Uvijek imam neprilika kad malog potičem na ispovijed. On mi uporno tvrdi da ima i drugih načina da dobije oproštenje grijeha, a ja se bojim da će jednoga dana posve zanemariti ispovijed. On inače vrlo teško nešto prizna i nikako neće ispravljati svoje pogreške. Jako se s njim mučim. Prkosan je i svadljiv. Rado se posvadi s drugima, a nikad prvi ne moli za oproštenje. Zbog svoje oholosti on poruši tolika dobra prijateljstva. Nije mi jasno kako s njim postupati da se popravi.

Lijepo je i katkada potrebno da svoje dijete potaknete na ispovijed. Ali u tome treba takta i razboritosti. Svako pretjerivanje može uzrokovati zasićenje i odbacivanje, u njemu stvoriti kompleks mrskosti i bježanja od ispovijedi. Mali ima pravo kada tvrdi “da ima i drugih načina da dobije oproštenje grijeha”. O tim načinima on sigurno sluša na vjeronauku jer ih donose novi katekizmi i novi “Red pokore”.

Ovdje mogu samo nabrojiti glavne takve “načine”, bez iscrpnijega prikaza:

1. Molitvom dobivam oproštenje od Boga: ako za to molim u skrovitosti srca sa željom da se obnovim i popravim.

2. Slušanjem riječi Božje, koja nas ne potiče samo na dobar život, nego, ako je prihvaćamo vjerom u svojoj nutrini, onda ondje stvarno izvodi ono što naviješta, tj. ona nam daje novi život.

3. Kada molimo oproštenje zato što smo drugoga uvrijedili, uz priznanje krivnje i nastojanje da damo zadovoljštinu za uvrjedu, prema onome što potiče sv. Jakov: “Ispovijedajte, dakle, jedni drugima grijehe i molite jedni za druge, da ozdravite” (Jak 5,16). Nije li Isus rekao: “Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski? Ako vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka” (Mt 6,14–15). Sv. Pavao jednako govori: “Budite, naprotiv, jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima, kao što i Bog u Kristu nama oprosti” (Ef 4,32).

4. Kada u crkvenoj zajednici priznajemo svoje grijehe i molimo oproštenje. To se događa u misi: odmah na početku: “Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama braćo… Zato molim… i vas braćo da se molite za me Gospodinu Bogu našemu.” U Očenašu: “Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.” Prije pričesti: “Gospodine, nisam dostojan…” To se odlično ostvaruje i na zajedničkome pokorničkom slavlju koje nije sakramentalno. Takvo slavlje ima pravu vrijednost pokore i pomirenja za lake grijehe. Jasno je, i to treba dobro lučiti. Sakramentalna se pokora traži onda kada se radi o oproštenju grijeha koji su uistinu doveli do gubitka milosti, do smrti vrhunaravnoga života, kada se radi o teškim ili smrtnim grijesima. O tome kasnije u točci 8. Ali ove zajedničarske načine slavljenja nemojmo podcijeniti: mi, naime, nemamo samo pojedinačan (individualan) odnos prema Bogu i ne počinjamo samo “individualne” grijehe, nego imamo i kolektivne odnose pa počinjamo i “kolektivne” i “društvene” grijehe.

5. Važno je reći da i sudjelovanje u euharistiji (pričesti) donosi pomirenje jer kontakt s Kristom, izvorom oproštenja i pomirenja, natrag uspostavlja Savez i prijateljstvo: “Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi” (1 Kor 11,25).

6. Ne možemo mimoići ni milostinju. Kada se lišavamo nečega da dademo drugima, dapače, to je znak obraćenja srca Bogu posredovanjem ljubavi koju iskazujemo braći.

7. Ne možemo ovdje prešutjeti ni odricanje, ne toliko u smislu podnošenja neke boli koja nas muči, koliko da time rastemo u ljubavi Božjoj da bismo tako izborili pravu duhovnu slobodu. Ta će nam sloboda omogućiti da svakoga trenutka u životu prihvatimo one zadatke koje nam život nameće. Jer svako ispunjavanje zadatka donosi sa sobom neko odreknuće.

8. Napokon, mjesto gdje dobivamo oproštenje teških prijestupa jest sakrament pomirenja ili ispovijedi. Taj je sakrament nužan da se preko Crkve pomire s Bogom grješnici koji su teškim grijehom odbacili Božje prijateljstvo, srušili njegov Savez i time se isključili iz zajedništva Kristova tijela, tj. iz Crkve. Svaki je, naime, težak grijeh, gledan teološki, “isključenje iz zajednice vjernika”. I zato je sakrament pokore veliko dobro za nas, divan Božji dar za sve jer u njemu se u punini slavi Božje djelo kojim nas on k sebi uvijek nanovo privlači i uvijek ponovno obnavlja svoj Savez s nama. Taj će sakrament biti toliko plodan koliko stvarno i duboko živimo sve druge načine pokore ili pomirenja s Bogom i braćom ljudima. Stoga su nam razni oblici pomirenja trajno potrebni jer neprestano činimo nove prijestupe prema Bogu i ljudima.

Ako bi, dakle, Vaš mali jednoga dana zanemario ispovijed zato što se služi “drugim načinima” pomirenja s Bogom i ljudima, onda bi to zaista bilo loše jer je sakrament pokore nužan za spasenje i kao takav ustanovljen od Gospodina. Ali ako on drugim načinima sebe pripravlja za sakrament ispovijedi, dobiva oproštenje od lakših prijestupa, produbljuje svoje proživljavanje samoga sakramenta i slično, onda on čini ono što bismo u duhu Drugoga vatikanskog sabora morali svi činiti.

Dalje kažete da mali teško priznaje svoje pogrješke i da ih ne će ispravljati. Možda i tu treba nešto bolje uvidjeti. Da dođemo do pomirenja s Bogom, nije najvažnije nešto činiti izvana, nešto pokazivati pred drugima, nego promijeniti nešto unutra, u nama, u našemu srcu, u našemu načinu mišljenja i htijenja. Djetetu treba reći da se kajanje sastoji od priznavanja onoga što smo pogriješili, u spremnosti da se od sada čini bolje, u punu povjerenju u Boga da će on oprostiti jer nas voli. I zato najprije valja naučiti dijete na ovaj ili sličan način: »Gospodine, oprosti mi jer sam sagriješio. Daj da od sada ponovno živim s tobom, da ti budem još bliži no što sam bio prije. Daj mi srce sposobno da te ljubi. Pomozi mi da promijenim ono što sam pogriješio. Pomozi mi da sebe promijenim!« Idete li u ispravljanju djeteta tim unutarnjim putem njegove savjesti, ono će lakše u sebi priznavati pogrješke i propuste, jednostavnije će dolaziti do unutarnjega ispravljanja pogrješaka pa će se to i izvana opažati. Inače je opasnost da on izvana i prizna i naoko ispravi nedostatke i grijehe, a da njegova nutrina ne odgovara toj vanjštini.

Što se tiče njegova prkosa i svadljivosti i toga da “prvi ne moli za oproštenje” druge, treba reći da je jednako nužno, kao s Bogom, isto tako pomiriti se s drugima. Prijeko je potrebno dijete dovesti do toga da iskusi, da doživi pomirenje s onim kome je nešto nažao učinilo. Kada je dijete manje, treba ga naučiti da moli za oproštenje zbog pogrješke prema roditeljima i braći. Roditelji su pred manjim djetetom oličenje Boga. Dijete treba doživjeti da roditelji s ljubavlju i velikodušno praštaju, čime se ne isključuje razborita kazna. U doba škole treba dijete progresivno poučavati: nanovo voljeti druge, biti plemenitiji prema drugima, moliti oproštenje kad god se prema njima pogriješi, dati zadovoljštinu ako je moguće i tako nadoknaditi zlo naneseno drugima, i slično. A to ćemo postići ako dijete dovedemo do konkretna razmišljanja: što mogu učiniti ako sam nekoga ožalostio? Kako mogu popraviti svoju nevaljalštinu? I slično. Mnogo ovisi o finu, taktičnu i prikladnu odgoju.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, “Vjerovati – živjeti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.