POSTOJI LI ALTERNATIVA SEKULARNOJ LIBERALNOJ DRŽAVI?

Benjamin Wiker: Liberalizam je postao državna religija

Prenosimo vrlo informativan razgovor s Benjaminom Wikerom povodom izlaska njegove poznate knjige o liberalizmu: Štovanje države: kako je liberalizam postao državna religija. Wiker, između ostalog, tumači kako “sekularni liberalizam nije neutralan pogled na svijet već vrlo specifičan nazor, s vlastitim pretpostavkama o svemiru, ljudskoj naravi, dobru i zlu”. Tvrdi da je to “prava religija” koja je povijesno pokušavala izgurati kršćanstvo. Zbog toga zaključuje: “Ako je liberalizam religija, onda bi, prema Prvom amandmanu, trebao prestati biti službeno podupiran nazor…” Pažljiviji čitatelj će, međutim, primijetiti da Wiker čini više argumentativnih skokova koji u ovome tekstu ostaju neopravdani. Slijedi li doista iz materijalističkog poimanja čovjeka i svemira utilitarizam ili moralni relativizam? Povlači li doista “religijska neutralnost” ideju da su sve religijske tvrdnje jednako neutemeljene? Možda, ali to su – među ostalima – tvrdnje koje nisu očite i koje valja opravdati. Tekst donosimo kao stimulaciju za takvo promišljanje, a ocjenu o uspješnosti Wikerovih tvrdnji i argumentativnih manevara možete donijeti s punim uvidom u njegovu knjigu, čiji sažetak ovdje pruža.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Catholic World Report: Jeste li svoju knjigu tako dramatično naslovili s namjerom da uznemirite duhove? Zar se uistinu može tvrditi da bilo tko, barem u Sjedinjenim Državama, stvarno štuje državu? Što ste time željeli reći?

Wiker: Jest, to mi je i bila namjera! Da li ljudi u Americi, naročito ljevičari, doslovno padaju na koljena i kleče pred, na primjer, stubama Vrhovnog suda? Ne! No odnose li se oni prema državi kao prema jednoj vrsti zamjene za Boga? Itekako. Postoji li u povijesti liberalizma presedan za doslovno štovanje države? Da, postoji.

Prvo trebamo sagledati našu trenutnu situaciju u širem povijesnom kontekstu. Izrazito sekularne države kroz posljednjih su 200 godina svoje štovanje s Boga usmjerile na samo čovječanstvo, točnije, tamo gdje je koncentrirano najviše ljudske moći – na državu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Religija razuma iz vremena Francuske revolucije zapravo je bila štovanje čovjeka samoga. Sekularna revolucionarna država napravila je vlastitu religiju, tako da su sama revolucija i revolucionarna država postale objektom prave religioznosti.

Takvo povijesno kretanje – odbijanje kršćanstva i idoliziranje sekularne države – bilo je prisutno u raznim političkim pokretima u devetnaestom stoljeću i početkom 20. stoljeća. Nacionalizam, komunizam, fašizam i nacizam najpoznatiji su primjeri. Znanstvenici su te pokrete s razlogom nazivali političkim religijama.

I socijalizam je jedna od tih “religija”, koja je samu sebe poimala kao preusmjeravanje štovanja s Boga na samo čovječanstvo, točnije, na socijalističku državu, koja je svojim građanima obećavala da će im u ovome životu dati ono što kršćanstvo obećava tek u vječnosti – utopiju na ovome svijetu. Socijalizam u izvornoj zamisli ima bitna obilježja religije, i postao je povijesni temelj liberalnog progresivizma u Sjedinjenim Državama.

Ovdje uistinu govorimo o štovanju države! No također možemo vidjeti kako je liberalna država, ne uzimajući u obzir povijesnu pozadinu, preuzela ulogu Boga, istovremeno neumorno izguravajući kršćanstvo iz javnog prostora.

Jedan je važan primjer uredba kojom predsjednik Obama sve institucije, uključivši i one katoličke, obavezuje da plaćaju kontracepcijska i abortivna sredstva te sterilizaciju. Tako liberalna država zapovijeda: “Sudjeluj u liberalnoj seksualnoj revoluciji!” Tu država definira dobro i zlo.

Ista se stvar događa i kad ljevičari koriste sudove da bi nametnuli prihvaćanje istospolnih brakova, ili kada država odobravanjem pobačaja i eutanazije preuzima ovlast definiranja braka, definiranja života i određivanja trenutka smrti.

CWR: Kažete da postoji više oblika liberalizma. Koji je od njih tema vaše knjige? Zašto pišete da “ne možemo razumjeti liberalizam sve dok ne razumijemo neke bitne stvari o kršćanstvu”? Koje su to stvari?

Wiker: Počinjem s najočitijim i najpoznatijim oblikom liberalizma, liberalizmom kako ga shvaćaju obični ljudi. Koji su tipični liberalni stavovi? Liberali su obično ateisti, agnostici, ili u najboljem slučaju afirmativni ili “progresivni” kršćani, koji u vrlo maloj ili u nikakvoj mjeri ne uvažavaju doktrine, a o pitanjima morala imaju liberalne stavove. Podupiru pravo na pobačaj, gay-agendu, seksualnu revoluciju, multikulturalizam, određeni moralni relativizam te eutanaziju. Često podupiru intenzivno upletanje vlade u život građana.

To je najjednostavnija predodžba liberalizma, od koje je najbolje poći da bismo liberalizam bolje razumjeli. Oslanjajući se na to, čitatelja vodim dublje u povijesne korijene liberalizma, koji se nalaze već na početku 16. stoljeća, kod Machiavellija. Kod njega se najjasnije vidi što je liberalizam bio i što jest u svome porijeklu i biti. Počinje dvojako: Machiavellijevim izraženim odbijanjem kršćanstva, kao i afirmacijom našeg tjelesnog postojanja na ovome svijetu kao našeg najvećeg dobra.

Liberalizam je u svojoj srži sekularan, određen odbijanjem kršćanstva i istovremenom afirmacijom svijeta. Po tome on predstavlja jedan način povratka na poganstvo. Zato u povijesnom smislu napredovanje sekularnog liberalizma znači i dekristijanizaciju i povratak na pogansko viđenje svijeta.

CWR: Da citiramo navod iz vaše knjige: kakav kozmološki temelj zahtijeva liberalizam?

Wiker: Kada liberalizam shvaćamo kao dramatičnu afirmaciju života na ovom svijetu kao jedinoga dobra ljudskih bića, onda imamo ključ za razumijevanje vrste kozmosa kakvu liberalizam treba kao temelj. To je materijalističko gledanje na kozmos.

Nije slučajno to što je uz napredovanje liberalnog sekularizma prisutno i napredovanje materijalističkog pogleda na svijet. Koji je najbolji način za eliminaciju kršćanstva iz svijeta? Samo napravite svijet u koji se kršćanstvo ne uklapa – svijet u potpunosti načinjen iz tvari, svijet bez duša, bez duhova, bez Boga.

Zato sekularni liberali uvijek kao dio svoga programa forsiraju apsolutno materijalistički pogled na svijet. Radi se o gledanju na stvarnost u kojem nema mjesta za središnje istine kršćanstva. Ako su ljudska bića samo kemijski komplicirana stvorenja, koja nemaju duše i ako Boga nema, onda kršćanske doktrine nemaju nikakva temelja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovaj pogled na svijet također podržava, zapravo i definira, svaki vid liberalnog gledanja na moral. Ako smo mi samo tijela, onda se dobro i zlo mora definirati isključivo u odnosu na tijelo, tj. u odnosu na tjelesni užitak i bol. Tako sve što bilo koja osoba smatra izvorom tjelesnog užitka mora za tu osobu biti dobro. Dobro i zlo sasvim su relativni pojmovi, u potpunosti definirani našim osobnim, individualnim tjelesnim žudnjama. A u materijalističkom svijetu Bog, čisti duh, ne može postojati, pa smo slobodni sami osmišljavati vlastiti moral.

CWR: Kako su se rani kršćani nosili s onime što vi nazivate “dekadentnom poganskom državom”? Nakon što je car Konstantin u 4. stoljeću ozakonio kršćanstvo, je li i Crkva postala dekadentna i korumpirana kao i država?

Wiker: Zašto je ovo pitanje važno? Njegovu važnost uviđamo kad saznamo da su stari Rimljani svesrdno podupirali kontracepciju, pobačaj, čedomorstvo, eutanaziju, brzi razvod, promiskuitet, pornografiju, pedofilske homoseksualne prakse, pa i homoseksualni brak! Drugim riječima, prvi su se kršćani našli u poganskoj državi, i poganskoj kulturi, koja veoma nalikuje našoj! Ili, da se drukčije izrazim, sekularni liberalizam odveo nas je natrag do poganstva, pa današnji kršćani imaju neugodan osjećaj da su sve to već prije proživjeli.

Iz te spoznaje možemo naučiti nešto jako važno. Prvi kršćani nisu se sakrili u katakombe da izbjegnu pokvarenu pogansku kulturu, nego su pošli u misiju evangeliziranja. Tako su kristijanizirali pogansko Rimsko Carstvo, a kasnije i sav Zapad.

U tom su procesu evangelizirani i rimski carevi; prvi se preobratio Konstantin. Isus nam je rekao da učinimo sve ljude njegovim učenicima, pa čak i vladare!

Mnogi, gledajući u prošlost, smatraju Konstantinovo preobraćenje jednom vrstom “pada” iz čistog kršćanstva. Kršćani njegovog vremena nisu na to tako gledali. Prije tog obraćenja kršćani su bili spaljivani, bičevani, komadale su ih zvijeri, odrubljivane su im glave, tukli su ih, bacali u tamnice. Sve je to činila poganska država. Kršćani su se radovali vijestima da se, gotovo iznenadno, car poganin preobratio, i tu su vidjeli očitovanje Kristove moći da preobrazi sve. Konstantinovo preobraćenje smatrali su velikim djelom božanske Providnosti.

Čini mi se da oni koji čeznu za dobrim starim vremenima kršćanstva prije Konstantina, kada su kršćane masakrirali na najokrutnije moguće načine, imaju romantičnu predodžbu toga što znači kad vas država progoni. Trebali bi pitati kršćane koji su živjeli pod komunističkim režimima kako je to romantično!

Je li Konstantinovo preobraćenje prouzrokovalo probleme? Jest, ali ni približno onolike koliko se često tvrdi. No, kršćani su naučili da car ne može biti crkveni poglavar. Čak i kad ima najbolje namjere, njegovi će politički ciljevi prije ili kasnije iskvariti Crkvu. Prema tome, Crkva se sama i s jasnom namjerom razdvojila od države. Umjesto da je država asimilira – kao što je asimilirala pogansku religiju, a i istočnu Crkvu – zapadna Crkva je bila čvrsta u odluci da mora postojati stvarna razdvojenost crkve i države, da i jedna i druga moraju djelovati svaka pod svojom upravom, i zasebno ostvarivati svoje ciljeve. Ukratko, Crkva je ta koja je uvela razdvojenost Crkve i države.

CWR: Kako je to Crkva uvela i razvijala razdvojenost Crkve i države? Ako je tome tako, zašto toliko kršćana ne voli ili čak napada odvojenost Crkve od države?

Wiker: Prisjetimo se riječi pape Gelazija:

Jer je Krist, svjestan ljudske krhkosti, mudro odredio što je dobro za spas njegovog naroda, razdvojio je službe obiju sila prema njihovim pripadajućim djelatnostima i različitim dostojanstvima, u želji da njegov narod bude spašen po zdravoj poniznosti, a ne da ga ljudska oholost odvede na krivi put, tako da kršćanskim vladarima, kako bi postigli vječni život, trebaju svećenici, a koji se pak služe carskim propisima u bavljenju zemaljskim poslovima. Tako neće biti zadiranja svjetovnih stvari u duhovnu djelatnost i “dobar vojnik Krista Isusa” (2 Tim 2,3) neće se uključivati u svjetovne poslove, dok onaj koji jest uključen u svjetovne poslove neće odlučivati o božanskim stvarima. Na taj je način očuvana poniznost u oba staleža, a nijedan se nije uzvisivao podložnošću drugoga, i oba su zvanja bila savršeno prilagođena svojim funkcijama.

Zapamtite koji je glavni razlog zašto Crkva i država moraju biti razdvojene – da bi se izbjegla oholost i korupcija. Politički vladar mora uvijek imati na umu da mu treba svećenik, da mu treba Crkva, radi njegovog vlastitog konačnog spasenja. On nije Bog na zemlji. On nije iznad Božjeg zakona i potrebe za Božjom milosti. S druge strane, crkveni vođe ne smiju uzurpirati mjesto političkih vladara, inače će postati previše svjetovni, i tako iskvariti Crkvu.

Tako i jedna i druga imaju sebi vlastitu funkciju i domenu: Crkva se brine za dobro duše, vječni život, a država se brine za stvari koje imaju veze s brigom za materijalno i za provođenje pravde na ovom svijetu.

Ali Crkva je ta koja je uvela razdvojenost sebe i države. Ta se razdvojenost nije razumijevala kao razdvojenost određena antagonizmom, kao da se radi o državi protiv Crkve. Tip antagonizma kod kojeg sekularna država nastoji izbrisati baš svaki utjecaj Crkve izum je modernog sekularnog liberalizma. Nažalost, zbog pojave modernog liberalizma izgubljeno je izvorno značenje razdvojenosti Crkve i države. Kršćani moraju razumjeti odakle potječe razdvojenost, što je ona izvorno značila, ali i kako ju je i zašto sekularni liberalizam iskvario. Naravno, u knjizi je ta tema dobila mnogo mjesta.

CWR: Zašto je Machiavelli tako važan u razvoju našeg današnjeg shvaćanja države? Koje su neke od ključnih posljedica toga razvoja?

Wiker: Upravo je Machiavelli osmislio modernu sekularnu državu, koju bitno određuje odbijanje kršćanstva i prihvaćanje posve ovosvjetskog, materijalističkog gledanja na politiku. Machiavelliju možemo zahvaliti za našu suvremenu predodžbu “podizanja zida razdvajanja između Crkve i države” i predodžbu države kao aktivne, sekularizirajuće institucije s čvrstom namjerom da ukloni kršćanstvo iz javnosti.

Najveća posljedica prihvaćanja Machiavellijevog stava je taj da je Crkva dovedena na rub izumiranja ili, da se blaže izrazim, na rub nemoći i nebitnosti. Sekularizacija znači dekristijanizaciju, i kršćani sada to proživljavaju.

CWR: Vi tvrdite da je Baruch (Benedictus) de Spinoza (1632-1677) imao ključnu ulogu kao otac moderne liberalne demokracije, ali i kao otac modernog proučavanja Biblije. Kako to da o njegovom životu nije snimljen film?

Sad se uozbiljimo: kako je Spinozin panteizam utjecao na zapadnjačko shvaćanje države? Kakvo je mišljenje Spinoza imao o kršćanstvu i o Katoličkoj Crkvi općenito?

Wiker: Mislim da bi stvarno trebalo snimiti film o njemu, jer je intriga u vezi sa strategijom sekularista poput Spinoze za eliminiranje pravovjernog kršćanstva zanimljivija od užasnog Da Vincijevog koda, u kojem je pravovjerno kršćanstvo opisano kao nekakva urota!

Spinoza je bio ključni mislilac u razdoblju prosvjetiteljstva, zasigurno jedan od najutjecajnijih. Kao što je to slučaj i s ostalim svjetovnim misliocima u tom razdoblju, Spinoza je kršćanstvo smatrao velikom povijesnom grješkom, a katoličanstvo njezinim najgorim oblikom. Zato je tražio načine da ga potkopa.

Bio je briljantan strateg. Na primjer, umjesto da izravno napadne Bibliju, potkopavao ju je uvođenjem pristupa proučavanju Sv. pisma koji u konačnici Bibliju pretvara u poučnu priču za mase. Još jedan primjer: umjesto da izravno napadne kršćanski nauk, tvrdio je da je za kršćanina zapravo važno jedino da voli svoga bližnjega – sva druga vjerovanja, dogme i doktrine smatrao je običnim dekoracijama. Pod ljubavi prema bližnjem mislio je na toleriranje svih uvjerenja koja bližnji ima sve dok on općenito poštuje zakon, jer su vjerska uvjerenja posve subjektivna. Taj je stav pripomogao definiranju moderne liberalne demokracije, u kojoj su svačija vjerovanja o Bogu jednako održiva i jednako istinita jer su jednako neutemeljena.

No Spinoza je ipak bio religiozan u nekom smislu, ali ta je religija bila filozofija. Bio je panteist i slavna je njegova tvrdnja da je Bog priroda i priroda je Bog. Posljedica te tvrdnje, kada su je prihvatili romantičari, bila je ta da se prirodu počelo štovati kao božanstvo. A ako smo i mi dio prirode, onda smo i mi božanstva. A ako je država nešto što smo stvorili mi, ljudska božanstva, onda je sigurno i država božanstvo! Tako je Spinozin panteizam izravno pridonio nastojanjima onih koji su u 19. i 20. stoljeću smatrali da je država bog vrijedan našeg najžarkijeg štovanja.

CWR: Kako su povezani liberalizam kakvim ste ga vi opisali i demokracija? Koji su neki od ključnih čimbenika koje treba uzeti u obzir pri procjenjivanju te povezanosti?

Wiker: To je nezgodno pitanje, i s njime treba biti pažljiv zbog konfuzije koja vlada i u vezi s demokracijom i u vezi s liberalizmom. Ako bih odgovarao na brzinu, rekao bih da je sekularni liberalizam povijesno određen svojom izraženim antagonizmom prema kršćanstvu. Namjera mu je bila eliminirati kršćanstvo iz kulture, do kraja ga iskorijeniti. Kršćansko shvaćanje da postoji prava istina susrelo se s novim oblikom intelektualnog i moralnog relativizma – onoga koji danas dominira našim akademskim i intelektualnim krugovima, a kojeg su osmislili prvi sekularni mislioci poput Machiavellija i Thomasa Hobbesa.

Kakve to ima veze s liberalnom demokracijom? Liberalizam u tolikoj mjeri prezire pravo što ga kršćanstvo polaže na pravu istinu da prihvaća ideju da istine nema, i da su svačiji stavovi u redu. Potkopava kršćanstvo potkopavanjem bilo čijeg polaganja prava na istinu.

Taj relativizam je okosnica liberalnog pogleda na demokraciju, gdje ničiji stavovi nisu bolji ili gori od tuđih, tako da su svačiji stavovi jednako bitni. Budući da istine nema, cilj liberalne demokracije postala je afirmacija svačijeg prava da radi i govori što god hoće.

To je liberalna demokracija. Dovoljno je reći da se demokracija može graditi i na drugim temeljima, poput zamisli da smo svi stvoreni na Božju sliku, da smo svi grješnici, da nas Bog sve voli, da nam treba moralni preporod te da moramo u društvu izvršavati određene moralne obveze.

CWR: Koja su to “dva lica liberalizma”? Koje lice gledamo danas u Sjedinjenim Državama? Koja su neka od jedinstvenih obilježja sekularizma u SAD-u?

Wiker: To je jedan od kompliciranijih dijelova cijele priče. Da pojednostavnim: u povijesnom razvoju liberalizma postojale su dvije glavne struje – konzervativni (klasični) i radikalni liberalizam. Zajednički im je temeljni cilj liberalizma: do kraja sekularizirati, tj. dekristijanizirati državu.

Otac klasičnog liberalizma je John Locke, jedna prilično ambivalentna ličnost. Njegov je cilj bio sekularizirati državu, da ona u bude u potpunosti određena svjetovnim, materijalnim blagostanjem. Njegovim riječima: jedini je cilj vlade zaštita imovine. Ne poticanje vrline, ne briga za duše građana, ne priprema za vječni život, nego briga da građani mogu zarađivati, i da oni koji zarade mogu sačuvati to što zarade. Locke je htio državu osloboditi od kršćanske brige za sudbinu duše na drugom svijetu, ili, grublje rečeno, htio je građane osloboditi od kršćanske brige zbog grijeha pohlepe, tako da se čiste savjesti mogu prihvatiti bogaćenja na ovome svijetu.

No Locke je smatrao da je religija potrebna kao moralni oslonac tome bitno ekonomskome pothvatu – kako bi se kontrolirale osiromašene mase – pa nije htio eliminirati kršćanstvo. Htio ga je pretvoriti u moralnu podršku sekularnoj državi definiranoj ekonomijom, i zato je njegov liberalizam konzervativan.

Drugo je lice liberalizma radikalno. Ono želi da svatko čuje poruku oslobođenja od kršćanstva. Otac ove vrste liberalizma je Rousseau, a odmah do njega imamo Karla Marxa. Tu se nalazi sjeme najintenzivnijeg antikršćanskog sekularnog liberalizma, kojeg poznajemo danas.

Radikalni liberalizam bio je reakcija na konzervativni liberalizam. Radikali su tvrdili da religija nije ništa više od uporišta privilegiranih društvenih klasama, tzv. kapitalista (što je, naravno, bilo točno, ako se uzmu u obzir Lockeove pretpostavke). Znači, eliminirajmo religiju! Neka se imetak nekolicine podijeli mnogima, i neka imamo sekularnu državu, kojom vladaju svi, i koja svakome daje sva dobra ovoga svijeta.

Odatle proizlaze socijalizam, komunizam i moderna “socijalna država” (eng. welfare state, op. prev.) Ili, da to prenesemo na razinu današnje politike: republikanci su obično klasični liberali, podržavaju vladu koja štiti ekonomske interese; demokrati su obično radikalni liberali, žele vladu koja svima dijeli gospodarska dobra.

Nažalost, danas u Sjedinjenim Državama kršćane uvjeravaju da mogu birati jedino između ove dvije vrste liberala umjesto da dublje istraže povijest i crkveni nauk, i tako bolje razumiju politiku i ne ostanu samo na tome da razumiju današnju situaciju.

CWR: Posljednje poglavlje u knjizi nosi naslov Detronizacija sekularnog liberalizma. Što učiniti? Postoji li realistična alternativa sekularnoj demokratskoj državi?

Wiker: Predlažem nekoliko strategija za skidanje sekularnog liberalizma kao religije koju sekularna država prihvaća i forsira s položaja prevladavajućeg kulturnog pogleda na svijet.

Prvo moramo razumjeti da sekularni liberalizam nije neutralan pogled, onaj koji dobijemo kada se svi ostali religiozni nazori uklone iz javnog prostora. On je vrlo specifičan nazor, s vlastitim pretpostavkama o svemiru, ljudskoj prirodi, dobru i zlu itd. On je zaista prava religija: ima pretenzije kao i svaka religija, i kroz povijest je, u raznim oblicima, trebao biti religija koja će izgurati kršćanstvo.

Znači, ako je liberalizam religija, onda bi, prema Prvom amandmanu, trebao prestati biti službeno podupiran nazor. To ne znači da ga treba staviti izvan zakona. Liberalizam jednostavno mora odstupiti sa svoga povlaštenoga položaja i zauzeti mjesto među ostalim religijama u javnom prostoru, i boriti se za svoje stavove argumentiranjem, a ne državnim nametanjem.

Sljedeće: moramo se obrazovati o tome što se u povijesti stvarno dogodilo u povijesti kršćanstva i u povijesti modernog sekularnog liberalizma. Nepoznavanje povijesnih činjenica velika je preprjeka ponovnoj evangelizaciji naše dekristijanizirane kulture.

Moramo razumjeti da je Crkva ona koja je uvela razdvojenost Crkve i države, i moramo biti vrlo jasni kad objašnjavamo kako se razlikuje ono što je Crkva namjeravala postići i ono što liberalizam sad promovira kao razdvojenost Crkve i države.

Moramo razumjeti da je upravo kršćanstvo osmislilo koncept sveučilišta. Zašto? Razmislite što bi bilo kad bi se danas na sveučilištima podučavalo da sveučilište ne bi postojalo da ga kršćanstvo nije osmislilo. Kao sljedeće bi se pitanje podrazumijevalo, ili bi se trebalo podrazumijevati: što je to u kršćanstvu, u njegovom nauku, u strukturi Crkve, što je to dovelo do pojave sveučilišta baš u kršćanskom svijetu, i nigdje drugdje? Kako bismo razumjeli zašto sveučilište uopće postoji, moramo pažljivo i s naklonošću proučavati povijest Crkve. To bi, nadam se, dovelo do određene otvorenosti sveučilišta kršćanstvu, umjesto totalnog animoziteta na koji uglavnom nailazimo.

U knjizi pišem i o drugim primjerima podučavanja “onoga što se stvarno dogodilo” koji bi prilično potkopali samodopadni pritisak na kulturu što ga vrše sekularni liberali. Liberali brane sekularizaciju predstavljajući kršćanstvo kao uzrok svih mogućih zala u povijesti. Moramo se suprotstaviti tome. Moramo proučavati što se stvarno događalo u križarskim ratovima, a ne razne mitove koji podupiru liberalno gledanje na “mračnu” povijest kršćanstva. Proučavajte povijest znanosti, i otkrit ćete da se moderna znanost rodila upravo u srednjem vijeku, u krilu Crkve, i da su prvi znanstvenici bili redovnici, svećenici i biskupi. Proučavajte pravu povijest ratovanja, i otkrit ćete da, suprotno uvriježenom liberalnom mišljenju, Crkva nije uzrokovala najveće i najkrvavije ratove, i da je broj ubijenih zbog sekularizma u potpunosti zasjenjuje broj ubijenih zbog vjere.

No, prije svega, ne smijemo promatrati samo prošlost, moramo paziti i na budućnost. Crkva mora evangelizirati kulturu, baš kao što je to činila u dekadentnoj poganskoj kulturi Rimskog Carstva. Ovo nije puka analogija, budući da je liberalizam stvorio kulturu koja se vrlo malo razlikuje od starog poganskog Rima.

Koja je alternativa sekularnoj demokratskoj državi? Da vas malko “trznem”: jedna se već pojavila u Europi. Sekularne liberalne demokracije u Europi ruše se iznutra. Seksualna revolucija svela im je natalitet na jako nisku razinu, i obiteljski je život gotovo uništen. Prazninu u populaciji ispunjavaju muslimanski useljenici i njihova visoka stopa nataliteta. Alternativa sekularnoj demokratskoj državi u Europi je muslimanska država, u kojoj manjina koja brzo postaje većina koristi demokraciju kako bi transformirala državu iz sekularne i demokratske u teokraciju u kojoj je na snazi šerijat.

Pogledajmo drugu alternativu – shvaćanje politike izgrađeno na naravnom pravu. Naravno pravo nije eksplicitno kršćansko, tj. nije utemeljeno na kršćanskoj objavi, nego je ukorijenjeno u naravi ljudskih bića kao takvih i tako dostupno svima.

To bi bilo demokratski u smislu da su sva ljudska bića na jednak način ljudi, i stoga se prema njima moramo odnositi kao prema bićima s jednakom moralnom vrijednosti. No to ne bi bilo utemeljeno na lažnoj jednakosti relativizma, gdje su sva mišljenja jednaka, tj. liberalnoj – naglašavam, liberalnoj! –  predodžbi da ne postoji istina koja potkopava samu sebe. Zašto bismo se držali liberalnih nazora ako nijedan nazor nije ni bolji ni gori od ostalih?

Ne bi bilo utemeljeno ni na liberalnoj predodžbi da su ljudska bića samo skupovi kemijskih spojeva bez duše, koji se u životu ne nadaju ničem većem od tjelesnog užitka, nego na punoj stvarnosti ljudskog dobra kako ga određuje činjenica da smo mi jedinstvo duše i tijela.

Ovdje sam ponudio samo sažetak, jer bi mi trebala cijela jedna knjiga da razradim sve detalje – a to je zadatak kojeg ću se vrlo vjerojatno uskoro prihvatiti u nastavku Štovanja države.

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Izvor: CWR


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 26. siječnja 2016.

Možda vam se svidi