‘Velik korak za čovječanstvo’ nije onaj napravljen na Mjesecu, nego onaj pravi u Božjim očima

Čovjek je izuzetno biće kojemu je u krvi da nadilazi granice stvarnosti koja ga okružuje. U njega je upisana težnja za osvajanjem prostora i vremena, u njemu je trajno prisutna želja da probija zadane okvire, da istražuje i ulazi u nove dimenzije života.

Doista, ljudska je narav tako zadana da u čovjeku iznutra postoje takvi poticaji da traži uvijek ono što je iznad njega i što je neistraženo, da ide prema onome što je dalje i još uvijek neosvojeno. U ime toga ljudi poduzimaju i poduzimali su tolika istraživanja i učinili mnoge podvige za koje su primili priznanja drugih ljudi, ljudskih udruženja i ustanova. I dok su to neupitne činjenice, malo tko se pita odakle u čovjeku takva želja i poticaj. A još manje je onih koji će o tome razmišljati kao Božjem daru kojim je Stvoritelj obdario čovjeka dajući mu pritom više zaduženja. Ponajprije zadužio ga je da bude gospodarem svega stvorenoga, to jest da bude skrbnik nad svime. A da bi mogao biti skrbnik, neophodno je da je iznad svega, što može postići snagom razuma i spoznaje uzroka, smisla i cilja svega stvorenoga. No isto tako, Bog mu je dao i drugu zadaću, a to je da sve što spozna iskoristi za vlastitu uzdignuće, ne dopuštajući sebi da ga stvoreni svijet podčini i zarobi.

Na žalost, čovjeku se dijelom dogodilo ono što nije trebalo. Griješeći protiv Boga koji ga je pozivao da živi nad stvorenim svijetom, čovjek se podredio zemlji i zemaljskom načinu življenja, te sve teže i teže pronalazi način izići iz spomenute ograničenosti i nadići svijet u kojemu živi. Stoga i kad stremi nadilaženju svijeta i ograničenja u kojima se nalazi, to čini isključivo na ljudski način, praveći pomake u tehnološkom razvoju ili pak u nekim sličnim dimenzijama života.

Kao izraziti primjer toga može poslužiti znamenita rečenica astronauta koji je prvi put kročio nogom na Mjesec: Ovo je malen korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo. Poput tog njegova koraka i mnoštvo je drugih ljudskih koraka kojima se čovjek ponosi kao velikima jer su pomakli granice istraživanja, shvaćanja stvarnosti i tolikih drugih stvari u životu. Čovječanstvo, međutim, uza sve učinjene korake, ostaje glede samoga života još uvijek kao malo dijete koje treba učiti hodati. I kad napravi mnoštvo takvih koraka, ipak u biti nije napravilo nikakav korak ni pomak prema punini života kao takvoga. Stoga je uočljivo kako, na žalost, ovo malo dijete koje treba učiti hodati da bi bilo istinski čovjek – dijete Božje, sustavno odbija pružiti ruku Ocu da ga on nauči koracima života koji nadilazi biologiju, prostor i vrijeme. Ovo dijete zvano čovjek se uvjerava kako je dostatno ostvariti tehnički napredak, no i ne misli da čovjek ne može živjeti samo od tehničkih vrijednosti života i biti ‘biće tehnologije’ (homo technicus), a niti provoditi život samo kao radnik (homo faber). Ovo dijete zvano čovjek zaboravilo je praviti korake velike u Božjim očima, a usredotočilo se praviti isključivo korake koje će ljudi nazivati velikima za sebe i za čovječanstvo, ali prema nekim svojim kriterijima. Ovo dijete zvano čovjek zaboravlja stvarni život duha, a zadovoljava se virtualnom mišlju i idejom, kao da je ideja kadra dovesti ljudski život do potpunog ostvarenja.

Nasuprot tim jednodimenzionalnim iskustvima čovjek prije svega ima potrebu cjelinom svoga unutarnjeg života nadići ograničenja koja mu postavlja svijet u kojemu živi, to jest prostor, vrijeme i okolnosti. Čovjek je pozvan prije svega praviti korake očovječenja, uljuđenja samoga sebe, a to ne može ako odbije pruženu Očevu ruku koja ga vodi putem života vječnoga. Zato je Otac i poslao svoga Sina kako bi on poučio čovjeka cjelovitom življenju, a ne samo jednodimenzionalnom koje ga opet ostavlja zarobljenim u vremenitom i ovozemnom. Otac je poslao svoga Sina da on s čovjekom napravi korake koji se mogu činiti malenima i čovjeku i čovječanstvu, ali koji su veliki u njegovim očima. Jedan od tih koraka koje je Sin Božji učinio s nama i za nas bilo je njegovo uzašašće Ocu, kao uostalom i njegovo uskrsnuće. To je toliko malen korak, premda po sebi golem i kolosalan. Malen je u smislu da ga najčešće ljudi ne primjećuju kao velik i ne pridaju mu važnost, ali kolosalan jer je taj korak bio onaj presudni korak koji je čovjeka doveo do Boga. Pa ni kršćani koji u vjeruju u Gospodinovo uzašašće ne znaju ga ispravno i dosljedno svjedočiti pokazujući ljudima koliko je velik korak za čovječanstvo to što je Isus uskrsnuo i uzišao Ocu.

No upravo je važnost njegova uskrsnuća i uzašašća ono što Isus očekuje od svojih apostola da propovijedaju i da naviještaju kao spasenjsko. On očekuje i danas od nas da shvatimo da je njegovo uzašašće k Ocu bilo pravi korak kojim je čovjek iskoraknuo iz ograničenja svijeta i vremena i ušao u novu dimenziju života, onu dimenziju za koju ga je Bog odredio. Uzašašće Gospodinovo je bilo golem korak za nas ljude, jer je bilo golem korak u Božjim očima, bez obzira što ne predstavlja ništa u očima ljudi pomućena pogleda i pomućenih vrijednosti.

Nastojmo stoga mi koji u Krista vjerujemo poći njegovim stopama, to jest stopama uskrsnoga života koji nas vodi k uzdignuću u nebesku slavu. Prihvaćajmo ga i dopustimo mu da nas prožme darovima svoga uskrsnuća, kako bi cijeli naš život primio nebesko obilje i bio sposoban izdići se iznad okruženja ovoga svijeta i granica vremena i prostora. Posvjedočimo potom da nam je dan dar duhovnog uzdignuća i neprolaznog života koji ne podliježe zakonitostima kojima su podložni ljudi ni ograničenjima koje oni propisuju. Nama je dan dar božanske snage kojom izlazimo iz ovozemnog okruženja i živimo već sada u novoj dimenziji života kojem je jedino ograničenja Božja neograničenost koju je primio. Neka nas obnovi snaga uskrslog Gospodina kako bismo poput njega i sami imali sposobnost nadići granice kojima je podložan ljudski život na zemlji, te živjeti za puno zajedništvo s Ocem u slavi nebeskoj.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.