Molila sam dragog Boga da mi pomogne i da mi kaže da li je ispravno ono što činim. U razgovoru sa svećenikom doznajem da životinja nema dušu te da eutanazija životinje nije grijeh. Nakon toga odlazim s kujicom na veterinarski fakultet, a odande na grunt i tamo zakopavam moju malu ljubav. Nisam mogla izdržati, a da joj na »grob« ne stavim križ i ne izmolim krunicu.

Odgovorite mi na neka od ovih pitanja: gdje je sada Iši? Je li ljubav između životinje i čovjeka također nadahnuta nečim božanskim kao i u međuljudskoj vezi? Mogu li se nadati da ću jednog dana ugledati Išino lice kao što se nadam da ću ugledati dobro lice svog pokojnog oca? Jesam li ipak ubila Božje stvorenje koje volim, dajući na eutanaziju kujicu koja se užasno mučila u bolovima? Smijem li osjećati toliku bol za životinjom ili je tako dopušteno žaliti samo za čovjekom?

Nakon ovih patetičnih i možda djetinjastih pitanja (no to je uistinu moj veliki problem), moram vam reći nekoliko riječi o sebi. Imam 24 godine. Živim u Zagrebu. Apsolventica sam biologije. Ubila sam mnogo životinja, a da se nikad nisam ništa pitala. Aktivno sam sudjelovala u obrani Hrvatske, ali nisam nikoga ubila. Ovo naglašavam da ne pomislite: dok toliko nevinih ljudi gine, ova se brine za nekakvog psa.

Hvala za pismo. Prvo je takva sadržaja. U pitanju valja razlučiti i razjasniti nekoliko bitnih stvari.

Biblijski gledano, i čovjek i životinja jesu Božja stvorenja. »Bog načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku, i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati… No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on« (Post 2,19). Time se jasno naglašava čovjekovo dostojanstvo nad životinjskim. Kako životinja ne može čovjeku biti »pomoć kao što je on«, Bog stvara »ženu pa je dovede čovjeku« (Post 2,22). (Iz ovoga se nipošto ne smije zaključiti da je žena zamjena za životinju!) Ipak, od svih vidljivih bića životinja ostaje najbliža čovjeku, što je očito iz mnogih mjesta Svetoga pisma. Štoviše, subota, dan posvećen Bogu, obvezuje gospodara s obzirom na slugu i vola (Izl 23,12). Dužnost je čovjeka da se prema životinjama odnosi u skladu sa svojim dostojanstvom, čak i prema životinjama svoga neprijatelja: »Kad nabasaš na zalutalo goveče ili magare svoga neprijatelja, moraš mu ga natrag dovesti. Ako opaziš magarca nekoga tko te mrzi, kako je pao pod svojim teretom, nemoj ga ostaviti: zajedno s njegovim gospodarom moraš mu pomoći da se digne« (Izl 23,4–5). Čovjek ne smije mučiti životinju, ali je smije ubiti i njome se hraniti: »Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem kao što vam dadoh zeleno bilje« (Post 9,3).

Psihološki je razumljivo da smo vezani s domaćim životinjama. Njihova sudbina ovisi o našoj. To se pokazalo i tijekom ovoga rata u Hrvatskoj kada su mnoge domaće životinje uginule od gladi jer ih nije imao tko nahraniti. Sve to izaziva osjećaj samilosti prema životinjama. U takvim osjećajima samilosti i vi ste na »grobu« svoje Iši molili krunicu. Iako su krunica i križ pogrješno dovedeni u vezu s psećim »grobom«, ipak su znak poštivanja Božjega stvorenja. Nikada se povezanost između čovjeka i životinje nije naglašavala više nego danas kako u primitivnim, tako i u velikim kulturama.

Filozofski uzeto, taj osjećaj prema životinji nije još prava ljubav. Nje naime ne može ni biti između čovjeka i životinje, nego samo između osobe i osobe, među partnerima, među »ja« i »ti«. Prava ljubav sjedinjuje dvije svjesne i slobodne osobe u plodnosti. Ljubav sjedinjuje »ja« i »ti« u »mi«, što je izraz plodnosti ljubavi. Životinja, makar bila ne znam kako draga, nije čovjekov »ti« niti iz te veze može nastati jedinstvo »mi«.

Bitna je razlika između čovjeka i životinje. Dok biljka ima samo vegetativni život, životinja ima i osjetni. Ona je sposobna micati se, pamtiti, željeti… Vodi se urođenim instinktom, tj. složenim slijedom reakcija kojima se udovoljava nekoj nagonskoj potrebi kao što su glad, žeđ, gradnja »države« u termita, gnijezda u ptica, mreže u pauka, pčelinjega saća, seoba nekih ptica i riba, način kako pčela signalizira drugim pčelama smjer u kojemu se nalazi pelud, dozivanje u doba parenja i slično. Životinje se mogu mnogostruko razvrstavati: kralježnjaci – beskralježnjaci, domaće – šumske, pitome – divlje, hladnokrvne – toplokrvne, dvonošci – četveronošci, »čiste« i »nečiste« u Židova itd. Najvažnije je ipak Aristotelovo razlikovanje između »nerazumske« i »razumske životinje«. Tu dolazi i Vaše pitanje o duši i besmrtnosti Vaše Iši. Čovjek je jedina »razumska životinja«. Jedino on ima duhovnu, stoga neumrlu dušu. Životinja, ako se baš hoćemo tako izraziti, ima samo »osjetnu dušu« (bolje: osjetni životni princip). To znači da ima samo osjetnu spoznaju i osjetni instinkt, a nema nadosjetne duhovne spoznaje. Takva »duša«, zato što nije duhovna, ne može biti ni vječna. Ona umire zajedno s tijelom životinje. Čovjek je osoba i moralno odgovoran subjekt dok životinja nije ni osoba ni moralni subjekt. Čovjek ima cilj u sebi, stoga se s njim nikada ne smije postupati kao s objektom ili sredstvom. Životinja nema cilja u sebi – nego u čovjeku. Ona je tu da služi čovjeku. Stoga je čovjekovo dostojanstvo bitno uzvišenije i stavlja se na razinu apsolutnih vrijednosti.

Sociološki i kulturološki gledano, danas se ipak postavlja pitanje »dostojanstva« i »prava« životinja. Životinja ne stvara vrijednosti u duhovnomu smislu. Ne gradi tehniku ni kulturu, nema znanosti ni napretka, ne pozna umjetnost, glazbu ni književnost, ne uzdiže se iznad naravi koju posjeduje. Ona ne stvara ni jezik ni filološku znanost. Nema pravničkih ni etičkih propisa, nema filozofije ni religije, nema kulta. Čovjek, i samo čovjek, stvaralački je majstor svih tih vrijednosti sve do zapanjujuće složenih strojeva, dostignuća u graditeljstvu, u prometu… Dostaje vidjeti biblioteke, muzeje, spomenike, groblja itd.

Teološki gledano, čovjek je stvoren »na sliku Božju« i »dijete je Božje« kojemu Bog nuđa svoj vlastiti božanski život. Taj život kršćanin prima na krštenju, uzdržava ga primanjem sakramenata, ponovno oživljava sakramentom pokore, a sakramentom se euharistije u ljubavi tijesno sjedinjuje s Kristom Gospodinom i s braćom u vjeri. Životinja, zato što nije osoba, tj. zato što nema duhovne duše, ne može primiti Božju milost. Ne sprema se za budući život. Ne postizava vječno blaženstvo kao čovjek ili zajedno s čovjekom. Ona doživljava samo osjetno zadovoljstvo isključivo u vremenitomu životu. Prema tome, u nebu ne možemo susresti »lice« naših dragih domaćih životinja, ali zato ne ćemo nipošto biti manje sretni. Naša će puna sreća biti u gledanju Boga što će obilno nadoknaditi takve naše zemaljske želje.

Etički uzeto, na temelju tih dubokih ontoloških i drugih razlika, prema životinji nas obvezuju dva načela:

– s jedne strane, nije dopušteno životinju stavljati na razinu čovjeka, a kamoli iznad njega

– s druge strane, čovjek ipak ima moralne obveze prema životinjama: ne smije ih mučiti, masakrirati ni zlorabiti. Naprotiv, ima se za njih brinuti, što napose vrijedi za domaće životinje. Te zabrane i obveze ne proizlaze iz »dostojanstva« i »prava« životinja jer, kako smo vidjeli, životinja toga nema, nego proizlaze iz dostojanstva čovjekove osobe. Ne postupa li dobro sa životinjama, čovjek griješi protiv vlastitoga dostojanstva. A sagriješiti može u tome čak i teško ako sadistički masakrira životinju.

Osim toga, životinja može trpjeti i trpi. Čovjek ne smije nanositi bol životinji, nego je po mogućnosti osloboditi trpljenja. Današnje laicističko društvo, organizacije i slična tijela za »zaštitu životinja« brinu se da životinje ne budu izvrgnute trpljenju i ubijanju. Može u tome biti i prave pretjeranosti jer, u isto vrijeme dok štite životinje, nemaju nikakvih skrupula da čine milijune abortusa nevinih ljudskih bića koja neizrecivo trpe u majčinoj utrobi dok su izložena bezdušnu masakriranju.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti

Bitno.net