Živim u Australiji. Vjernica sam. Moja je obitelj svake nedjelje i blagdana na sv. misi. U kući svake večeri molimo krunicu.

Vrlo sam zbunjena kad ovdje u Australiji čujem sljedeće: ljudi su bili vjenčani u crkvi i živjeli su u braku. Zbog nesporazuma su se rastavili pa žene sada žive s drugim muževima i muževi s drugim ženama – isto tako rastavljenima. Pronio se glas da se ti novi »parovi« mogu ponovno vjenčati u crkvi, da to čak i Sveti Otac dopušta.

Molim Vas da mi odgovorite: je li istina da se sakrament ženidbe može poništiti i da se može stupiti u drugi brak s rastavljenom osobom i biti ponovno vjenčan u Katoličkoj Crkvi?

Australski katolički svećenici daju u crkvi vjernicima na čitanje takve pisane tekstove. Ja i moj muž imali smo u ruci jedan takav tekst kod jedne naše znanice koja isto tako živi s drugim »mužem«. Ona nam je rekla da se to može, samo treba napisati molbu Papi da on odobri.

Mene i mog muža je to jako potreslo. Mi se pitamo, je li to moguće u našoj katoličkoj vjeri da rastavljeni, čak dva i više puta, mogu i nakon toga biti ponovno u crkvi vjenčani makar i s papinim odobrenjem?

Vjernim katoličkim supruzima koji se trude živjeti po Božjemu zakonu i koji veće i manje krize svojega braka (a doživljava ih gotovo svaki brak!) pomoću milosti sakramenta ženidbe mudro i hrabro nadvisuju, jasan je nauk Crkve da katolicima, nekoć vjenčanima »u crkvi« pa rastavljenima, nije dopušteno ponovno se vjenčati »u crkvi« ni s ledičnom ni s rastavljenom osobom. Stoga ste s pravom »zbunjeni« glasinama o protivnu »nauku«, dapače i »potreseni« ako se u potvrdu takva lažna nauka barata s nekakvom »dozvolom« ili »odobrenjem« samoga Pape.

Da se razumijemo: Papa ne može mijenjati ni vjeru ni moral Katoličke Crkve. Takve ovlasti od Krista Gospodina nije dobio. Njegova je dužnost vjerno i autentično proglašavati i tumačiti Kristov nauk.

Ali pogledajmo podrobnije vaša dva bitna pitanja:

1. Može li se poništiti sakrament ženidbe?

2. Može li se s rastavljenom osobom »u crkvi« ponovno vjenčati?

Na prvo pitanje Zakonik kanonskoga prava odgovara: »Tvrda i izvršena ženidba (matrimonium ratum et consumatum) ne može se razriješiti nijednom ljudskom vlašću, i ni zbog ikakva razloga, osim smrću« (kan. 1141). Taj je nauk Krista Gospodina jasan i apsolutan. Uzmimo izvješće sv. Marka: »A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: ‘Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?’ Isus im odgovori: ‘Što vam zapovjedi Mojsije?’ Oni rekoše: ‘Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.’ A Isus će im: ‘Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed… Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu. Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja’« (Mk 10,2–9; Mt 19,3–6).

»Neizvršenu ženidbu (matrimonium non consumatum) između krštenih ili između krštene stranke i nekrštene stranke može, zbog opravdanih razloga, razriješiti rimski prvosvećenik na molbu obiju stranaka ili samo jedne od njih, makar druga stranka bila protivna« (kan. 1142). Ali taj slučaj ne spada u vaše pitanje.

Na području smo, dakle, nepokolebljiva tisućljetna nauka Crkve: »Bitna su svojstva ženidbe jednost i nerazrješivost, koja u kršćanskoj ženidbi zbog sakramenta zadobivaju posebnu čvrstoću« (kan. 1056). Prema tome, veza koja nastaje iz valjane ženidbe među ženidbenim drugovima »trajna je i isključiva« (kan. 1134). Pa ako »jedna stranka ili obje pozitivnim činom volje isključe samu ženidbu ili neki bitni sastavni dio ili neko bitno svojstvo ženidbe, nevaljano sklapa ženidbu« (kan. 1101, 2). Znači, isključe li pristanak (»samu ženidbu«), ili rađanje djece (»bitni sastavni dio ženidbe«), ili nerazrješivost do »njegove ili njezine smrti« (»bitno svojstvo ženidbe«), nevaljano sklapaju ženidbu. No takva je nevaljanost teško dokaziva na crkvenomu sudu. Ima i drugih razloga zbog kojih crkveni sud može proglasiti brak nevaljanim (zbog premlade dobi, spolne nemoći, prebliza srodstva itd.). O svakomu od sličnih slučajeva ima prosuditi crkveni sud.

Očito je da Crkva, vjerna evanđelju, nepokolebljivo brani nerazrješivost braka, makar i uz najtežu cijenu. Ona taj nauk jednostavno ne može mijenjati. Sjetimo se engleskoga kralja Henrika VIII. Taj je, dok još bijaše mlad, zbog obrane vjere (1521.) dobio naslov »Branitelj vjere«. Kasnije se rastavio od zakonite žene Katarine Aragonske jer od nje ne dobiva muškoga potomka za nasljednika na prijestolju pa traži da i Papa njegov brak proglasi nevaljanim. Kada papa Klement VII. njegovu valjanu ženidbu nije mogao proglasiti nevaljanom, Henrik se ženi Anom Bolen (koju će smaknuti 1536.), zatim će se ženiti redom još četiri puta, a sebe će proglasiti glavom Crkve. Tako će stvoriti anglikanizam (1534.) i krvavo progoniti katolike. Ne će poštedjeti ni svoga kancelara, lorda Thomasa Morea, ni prijatelja Johna Fishera, biskupa od Rochestera. Dat će ih ubiti, a bili su to najčestitiji ljudi kraljevstva.

Drugo pitanje danas mnogima nije jasno. Nažalost, velik broj mladih prije vjenčanja živi raspušteno, nisu upućeni u ozbiljne dužnosti braka i ne shvaćaju teške odgovornosti koje ih čekaju. I nakon vjenčanja »u crkvi« oni se »zabavljaju«. Djecu odbacuju. Rastavljaju se na laku ruku i brzo ulaze u drugu, pa i treću nezakonitu vezu, poput Henrika VIII. Kada se jednom skrene s puta, sve se može dogoditi jer su napuštene bitne ljudske i kršćanske vrijednosti. Da se pokriju, takvi onda žele ponovno vjenčanje »u crkvi« s rastavljenom osobom. A kada Crkva to ne može dopustiti, onda galame da je »nemilosrdna«. Gdje su tu vjera i etičnost pravih kršćana?

Starokršćanski spis »Poslanica Diognetu« kaže da kršćani provode »izvanredan i po jednodušnu mišljenju svih nevjerojatan način života… Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju (još nerođene djece)… U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu… Šire se u svijetu, ali nisu od svijeta… Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde.«

Kao i onda, Crkva i danas naučava: »Nevaljano pokušava sklopiti ženidbu onaj tko je vezan vezom prijašnje, makar i neizvršene, ženidbe« (kan. 1084, 1). Nema, dakle, govora o mogućnosti drugoga ili trećega vjenčanja s rastavljenom osobom.

Kako je onda u Australiji i drugdje došlo do »nauka« o kojemu pišete? Načelo nerazrješivosti, kako smo iznijeli, bilo je u mirnu posjedovanju Katoličke Crkve sve do Drugoga vatikanskog sabora. Na 138. sjednici (29. rujna 1965.) biskup E. Zoghby, patrijarhalni vikar melkita u Egiptu, izazvao je diskusiju pitanjem: Zašto ne bi i katolici slijedili model istočnih (pravoslavaca) koji daju mogućnost drugoga vjenčanja nedužnim napuštenim supruzima? Nakon živa raspravljanja uslijedili su sastanci, pisani tekstovi, proučavala se prošlost s namjerom da se istaknu neki posebni slučajevi, stvari su se produbljivale povijesno, sociološki, teološki i kanonski (pravno). Htjelo se jednostrano dokazati da papa ima vlast razriješiti ne samo »neizvršenu ženidbu«, nego i »tvrdu i izvršenu«. Nisu uspjeli! Time je, dakako, pala sjena na potpunu nerazrješivost ženidbenoga veza, a crkveno su učiteljstvo počeli nepravedno napadati kao »nazadno«, »okrutno«, »daleko od života«…

Na koncu, što reći? Papa, kako prije, tako i sada, ne smatra da ima vlast razriješiti unutarnju nerazrješivost ženidbe. Prema tome, gledano povijesno, teološki i kanonski, takva diskusija isključuje mogućnost napretka u toj točci, tj. isključuje obaranje nerazrješivosti.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.