Nizozemski je parlament prije nekoliko tjedana izglasao zakon o eutanaziji. Reakcije i mišljenja u javnim su medijima u svijetu o tome pitanju, kao i o mnogima drugima koja se tiču ljudskog života, podijeljena. Dobiva se dojam kao da javno mnijenje s obzirom na to pitanje i nije doživjelo osobit »šok«; štoviše, u europskim medijima kao da prevladavaju glasovi u prilog ovom zakonu, s nekom dozom divljenja spram »slobodoumnosti«, »ljudskim pravima« i »dosezima demokracije« u spomenutoj zemlji.

Kakve posljedice na ostala društva u Europi i u svijetu nosi taj zakon izglasan u Nizozemskoj? Što nije eutanazija, a što jest eutanazija? Što Crkva kaže o eutanaziji? Nije li bar katkada dopuštena? Kako kao vjernik katolik trebam gledati na ovo što se dogodilo? Nije li ipak to put ljubavi i samilosti prema bolesnicima i nemoćnima u bezizlaznoj trpećoj fazi života?

Već se prije znalo za neke države u SAD-u, za sjevernu Australiju, Dansku i druge zemlje, vodeće u svjetskoj politici, da su više-manje »potajice« provodile »blagu smrt – eutanaziju«. Riječ je bila o pojedinačnim »terminalnim« (kako se to kaže) pacijentima, u inače glasovitim bolnicama. U medijima je o tome nešto procurilo, čak i uz statističke podatke. Sve je ipak bilo kao »šutke« jer je javno mnijenje izražavalo čuđenje i stanovitu bojazan da se pojava ne bi proširila. Nakon nedavne eksplozije nizozemskoga zakona smjesta su u prilog podigli glasove prijašnji simpatizeri, ponajviše iz skupina (agnostika i ateista) koje ne vjeruju u osobnoga Boga. Većina je tu vijest primila rezignirano, bez »šoka«, kako točno kažete. Tek mali broj vjernih katolika doživio se i opet poražen »kulturom smrti« u jednomu od temeljnih pitanja vjere i ćudoređa – u pitanju gospodstva nad životom i smrću. Vjernik zna da o završetku ljudskoga života nije vlastan odlučivati sam čovjek ni ikakvi državnici zakonima sazdanima na temelju neke svoje »pravde«, nego samo Bog – Gospodar života i smrti, koji u očinskoj Ljubavi određuje »vremena i časove« kada će koga pozvati k sebi.

1. Kakve će biti posljedice na ostala društva? U nas je o eutanaziji bioetičar i teolog morala, otac Valentin Pozaić, prije 15 godina napisao kraću zaokruženu raspravu Eutanazija u prosudbi medicinske etike (FTI, Zagreb, 1985.), koja je i danas jednako suvremena. Mi na ovomu skučenu prostoru možemo reći tek najhitnije. Ako se eutanazijom otklanja trpljenje u smrti, govore već rimski pisci: Svetonije, Ciceron, Tacit. Kasnije F. Bacon (1605.) dok je F. Nietzsche njezin glasan zagovornik jer, po njemu, »trpljenje bolesnika nema nikakva smisla«, čime prezire katolički stav o vrijednosti križa. Poznati su (oko 1920.) pravnik K. Binding i psihijatar A. Hoche: njima su bolesne osobe »društveni balast« sa »suvišnim ekonomskim izdatcima« pa ih treba ukloniti. Hitler je do kolovoza 1942. eutanazijom uklonio 70–80 tisuća duševnih bolesnika. U SAD-u (1972.) od 570 studenata upitanih o eutanaziji, 326, tj. 57% njih očitovalo se za eutanaziju »svih nesposobnih i neuporabljivih ljudi«.

Treba se bojati da će po nizozemskomu uzoru »kulture smrti« za tridesetak godina, pod pritiskom Europskoga parlamenta i svjetske politike, sve zemlje uvesti zakon o eutanaziji. Slično se dogodilo do 1922. s Lenjinovim prvim zakonom o pobačaju u SSSR-u. Zakratko su svi narodi (o čemu smo već pisali) slijedili Lenjinov model »kulture smrti«, osim muslimanskih (moralna pljuska nama katolicima!). Iste je godine Lenjin odobrio i eutanaziju, povukavši ubrzo takav zakon. U Nizozemskoj se prakticirala eutanazija i prije odobrenoga zakona pa vjerni katolici uz sebe nose Credo-Card na kojoj piše: »Nosilac Credo-Carda je katolik. Nađe li se u opasnosti za život, moli duhovnu pomoć svećenika i izjavljuje da ni na koji način ne odobrava eutanaziju.« Inspiratori te iskaznice žele takvu iskaznicu uvesti u cijelu Europu. No mi u ovomu odgovoru želimo slijediti postavljena pitanja.

2. Što nije eutanazija? Nama katolicima važno je znati da nije zabranjeno željeti bezbolnu smrt; uzimati lijekove da se ublaže boli, pa i tada kada umanjuju bistrinu uma; ljubav je ublažujućim lijekovima pomoći bolesnicima koji se nisu kadri izraziti, ali neka bude po liječničkomu naputku; u očekivanju neizbježne bolesnikove smrti ne savjetuje se »terapijska upornost« bezuspješna nesrazmjerno skupa liječenja. Tu vrijedi dvostruko klasično načelo: treba primijeniti »redovna sredstva« za liječenje bolesti, za ublažavanje boli i za produbljenje života dok se »izvanredna sredstva« mogu, ali ne moraju rabiti.

Od 1980. izjavom Kongregacije za vjeru (pod kard. Šeperom) ne ukida se klasično načelo, ali se uvodi novo o »razmjernim« i nerazmjernim« sredstvima, što problem također ne rješava potpuno. Pri tome je važno imati u vidu dvije činjenice: »Prvo, vrstu sredstava o kojima je riječ, stupanj proračunatog rizika u koji se ulazi, te poteškoće kao i troškove u primjeni terapije. I drugo, treba gledati na korisnost, tj. predvidivi pozitivni ishod za pacijenta u usporedbi s mukama kojima se izlaže u svojim stvarnim fizičkim i moralnim uvjetima« (Pozaić, 53). U tomu smislu Katekizam (1992.) kaže u broju 2279: »I onda kad se cijeni da je smrt neizbježna, ne može zakonito biti prekinuto liječenje koje se redovito pruža bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublažavanje patnji umirućemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, kao da se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predviđa i prihvaća kao neizbježna. Palijativno liječenje (olakšanje boli) povlašten je oblik nesebične ljubavi. U to ime, treba ga poticati.« Zato će i papa Ivan Pavao II. u enciklici Evanđelje života (1995.) reći: »Odbijanje izvanrednih ili nerazmjernih sredstava nije jednako samoubojstvu ili eutanaziji; radije izražava prihvaćanje ljudskoga stanja pred smrću« (EV 65). Sve ovo, dakle, još ne ulazi u pojam eutanazije kako se danas prakticira.

3. Što je eutanazija? Dolazi od grčke riječi: eu = blag, dobar + thanatos = smrt. »U pravom i vlastitom smislu pod eutanazijom valja razumjeti neko djelo ili propust koji po svojoj naravi i namjeri izaziva smrt, u svrhu otklona svake boli« (EV 65). Kongregacija za nauk vjere u navedenoj izjavi o eutanaziji (1980.) napominje: »Eutanazija se smješta na razinu nakana i upotrijebljenih metoda.« Treba razlikovati »aktivnu eutanaziju« (izravnu, pozitivnu), znači zahvat prijevremene bezbolne smrti, od »pasivne eutanazije« (neizravne, negativne), znači ublažiti boli i omogućiti smireno i naravno umiranje.

Postoje i drugi nazivi: »eugenička eutanazija«: bezbolno usmrćivanje nakaznih ili nasljedno opterećenih pojedinaca s nakanom da se poboljša rasa (Hitlerov postupak); »ekonomska«: bezbolno uklanjanje duševnih bolesnika, invalida, staraca i neizlječivih, da se društvo oslobodi ekonomski nekorisnih, dapače štetnih osoba (nizozemski model); »kriminalna«: bezbolno usmrćivanje društveno opasnih i nepoželjnih (kamuflirana smrtna kazna, pobačaj); »eksperimentalna«: bezbolno ubijanje određenih ljudi u tijeku provedbe pokusa, istraživanja, u obliku istraživanja znanosti (genetičko inženjerstvo, vađenje matičnih stanica iz živoga embrija, kloniranje…); »solidarna eutanazija«: bezbolno ubijanje jedne ili više osoba pod vidikom neke vrjednote, npr. da se spase drugi brojniji životi (ukloniti osobu čije svjedočenje može biti pogubno za mnoge).

4. Što Crkva kaže o eutanaziji? Uzmimo samo dva najnovija dokumenta. Katekizam je jasan (br. 2277): »Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama prikraćenima, bolesnima ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, znači ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju. Pogreška u procjeni u koju je moguće upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav toga ubilačkog čina, koji uvijek treba osuditi i ukloniti.«

Ivan Pavao II. u Evanđelju života još je odlučniji (br. 65): »U zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve, potvrđujem da je eutanazija teška povreda Božjeg zakona, jer je riječ o namjernu, moralno neprihvatljivu ubojstvu ljudske osobe.«

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.