na ljudsku osobu utječu promjene životnog ritma, promijenjeno shvaćanje vremena i evolucije, sve konkretnije shvaćanje osjetnog svijeta, sve naglašeniji skupni mentalitet. Čovjek je proizvodno ubrzan, logika mu popušta, lomi se naglo vizija svijeta i opstanka. Urbanistički pritiješnjen u sive blokove kućerina, industrijski ukopčan u serijsku proizvodnju, progonjen i razbijen modernim sredstvima za razonodu i efemernu nesuvislu spoznaju — čovjek je napustio ustaljeni stil života, onaj stil »kamenog doba«, ab aeterno.

Sučelice svim tim, i mnogim drugim analizama Acquaviva stavlja tvrdnju da je čovjek pojedinac doduše izložen utjecajima i promjenama, no u posljednjem religioznom izboru i u životnoj presudnoj opciji — samoodluka je njegova stvar. Čovjek zapaža stvari, motri ljude, nekako procjenjuje zbivanja. Sve prosuđuje. Određuje vlastiti stav, gradi svoju ideološku i moralnu zgradu, utječe na obitelj i na okolinu. Upravo razmatranje o »novom vremenu« i slojevitosti, složenosti, zavrzlami svijeta te o križanju pluralističkih utjecaja na sve i na svakoga, sili pojedince da dođu ne do tradicionalno uhodanih, predanih, naslijeđenih — nego do osobnih, čvrstih i dugotrajnih uvjerenja.

Autor je na kraju donio zanimljiv dio Prospettive, pogled i put u budućnost. S mnogim sociolozima, koji ne samo da bilježe činjenice i nižu brojke, nego nad svim razmišljaju i ispod svega nešto prisluškuju, i on očekuje da će se izdići pojačani val religioznosti. No ta tema ne ide u određeno tumačenje ateizma kao sociološki zanimljive i teretne pojave.

Psihološki razlozi nevjere

Psiholog Louvainskog sveučilišta Antoine Vergote u svojoj studiji »o psihološkoj analizi ateističkog fenomena« ne stavlja ateizam u »suvremene putove spasenja«, kao što je to učinio sociolog Yenger. Ali priznaje da ateizam želi čovjeka staviti na mjesto Boga, tražeći uporno da čovjek bude slobodan. Zašto čovjek uklanja Boga i zašto tako — makar vidi svu svoju ograničenost — uzdiže sebe?

Vergote ne voli izjave G. van der Leeuwa, da je ateizam »vjera na svom bijegu«; da je ateist čovjek koji od Boga skreće k đavlu, čovjek kome đavao postaje na neki način bogom. Ateist je čovjek, tvrdi Vergote, koji silama duha i društva želi ostvariti čovjeka, i to destiliranog »samočovjeka«, bez tragova Božjih. Sile takva čovjeka nevjere orijentiraju se drukčije negoli sile čovjeka vjere. U njega su pojačana osjetila za zemlju, ali je spaljeno ono šesto, platonsko osjetilo kojim vjernik dira transcendentno.

Vergote kao učenjak pita: Koji motivi pokreću nekoga da postane i da ostane ateist? Za psihologa, naime, čovjek po svojoj naravi nije ni religiozan, ni areligiozan. On to postaje tijekom svoga života. Psiholog prati njegov razvitak i pita se: Zašto to postaje? Što ga vuče prema religiji, a što u ateizam? Vergote zastupa dinamičnu, aktivnu, konstruktivnu psihologiju. Ta psihologija opisuje i vjeru i ateizam kao napor kojim čovjek sređuje neke napetosti, prebrođuje životne krize i rješava teška pitanja. Vergote ne vjeruje u takozvane »ateističke temperamente«, u prirodno predodređenje za ateizam.

Nitko nije rođen kao ateist, nitko nije psihosomatski, ustrojstvom svoje prirode, ateist. Na izgradnju čovjekova punoga karaktera utječe dakako i fiziološka i biološka strana. Ali podjednako, ako ne i više, čovjeka ostvaruje okolina, ozračje obitelji i kulture, vlastiti studij i uposlenost. čovjek raste na tlu prirode, ali pod utjecajem motiva što ih prima. Čovjek je u biti zahtjev da sebi obrazloži sve što misli, sve što radi, sve zbog čega pati.

Ukoliko netko ne može motivima pobijediti različite krize i konflikte života; ukoliko ne može oblikovati osobni nazor i djelovanje, postići sigurnost i orijentaciju, ostaje u čovještvu neodređen. Ima ljudi, znamo, koji nisu ni vjernici ni nevjernici. Psihološki motiv za bilo koju misao, izbor ili akciju nije ni fizička ni biološka sila. To je duhovna energija, duhovno nagnuće koje čovjeka iznutra prosvjetljuje, vodi i uvjerava, ali se i mijenja, dozrijeva, jača i slabi. Mijenja se zbog osobnog rada, odgoja, okoline, povijesnih i kulturnih prilika, filozofije i religije, socijalnog stanja i političkih mijena. U tom svjetlu moramo motriti i ateiste kao ljude, koji zbog nekih motiva, vrijednosti i ciljeva okreću leđa religioznom svijetu i grade svoj areligiozni svijet.

Osam »motiva nevjere«

Vergote je — utemeljujući svoje poglede na mnogim zapažanjima i iskustvu — opisao postanak i formiranje ateizma pod ovih osam vidika:

Prvi motiv

Čovjekov duh u svemiru prije svega susreće nešto Uzvišeno, Tajanstveno i Sveto (o čemu govori R. Otto). Sveto je za nas nešto izvanredno, strašno i privlačno u isti mah. Čovjeka pred svetim obuzima i strah i radost. Taj dvostruki osjećaj pred sasvim Drukčijim, pred Svetim, pred Numinoznim — Božanskim, može uroditi ili pristankom uz Boga ili rastavom od Boga. Umjesto da se s pouzdanjem preda u ruke »poželjnoga i privlačnoga« (Oca, na primjer), nekoga će zaplašiti misao da je Sveto ujedno i Grozno pa će pred njim bježati, a možda ga i zamrziti. Danas je od toga straha naglašenije uvjerenje da je Bog prijetnja čovjekovoj veličini i slobodi. I mnogi zbog toga odbacuju Boga.

Drugi motiv

Neki to Sveto poistovjećuju s magijskim. Vjeru smatraju magijom. Na taj način vjera postaje nedopušten prodor u zakonitost svijeta, u ljudsku povijest, u samu normalnu psihologiju. Ukoliko se razvije umsko tumačenje svijeta, sva djetinjasta i prilično magijska zamišljanja o Bogu i svemiru moraju izumrijeti. Dobar dio vjerskog »namještaja i dekora, svetog inventara« (čudesa, sakramenti, uskrsnuće, Providnost…) postaju magijski rekviziti za ljude koji ne shvaćaju religiozne transcendencije. Dublji i kritički ljudi mogu se odbiti od vjere ukoliko im nismo dotumačili sklad između vjere i znanosti, između misterija i uma.

Treći motiv

Ateizmu neobično pogoduje suvremena desakralizacija svijeta i života. To »onesvećenje« po sebi je za samu vjeru neutralna pojava. Može vjeri i koristiti, ukoliko je čisti od nepotrebnih patvorina svetoga. Vjetar znanosti i tehnike doista sa svijeta otpuhuje i diže nepotrebnu religioznu maglu i prašinu. Stare su religije bile prejako vezane uz misterij svemirskih pojava, napose uz pojave života. Ta ih je tajna snažno vukla k njihovu izvorištu, k Bogu. Na Zapadu, gdje se rodio planetarni suvremeni ateizam, filozofije su čovjeka sve snažnije trgale od kozmičke cjeline, opšivale ga njegovom ograničenošću, kidale od božanskog središta.

Čemu Bog? Čemu hipoteza o Bogu? — pitaju se ljudi koji su sav ljudski život, ljudsko profesionalno djelovanje, etiku i obiteljske probleme »riješili« i bez Boga. Ingmar Bergman stavlja u usta svojoj junakinji pitanje: Ako mi Bog ne dolazi u život kao znanac i prijatelj, ako se ne zanima za moje probleme, što će mi? Vjernici, napose vjernici intelektualci, znadu da je Bog nešto drugo, Netko Drugi, a ne Priroda ili obični suputnik povijesti. Njemu se obraćaju kao Objavljenomu, a ne kao Zakonu i Sili Prirode. Svijet je danas u čovjeku došao do veće i punije svijesti. Čovjek želi autonomno motriti i svemir, i život i sudbinu. On želi svojim silama mijenjati sve oko sebe, dosljedno i sama sebe. Mnoge smeta i to što je Crkva bila prema modernim strujama znanosti odveć rezervirana, ukoliko ih nije osuđivala. To napose vrijedi za hipotezu evolucije.

Četvrti motiv

Četvrti psihološki motiv ateizma za neke duše može biti nedostatak religioznog iskustva. Čini im se da unutrašnji, čuvstveni i »mistični« karakter religije njima ne odgovara. Tome se prije svega protivi njihova umska formacija. S druge strane, čovjek prakse, homo technicus, sve shvaća pod konkretnim vidom i zadatkom. Čovjek tehnike sve češće bježi od sebe i sav se povjerava vanjskom preoblikovanju svijeta. Mnogi stoga odbacuju religiozno iskustvo kao preostatak djetinjastog života.

Možda je nekad, u primitivno doba, to iskustvo i bilo potrebno. No kad čovjek upozna ljude i prirodu, napušta želju za Bogom. Povjerenje koje naglo raste u novac, ljubav i osiguranje, kako izjavljuju novije statistike, stavlja religiju sa zagrobnim utjehama na posljednje mjesto. Tu se, vidimo, zaboravlja pravo značenje posljednjih vrijednosti i osnovnog određenja. Zaboravlja se da je vjera prije svega razumno prianjanje uz osobnog Boga koji čovjeka dovoljno uvjerava i o sebi i o čovjeku samome.

Peti motiv

Ima ateista koji religioznom pristanku uz Boga suprotstavljaju svoj kriticizam. Znanstveni, napose neopozitivistički »totalitarizam«, koji želi objasniti i ukloniti sve nekadašnje tajne, uporno napada vjersko mračnjaštvo, koje je tumačilo svemir s pomoću simbola i teških zagonetki. Stav pozitivista Tainea, kojemu je razum svojim svjetlom progutao vjeru u Natprirodno, značajan je za ateiste kao i »magijska« definicija koju o Bogu ispisuje Leuba (Bog je biće koje mogu moliti očekujući odgovor — dakle neko osiguravajuće društvo na drugom kraju žice…). Ateisti ne prihvaćaju tri stvarnosti svake prave vjere: misterije, koji su za njih neprobojan mrak; apsolutne istine, protivne čovjekovu mišljenju i provjeravanju; dogme, ukoliko vode u onostrano i čovjeka odvlače od svijeta u koji je ukorijenjen. Vergote dobro zapaža da bi trebalo demitologizirati znanost kao i vjeru. Kad spoznamo kamo što ide, nestat će nepotrebna spora. Vjera i znanost mogu započeti pristojan i plodan dijalog.

Šesti motiv

Šesti motiv, koji pokreće mnoge ateiste, probija iz činjenice radosti. Radost i veselje kao da se protive Bogu, ili se Bog protivi njima. Kao da je Bog mnogo više povezan s tragičnim osjećajem života (Unamuno), kao da je nazočan samo u trenucima patnje i bola. Radost, naprotiv, čovjeka dovoljno opija kako bi zaboravio tjeskobu egzistencije. Značajno je, na primjer, koliko seksualni užitak vuče u zaborav na Boga. Čovjeku nisu potrebne »dvije punine«.

Što je neka religija nepovjerljivija prema ljudskim radostima, to su ljudi nepovjerljiviji prema njoj. Osim toga, čovjek se može i sam dovoljno osigurati, veli B. Russell (imetkom, društvom, zakonima, policijom…), i ne zna što će mu drugi Spasitelj. Tu je i vjerska nauka o grijehu i odgovornosti dobacila svoj uteg. Ako je čovjek grešan, onda je i nemoćan — radikalno nemoćan i za ovaj i za onaj svijet. A to se slobodnom i humanističkom čovjeku ne sviđa.

Sedmi motiv

Među najteže motive koji potiču na ateizam psihologija upozorava na problem Zla i Providnosti. I anketno ispitana djeca u velikim postocima izjavljuju da se bune stoga što Bog nije dobar. Dostojevski je riječ bunta stavio na usta Ivana Karamazova, dok su Duhamel i Camus bili spremni boriti se protiv Boga koji muči djecu. Ljudi koji teško dogledavaju eshatološku pravdu i ljubav, koji ne shvaćaju otvorenog Srca Kristova, pa možda i njegovu tragiku prebacuju na nemilosrdnog Oca, koji ne shvaćaju kušnje i disciplinsko-odgovomo-odgojne škole života, uvijek na ovom pitanju zastaju, tu im se često razori vjera. Ti se problemi uopće ne rješavaju u sistemu brojeva ili svemirske energetike, nego u prostranstvima Božje objave i Božjih obećanja.

Osmi motiv

Na to se nadovezuje posljednji, osmi psihološki motiv, kojim Vergote tumači rađanje ateizma. To je kritika ideje i stvarnosti Boga Oca. On misli da je tu središte svih prigovora protiv religije, jer se tu odigravaju najdublji čovjekovi obračuni. Čovjek obračunava s onim Drugim, koji se javlja i u milosti, i u opomeni i u zahtjevima kao Otac. Ukoliko suvremeni ateizam jače naglašava čovjekovu autonomiju, utoliko odrješitije odbija svako Božje »upletanje u čovjekove unutrašnje poslove«. (Kako je Nietzscheov grbavac povrijeđen, kao i mali Sartre, što Bog gleda u dubinu duše i savjesti!).

Merleau-Ponty, francuski mislilac, spočitavao je kršćanima što još uvijek Boga smještaju u Nepoznato, a ne u sveopći ljudski Duh (kao hegelovci?); zamjera im što strah pred propašću i egoizam u životu nisu zgazili pravom ljubavlju. Osim toga, veli, skrivaju se iza vjere u Boga Oca, koja je odveć staromodna i konzervativna. Otac je zakon, strogi sudac, biće koje traži samo svoju slavu i ne daje dovoljno slobode ljudskom srcu. Ima li tu prostora za ljudsku slobodu, za radost i za neograničenu ljubav?

Umjesto krivnje, tjeskobnosti, mazohističkih i sadističkih elemenata čovjek traži slobodu. Uklanja se molitva i poslušnost, gase se žrtve i poniznost, čovjek se oduševljava za mitske demijurge i prometejske tipove, koji za svoje istomišljenike i suputnike ulaze u borbu protiv oca. Freud je objašnjavao kako svaki čovjek želi na neki način biti sam sebi otac, a to znači posljednji autoritet. Ova pometnja proistječe iz siromašnog poznavanja Boga, napose Boga Oca.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Mije Škvorca Vjera i nevjera. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Ostale tekstove iz ovoga niza vidi ovdje!


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 23. siječnja 2016.

Možda vam se svidi