Samoubojstvom svemu učiniti kraj?

Imam 23 godine. Pri kraju sam studija i već zaposlena, trebala bih imati dovoljno razloga da budem sretna i zadovoljna, a ipak to nisam. Muči me samoća. Imala sam prijateljice s kojima sam izlazila, a sada sam ostala sama. One imaju dečke. Ne mogu više izlaziti, a njima zavidim što imaju nekoga pored sebe, što nisu same. Sve sam depresivnija. Ubija me ta samoća, konstatacija da nemam nikoga, da sam u društvu uvijek ona treća.

Ne znam kako da sama sebi pomognem. Ne tješi me ni uzrečica da svakoga čeka njegova sreća. Praktična sam vjernica, ali me unatoč svemu sve više podilazi želja da samoubojstvom svemu učinim kraj. Jer na što se svodi moj život? Ne nalazim uopće smisao svog postojanja.

Kako da se oslobodim ovih razmišljanja i zaključaka? Da li zaista imam razloga da ovako razmišljam? Odbila sam mnoge dečke jer nisu bili vjernici u onoj mjeri u kojoj sam ja, a evo kako mi sada Bog to vraća? Imam osjećaj da bolje prolaze u životu oni koji se ne mole, ne idu u crkvu… U čemu griješim u razmišljanjima?

Monika

Nisi »sretna i zadovoljna«? Unatoč uspjehu u studiju, zaposlenju u struci koje inače tisuće nemaju, unatoč tome što si »praktična vjernica« dok mnoge tvoje kolegice i kolege to nisu. Znači da nešto škripi u tvomu životu. U prvim rečenicama pisma nekoliko puta spominješ »samoću«, zatim »zavist«, osjećaj nevažnosti u društvu kao neka »treća osoba«. Pošto si odbila »mnoge dečke«, dvoumiš o smislu »svog postojanja«. Smatraš da te Bog trebao nagraditi, a nije pa se pitaš: »A kako mi sada Bog to vraća?!« I napokon, »osjećaj da bolje prolaze u životu oni koji se ne mole, ne idu u crkvu«.

Nažalost, način i logika tvoga razmišljanja pogrješni su. Sve manje vidiš »smisao svog postojanja«. Sve više te podilazi želja »za samoubojstvom«. Zbog čega? Pogledajmo malo tvoje razloge, odvagnimo ih.

U starijih razlozi depresivna stanja mogu biti: teške frustracije u zadatcima, recimo političkim, ekonomskim, profesionalnim, obiteljskim; zatim slom dobra glasa, dramatične zdravstvene poteškoće, psihičke bolesti (kao psihoneuroza, shizofrenija, nastupi ludila, simptomi padavice), alkoholizam i slično.

Ti razlozi, i njima slični, stvaraju »samoću«, ostavljenost, odbačenost, težinu normalna ugrađivanja u društvo i slično. Ima ih koji u takvim okolnostima gube i apetit, posežu za drogom, alkoholom, prepuštaju se bezvoljnosti, napuštaju želju za ponovnim dizanjem, za svjesnim i ozbiljnim prevladavanjem samoubilačkih misli.

Težak je osjećaj, dapače »konstatacija da nemaš nikoga«. Ali takav osjećaj je, prema psiholozima, subjektivan i redovito pretjeran, ali to, dakako, ne umanjuje muku. Treba ga razumski, a kršćanin i u vjeri, prihvatiti, obraditi i prevladati. Život je zadatak, borba sa sobom, sa Zlim i sa svijetom. Život je križ koji valja hrabro uzeti na ramena i nositi. Samo se tako pobjeđuje: kroz Kalvariju do uskrsnuća. Nema drugoga načina oslobođenja i pobjede. O kvaliteti zemaljskoga života ovisi naša vječnost. Ljudska i kršćanska mudrost nalaže da sebe prihvatiš kakva jesi, s dobrim i lošim stranama, da budeš zahvalna Stvoritelju što te je dao takvu, a ne drukčiju, a sve to s odlukom da se potrudiš izgraditi u zrelu kršćansku osobu. Kršćanin ne bježi pred teškoćama, ne ugiba se teškim situacijama i zadatcima. Svaka žrtva, pregaranje, molitva imaju u Božjemu kraljevstvu izvanrednu vrijednost. To je »novac« kojim se spašavaš i posvećuješ ti sama i oni kojima Bog namjenjuje tvoje zasluge.

Sigurno je da Bog svakoga voli, nikoga ne napušta, upravo prema Isusovu opisu u 15. poglavlju Lukina Evanđelja (o izgubljenomu sinu, o izgubljenoj ovci i o izgubljenoj drahmi). Nemaš razloga pomišljati da Bog prema tebi drukčije postupa. Ali da to shvatiš i prihvatiš, da po tome živiš, treba da probudiš i produbiš svoju vjeru. Vjera nas upućuje na pravu i jedinu stvarnost naše osobne vrijednosti, dostojanstva i poslanja u svijetu, uvijek s pogledom u vječnost za koju se treba pripremiti i koju treba, milošću Božjom, »zaslužiti«. Mi je ne možemo zaslužiti u pravomu smislu, ali se moramo truditi. U tim postavkama kršćanske antropologije trebaš potražiti svoje pravo zvanje.

Jesi li sigurna sa sobom? Na što te Bog zove? Što hoće od tebe? Da živiš i životariš kao milijuni koji ništa ne misle i jedva što od vjere razumiju? U tvomu zvanju koje ti je Bog od vječnosti odredio (ne ono koje ti sama planiraš), a koje ti trebaš otkriti i slijediti, sastoji se tvoja prava sreća. Svijet to ne razumije. Prema tome, želja da »samoubojstvom« svemu učiniš kraj strašna je napast, ali i površnost svjetovnoga pogrješna reagiranja. Samo je Bog gospodar našega života, a mi smo samo njegovi »upravitelji«. Smijemo i možemo biti »upravitelji« samo onako kako Bog hoće, ne kako bismo to sami htjeli i planirali.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

U predanju Bogu, u čistoći srca, iskrenoj molitvi, u uključenju u ozbiljan zajednički rad župnoga karitasa, u uključenju u radost i rad neke zajednice vjere mladih, oslobodit ćeš se »razmišljanja i zaključaka« koji ti sugeriraju zlo. Ti nemaš ozbiljnih razloga ni za kakvu depresiju, a daleko od tebe neka je napast samoubojstva.

Govoriš da si »odbila mnoge dečke, jer nisu bili vjernici u onoj mjeri u kojoj si ti«. Valjda ti nije žao što si ih odbila. Dobro si učinila i po savjesti. Tako valja uvijek postupiti ukoliko nema nade da dotični postane tvoj izabrani »ti«. Ipak mi je teško razumjeti tvoju osudu Boga: »A kako mi sada Bog to vraća?!« Nažalost, to reagiranje nije kršćansko. Ako doista nastojimo živjeti po glasu ispravne savjesti, zar time činimo uslugu Bogu, a ne sebi samima? Ne vidi li Bog bolje od naše kratkovidnosti što je za nas dobro? Bog nas odviše voli, a da bi nam zlo učinio. On se puno trudi da nas urazumi, da od nas ukloni zlo, a to ćemo vidjeti u vječnosti. Mi smo ti koji se upropaštavamo jer odviše trčimo za svijetom, jer mislimo kao svijet, ponašamo se kao svijet; mi kršćani, »novi ljudi u Kristu«. Jasno je da griješimo kada se kao kršćani uspoređujemo s onima koji to nisu, barem ne u praksi, pa nam se čini »da bolje prolaze u životu oni koji se ne mole, ne idu u crkvu«, pa nam je to čak i žao. Šteta što smo do te mjere poprimili svjetovni način razmišljanja umjesto da radosno svojim žrtvama pomažemo Kristu Gospodinu spašavati taj i takav svijet. Ako tko od tih ljudi i dobije neko dobro u ovomu životu, zar nas to može žalostiti? Slabi smo vjernici ako nam pogled nije okrenut prema vječnosti gdje će svaki zalogaj pružen gladnu, svaka čaša vode pružena žednu, svaki posjet nemoćnu, svaka dobra riječ žalosnu – biti naša vječna radost (Mt 25,31–46). Nije, dakle, kršćanski da se zatvaraš u sebe, da žališ i »plačeš« nad sobom. Treba raskinuti tu sebičnost, ući među druge (pa makar te nekada i »ranili« svojim postupcima), dati se onima koji te trebaju.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti

Foto: Shutterstock.com