Živjeti Euharistiju u svakodnevici

«Živjeti Euharistiju u svakodnevici» – za mene kao obraćenika to je tada značilo: otkriti Euharistiju – a potom: dozvoliti da Euharistija sve više i više određuje i oblikuje moj život. Katolkinja sam 31 godinu i još uvijek se divim čudu koje se dogodilo meni i za mene, čudo koje se uopće nije istrošilo.

Euharistija

Razlog mog obraćenja bila je stvarna prisutnost, stvarna i istinska prisutnost Isusa Krista u Euharistiji. Trajalo je jako dugo dok nisam spoznala ovu istinu, ali tek sam naknadno s velikom zahvalnošću mogla uvidjeti, kako sam joj bila nepokolebljivo dovedena.

Već se u mom vrlo čvrstom evangeličko-luteranskom vjeronauku za krizmanike temeljito obrađivao nauk o Posljednjoj večeri. Sjećam se dobro da se uz Lutherovo shvaćanje govorilo i o Calvinom i o Zwinglijevom, ali i o nauku Katoličke Crkve. Još tada me je fascinirao prijepor reformatora oko toga treba li se izraz «To je moje tijelo» kod riječi pretvorbe shvatiti doslovno ili samo kao simbolička opaska. Ostalo mi je nezaboravnim moje nutarnje opredjeljenje za to «je» (tada, dakako, prema luteranskom shvaćanju). Time je zasijano prvo sjeme koje je čekalo na razvoj.

Drugo sjeme primila sam u susretu s jednom grupom mladih baptista. Oni su nagoviještali Isusa kao prijatelja koji je uvijek ovdje za mene, koji me prati svakog dana. Ali unatoč svom čitanju Biblije i svim molitvama ta mi je predodžba ostala maglovitom i stoga zapravo razočaravajućom. Jer ja ovog prijatelja nisam mogla stvarno pronaći. No, rodila se misao na mogućnost jednog takvog osobnog odnosa.

Nakon više od dvadeset godina, tijekom čitanja jedne knjige o budizmu i kršćanstvu, munjevito me je i doslovno zgrabila i prevladala spoznaja: Isus je stvarno prisutan u posvećenoj hostiji! I tada je neizbježno došao zaključak: Ako je to tako, tada moram ići tamo gdje je On. Tada moram – unatoč svemu – ući u Katoličku Crkvu. Unatoč svemu, to je tada značilo: unatoč ovoj dubioznoj Crkvi s njezinim navodno nepogrešivim papom i njezinim zahtjevom za poslušnošću koji sam smatrala odavno prevladanim (ta ja sam napokon moderan čovjek, punoljetan itd.!) – i unatoč čašćenju Marije.

Samo bih ukratko dodala da sam sve ove zapreke začuđujuće brzo prevladala. «Vjera dolazi od slušanja», kaže sv. Pavao. Tako mogu zahvaliti poduci vjernika katolika, svećenika i laika, da je moje obraćenje napokon išlo «do u vrh nožnog prsta». Prije nego što sam počela kritizirati, odlučila sam da ću se – pitajući i slušajući – staviti u položaj jednog vjernika, premda ja to još nisam bila. To me je odvelo daleko. Počela sam koristiti razum da bih istraživala čudesnu zgradu nauka Crkve, umjesto da samoj sebi zapriječim pristup.

Dakako, ukazali su mi na molitvu. Tu se nije uvijek radilo o veličanstvenim, racionalnim objašnjenjima. Npr. jednostavno su mi utisnuli krunicu u ruke, preporučili mi da je redovito molim, i da ću tada već vidjeti. Molila sam i naučila promatrati Krista očima i Srcem Njegove Majke – danas sam uvjerena da upravo Njoj mogu zahvaliti svoju ljubav prema Crkvi!

Konvertirala sam 1974. g., s dubokom odlukom da jednom pronađenu istinu više ne ispustim te da slijedim nauk Crkve, u kojoj jedinoj mogu pronaći Isusa Krista. Time sam dospjela u središte tada posebno žestokih rasprava oko liturgijske reforme. Kao nastavnica u jednoj katoličkoj crkvi bilo je samo po sebi razumljivo da prisustvujem školskim misama. Prije mog obraćenja postkoncilski oblik mise činio mi se čisto dobrim: on nije ometao moju protestantsku pobožnost, a u pričesti ionako nisam htjela sudjelovati, za razliku od mnogih današnjih protestanata. Ali tada sam upoznala i zavoljela staru, tradicionalnu misu (tridentsku misu na latinskom jeziku koja se slavila prije 2. vatikanskog koncila, op. prev.). U njoj je – za moj razum neshvatljivo – otajstvo božanske prisutnosti pronašlo jedan takoreći opipljiv oblik. Otajstvo koje obuhvaća sveta misa i koje nam se posreduje, u ovom je tisućljećima starom obredu poprimilo oblik koji nam to otajstvo čini istodobno pristupačnim, a ipak očuvanim kao otajstvom. U ovoj svetoj misi već se latinskim jezikom uklanja ljudski zahvat, pa i onaj svećenika – premda je on često dobronamjeran, ali ipak odvodi od onog Bitnog.

Euharistija

«Prije smo u misi imali otajstvo, sada imamo zajednicu», jednom mi je rekla poglavarica provincije jednog reda. U nedoumici sam se odlučila za molitveno udubljivanje u otajstvo, jer tek iz intimnog susreta s prisutnim Gospodinom izvire ona istinska i srdačna zajednica vjernika. Pri mom obraćenju iz Protestantske u Katoličku Crkvu stekla sam utisak da sam iz jednog preglednog krajolika prešla u nepregledno prostranstvo koje istovremeno zahtijeva strahopoštovanje, a ipak je čovjekoljubivo. Izašla sam iz prostora u kojemu sam stvarnost mogla razabrati tek kroz sjene, te prešla u puno svjetlo istine. Kako li su se poput krhotina doimali podaci iz filozofije, psihologije i sociologije ili pak prirodnih znanosti, kod kojih sam tražila odgovor na moja pitanja – konačno, na pitanja o smislu života uopće i posebno o smislu mog života –, kako su ovi podaci bili nedostatni u usporedbi s naukom Crkve! Osjećala sam se kao da me je netko zgrabio za korijen kose i izvukao iz rezignacije, koja je nastala iz očito realističnog uvida da nema objektivne istine. Da treba prihvatiti i poštovati sve nazore i da se upravo u tome sastoji tolerancija. I da je upravo ona ono dobro kojem treba težiti.

Istina koja je sada stajala nasuprot meni nije bila neka hladna istina. Kada sam ušla u jednu katoličku crkvu, naišla sam na toplinu i životnost umjesto uobičajeno trijezne hladnoće. I shvatila sam da ta toplina i životnost proizlaze iz jednog mjesta na kojeg ukazuje crvena svjetiljka, prema kojoj i danas uvijek usmjeravam svoj prvi pogled. Posvuda sam nailazila na molitelje u crkvenim klupama i izvan bogoslužja, i to očigledno zadubljene molitelje na koljenima!

Primijetit ćete da ovdje govori netko tko voli tradiciju Crkve, i to želim posebno naglasiti. Za mene se ne radi o starim običajima od kojih se navodno teško mogu rastati. Ne koristim isprazne riječi, kako mi se ponekad predbacivalo kada bih se glasno oduševljavala za dogmatski utvrđene istine poput nauka o stvarnoj prisutnosti ili Presvetom Trojstvu. Ne, ja sam u Crkvu došla izvana, kao pitomac modernog svijeta i njegovih znanosti, i otkrila sam palaču punu soba s blagom – starim blagom, skrivenim, ali ispunjenog svjetlosnom snagom, ako ga se iznese na svjetlo. I dakako važećim za sva vremena.

Susret s Isusom Kristom postaje u svakom euharistijskom slavlju posve konkretnim, gotovo zastrašujuće konkretnim. Iz nepojmljive i posve nezaslužene ljubavi prema nama On je stupio među nas, s «mesom i krvlju, s tijelom i dušom, s božanstvom i čovještvom», kako uči jedan stari obrazac; On se izlaže našem dodiru. Nigdje ne postoji mjesto na kojem Boga smijemo susreti na isti način. Stoga se sveta misa ne može nadomjestiti niti jednom drugom molitvom, niti jednim drugim načinom bogoštovlja! To se danas ponekad zaboravlja. Naša izvorna, urođena žeđ za Bogom ne može se nigdje drugdje utažiti. On zna da naša duhovno-tjelesna priroda teži za ispunjenjem i na razini tijela, na razini čula; i upravo stoga On nam se daruje u i pod euharistijskim prilikama. To je kao da Ga se može razabrati ispod vela. To je isti obzir prema našim ljudskim potrebama, koji je Crkvu vodio k tome da nam Ga uprisutni u euharistijskom klanjanju. Sve to vodilo me je k jednom duboko osobnom odnosu s Kristom i Njegovom Crkvom.

Ovdje je za mene postao stvarnim Bogočovjek Isus koji istinski živi i čije Srce još i danas kuca. To je Raspeti i Uskrsli s otvorenim Srcem, pred kojim klečim u euharistijskom klanjanju. Iz tog Srca teku krv i voda, otkupljujuća snaga Crkve. Ovdje je središte iz kojeg živi i oblikuje se mistično tijelo Kristovo, Crkva.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

U pričesti sam se dugo koncentrirala na osobni susret s Gospodinom, na neposredni dijalog ljubavi. Ipak, kamo je trebao voditi ovaj dijalog, naslućivala sam tek postupno kroz predivnu molitvu koja u tradicionalnoj misi prati miješanje vode i vina: «Bože, koji si dostojanstvo ljudske naravi čudesno sazdao i još čudesnije obnovio: daj nam da po otajstvu ove vode i vina sudjelujemo u božanstvu Onoga koji se udostojao postati dionikom našega čovještva, Isusa Krista, Sina Tvoga, Gospodina našega.»

Neshvatljivo dostojanstvo koje je čovjek dobio time što je stvoren na Božju sliku i priliku (i koje je obijesno razorio i još uvijek svakodnevno razara), kroz Božju milost još se nadmašilo u otkupljenom čovjeku. U čudesnoj razmjeni, za čiju djelotvornost u nama moli ova molitva, otvara nam se pogled za naše sudioništvo u božanskoj Kristovoj naravi. Pozvani smo da postanemo jedno s Njim. Hrana s kojom se sjedinjujemo u euharistijskom slavlju, istinski nas sjedinjuje s Njim – i ona je također nezamjenjiva ako želimo dospjeti do od Boga određenog oblika potpune ljudske biti. Pripadati Crkvi, mističnom Tijelu Kristovu, znači: postati i biti ispunjen Njegovom božanskom snagom.

Kakva su utjeha i kakva radost u ovoj činjenici! Ali i: kakav zahtjev!

Dr. phil. Helga Böse
Radio Horeb, Niz «Credo», 7. srpnja 2005.

Bitno.net očekuje korisne, poticajne, pozitivne, objektivne i informativne komentare koji upotpunjuju članak/vijest ispod koje su objavljeni. Komentari koji sadržavaju mržnju, psovanje, nasilno ponašanje, nepoštivanje sugovornika i autora članka, osobe spomenute u članku ili vijesti itd., bit će obrisani. Bitno.net ne odgovara za sadržaj komentara pošto se isti objavljuju u realnom vremenu. Podsjećamo vas da po novim izmjenama kaznenog zakona od 01.01.2013. (glava XV.) zbog vaših komentara možete kazneno odgovarati. Komentari ispod članaka ne predstavljaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.

Prikaži komentare

(5 komentara)

  • Marta

    Danima gledam, nema komentara, he, he, ovo je najvažnije a nema komentara. Nema komentara tamo gdje je križ, gdje je trpljenje ili patnja …da se ovo živi sve bi bilo kako treba,pa ne bi bilo katolika koji su zagovornici homoseksualizma. I da se čita Riječ Božja. Eto, nisam htjela biti prva, al nisam mogla primjetiti kako ovo danas baš i nije aktualno među katolicima. Žalosno.
    Podržavam tekst. Jako dobro izrečeno. Hvala. Hvala za tradicionalno.

  • Gemma

    Predivno svjedočanstvo,hvala Vam.U samom naslovu sve je rečeno.
    “Naš bi život trebao biti ukorijenjen u Svetoj Euharistiji.Zajedno sa svetim Ignacijem,trebali bismo biti u stanju reći: “Isus u svetohraništu moj je Bog i sve moje! On je moje nebo na zemlji.”(Euharistija.Kruh života.Verbum,Split 2005)