U ovom slučaju radi se o mojoj prijateljici. Ima 44 godine i vrlo je lijepa. Živi u skladnu braku. Zbog brojnijih porođaja i preboljelih bolesti grudi su joj potpuno deformirane, gotovo neprimjetne. To djeluje neestetski i neproporcionalno. Zbog svoje osjetljivosti za lijep izgled, a možda i zbog muža kojeg veoma voli, ona bi jako htjela riješiti taj problem. Inače je duboko i iskreno pobožna osoba. U mladosti obraćenica, sada je aktivna u radu župne zajednice. Inače se ne usuđuje ništa poduzeti dok ne čuje mišljenje ozbiljna teologa.

Liječnici tvrde da su takvi zahvati pod medicinskim vidom gotovo sasvim bezopasni. Ne mora čak ni biti kirurški zahvat. Ponekad su dovoljne silikonske injekcije u potkožno tkivo, a one, kažu liječnici, ne škode.

Vaše je pitanje interdisciplinarno: medicinsko, estetsko i etičko.

Kao teolog ne ulazim u medicinsko pitanje. Ovdje se ne radi o bolesti u strogu smislu nego o tjelesnomu nedostatku koji je nastao iz moralno opravdanih uzroka, dapače na temelju nesebična žrtvovanja (brojnih porođaja) i na temelju preboljelih bolesti.

Svaki tjelesni nedostatak, pa tako i taj, osim na tjelesnomu području, sigurno se odražava i na duševnomu. Čovjek, naime, nije »sastavljen« od tijela i duše. On je »tijelom i dušom jedan«, kako se slično izražava Drugi vatikanski sabor u konstituciji Radost i nada (br. 14). To nam otkriva činjenicu da i nema »čisto tjelesnih« i »čisto duševnih« nedostataka i bolesti, nego čovjek više-manje uvijek trpi u svojoj cjelovitosti. Iz toga slijedi zaključak za medicinsku etiku: liječnik nikada ne smije sasvim tehnički tretirati neki »slučaj« jer pred njim nije »slučaj« nego cjelokupna ljudska osoba u svemu svom dostojanstvu i svaki nedostatak ili bolest pogađa je u njezinoj ukupnoj konstituciji. Tako će biti i s Vašom prijateljicom, iako ona zbog toga ne pravi uzbunu.

Što se estetike tiče, poznato je da kršćanstvo u svojemu moralnom nauku ne zanemaruje i ne osuđuje urednu brigu oko fizičke ljepote. Naprotiv, navješćuje zapovijedi koje zabranjuju osakaćivanje sama sebe i uče da je Bog jedini gospodar ljudskoga tijela. Te zapovijedi traže i zakonitu brigu za tjelesno zdravlje pa u sebi uključuju i obzir prema onome što spada na tjelesnu ili fizičku savršenost. Sjetimo se samo koliko je Crkva tijekom stoljeća davala važnosti izvanjskoj estetici u svojoj umjetnosti. Svi stilovi naših crkava (romanika, gotika, renesansa, barok, rokoko, moderni izražaji), izvanjskim ili materijalnim oblicima nastoje se dovinuti do duhovnoga, transcendentnog i božanskog. Nikada ne ću zaboraviti one skladne gotičke kipove od bijela mramora na krovu katedrale u Milanu koji svojom ljepotom slave Boga, iako ih ondje nitko odozdo ne vidi.

Tako i kršćanski moralni nauk, koji čovjeka vodi prema njegovoj nadzemaljskoj svrsi, prema vječnoj ljepoti u blaženu gledanju Boga pa obuhvaća i uređuje sveukupnost ljudskih vrijednosti, daje tjelesnoj zemaljskoj ljepoti ono mjesto koje joj pripada. Ta ljepota sigurno ne zauzima vrh na ljestvici ljudskih vrijednosti jer nije ni duhovna niti predstavlja bitno čovjekovo životno dobro. Štoviše, poštivanje toga stupnjevanja govori o izvjesnu nepovjerenju prema fizičkoj ljepoti kao takvoj, što se moglo susresti u moralnoj i u duhovnoj književnosti prošlih vremena i u životopisima svetaca. Zbog toga je jednima, logično po ispravnu osjećanju vjernika, Krist Gospodin imao biti najljepši muškarac na svijetu, a Bogorodica najljepša žena. Prema drugima, naprotiv, Krist je bio ružan prema izreci proroka u Psalmu 21,7: »A ja, crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir«, što je zdrava egzegeza i liturgija primijenila na Kristovu unakaženost zadobivenu u muci i smrti, a ne općenito na njegov tjelesni izgled.

Iz rečenoga je već jasan i etički ili moralni vid naznačenoga problema. Sa stanovišta kršćanskoga razumijevanja tjelesne ljepote, ona je opravdana ukoliko se vodi i ostaje u razumnu okviru i ne prelazi iste granice pretjeranom njegom, uljepšavanjem, troškovima… Ta se postavka dokazuje time što je tjelesna ljepota nešto dobro. Ipak je to dobro tjelesno ili fizičko, a ne prvenstveno duhovno, pa treba da je upućeno na cjelokupnost ljudske osobe kao i ostala tjelesna dobra. U tomu je smislu podložno i zloporabama. Ne smijemo zaboraviti da je ljepotu, kao fizičko dobro, stvorio Bog. Ona je, dakle, Božji dar pa je valja sa zahvalnošću primiti i poštivati, za nju se uredno brinuti. No kod njezine njege nije potrebno pribjegavati izvanrednim sredstvima.

Ovdje se radi o osobi koja ima zahtijevati od kirurške ili slične medicinske estetike da joj usavrši njezin tjelesni izgled ili ukloni nedostatke kako bi tijelo bilo u skladu s općim estetskim normama. Pri tome se isključuje svaka zla nakana i svaki rizik po zdravlje, kao i bilo koja pomisao protiv krjeposti. Zahvat bi se imao izvesti jedino »zbog njezine osjetljivosti na estetiku, a možda i zbog muža koga voli«. Kakav će biti moralni sud o tomu konkretnom postupku? Takva želja (»ona bi vrlo rado riješila taj problem«) ili čin kojim to valja izvesti, kako je rečeno, nije po sebi ni moralno dobro ni moralno zlo. Ulazi u red moralnosti iz okolnosti u kojima se isto događa ili izvodi, a od kojih se u konkretnosti nijedan naš čin ne može izuzeti. Iz Vašega opisa ne vidim da su okolnosti negativne ni da je nakana Vaše prijateljice negativna. Prema tome, takva joj operacija moralno nije nedopuštena.

Iz toga se vidi da dopuštenost i nadopuštenost svakoga slična slučaja valja posebno prosuditi: nakana počinitelja treba biti ispravna, savjest sigurna, zdravlje bez većih rizika dovoljno zaštićeno, motivi trebaju biti razumni i proporcionalni »izvanrednu sredstvu« kojemu se pribjegava. Nedopušteno je u slučaju kada bi takav ili sličan zahvat uvodio u napast na grijeh istu osobu ili druge osobe, ako bi priječio redovitu funkciju organa, ako bi se izvodio iz taštine, mode i slično. S druge strane, ima sličnih tjelesnih nedostataka koji dovoljno opravdavaju kirurške zahvate jer pothranjuju psihičke smetnje, postaju zaprjeka u moralnomu društvenom ophođenju ili na bilo koji način priječe normalno djelovanje žene, majke, javnoga radnika.

Tamo gdje sličnim medicinskim zahvatima nije moguće ništa postići, kršćanska vjera ima dovoljno motiva da nadahne hrabrost da se vedrim duhom podnose trajni fizički nedostatci (grba, mucanje, gubitak noge, oka, unakaženost lica itd.). Oni su Božje dopuštenje iz nama nedokučivih Božjih nakana, ali uvijek i jedino nama na spasenje i posvećenje.

Promatrajući tjelesnu ljepotu pod tim kršćanskim vidom i poštujući spomenute moralne uvjete, estetska se kirurgija ne protivi volji Božjoj kada se trudi da maksimalno vrati savršenstvo vidljivomu stvorenju. U tomu je smislu kirurg suradnik Božji pa se time izvana bolje očituju Božja mudrost, dobrota i ljubav.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.