U službi Božje dobrote

U vrijeme kad anđeo Gabriel naviješta Nazaretskoj Djevici da će začeti i roditi Sina Božjega malo je koji ljudski um zastupao da je Bog dobar. Najpoznatiji pobornici govora o prvom počelu kao Dobru bili su filozofi platonisti koji su prvu Ideju poistovjetili s Dobrom. Premda su držali da se cjelokupna stvarnost i u svom bitku i u svom postajanju i kretanju temelji na Dobru, ipak to isto počelo nisu poimali kao osobnog i živog Boga nego kao ideju, pa je za njih ipak bio distanciran, bez konkretne skrbi oko čovjeka i svijeta. Ljudi su dolazili do njega kroz razmatranje svijeta ideja, te su, prema uvjerenju platonista, rastući intelektualno u spoznaji ideja, rasli u dobru. S druge pak strane u židovstvu Marijina vremena o Božjoj dobroti se nije govorilo kao o principu ili ideji, niti o razvoju vlastite dobrote intelektualnim rastom, nego se Božja dobrota očitovala u stvaranju svijeta i daru Zakona, nasljedovanjem kojega su i ljudi postajali dobrima. Židovstvo je poznavalo osobnoga Boga koji je učinio dobro sve što je činio, te se ujedno približio i njima kao narodu oplemenjujući i njih svojom dobrotom. Najlakši put ostvarivanja dobrote bilo je vršenje Zakona u kojem je bio izložen put dobra propisan za čovjeka.

Oba ova vida imala su i svojih spornih točki ili dimenzija. Filozofsko poimanje Dobra imalo je vrlo malog odjeka u životu konkretnoga čovjek, jer je dobrotu poistovjetilo s intelektualnom spoznajom, a u židovstvu je više prevladala slika Boga kao strogog i pravednog suca nego kao dobrog Oca. Osim toga mnogi su židovi, iščekujući da on svoju dobrotu pokaže društveno-političkim angažmanom za vlastiti narod, dvojili o njegovoj dobroti jer se oslobođenje stoljećima nije događalo, niti je bilo konkretnije naznake za njegovom intervencijom. Nadalje, ti isti nisu niti razumjeli njegovu dobrotu u sveopćem opsegu dobrohotnosti i cjelovitoj mjeri milosrđa prema svim ljudima, nego su je uskogrudno vezivali uz potrebe vlastitoga naroda. Promatrali su i pozivali se samo na onaj vid i trenutak dobrote koji je odgovarao njihovim prohtjevima i poimanju.

Po Mariji utjelovljeno Dobro

Marija pak stječe cjelovito iskustvu i ima cjelovit uvid u Božju dobrotu, koja ni u kasnijim vremenima nije bila jasna ni uvjerljiva mnogima. Pjevajući svoj Veliča ona će to jasno i reći: “Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.” Ona, dakle, priznaje Božju dobrotu koja nije ograničena samo na jedan naraštaj i na jedan trenutak, nego se proteže kroz prostor i vrijeme od koljena do koljena. Doduše, rečeno na ovaj način, moglo bi djelovati da je Bog dobar samo prema strašljivcima, a da nije dobar prema svima. Marijine riječi ipak imaju univerzalno značenje jer ona dobro zna da Bog ljubi sve ljude i ne odbacuje nijedno biće koje je stvorio. Dio je ljudi, na žalost, koji se zatvaraju pred Božjim djelovanjem, riječju i dobrotom, te njegova dobrota nema učinka u njihovu životu jer je oni odbacuju. S druge pak strane, oni koji imaju osjećaj strahopoštovanja prema njemu, njegovu životu i svetosti, prihvaćaju dar njegove dobrote, te su primjer njezinih učinaka.

Upravo zahvaljujući njezinom strahopoštovanju za Boga svim naraštajima do konca svijeta iskazana je Božja dobrota. Po njezinoj spremnosti i čašćenju Boga, svi su primili neizrecivu Božju milost. Marija ne promatra Boga isključivo kao strašnoga suca koji kažnjava, premda zna da nitko ne može izbjeći njegovu sudu. Ona ga promatra kao dobroga i milosrdnoga Oca koji prvenstveno nagrađuje one koji ga se boje. Njezino djelovanje motivirano je pozitivnom sviješću o njemu i njegovoj svetoj volji za spasenjem svih ljudi. Upravo takav stav je sveti strah kojim priznaje njegovo božanstvo, to jest njegovo očinstvo nad svim stvorenim, a napose nad ljudskim životom. Doista ga je doživljavala kao dobroga Oca cijeloga ljudskoga roda i to u tolikoj mjeri da je znala da se ne može iznevjeriti svojim obećanjima, jer bi se iznevjerio svojemu životu. A kolika je bila velika njegova dobrota pokazao je kad je ljudskome rodu dao svoga Sina koji će svojim utjelovljenjem biti blagoslov svim naraštajima koji se Boga boje. Utjelovljeni Sin Božji doista je najveći iskaz Božje dobrote, a Marija je bila prva prihvatiteljica utjelovljenoga otajstva i darovateljica svijetu. Ona ga je ponizno prihvatila kao istinsko Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, kao utjelovljeno Dobro koje oplemenjuje svakoga čovjeka, te ga je velikodušno dala svijetu da bude spasenje svih ljudi i svjetlo svih naroda, kako je rekao starac Šimun kad ga je primio na ruke u Hramu. Božja dobrota nije ostala samo ideja ili naum, nego se u Isusu konkretizirala u najvećoj mjeri, te je Marijina zasluga da je služila Bogu kako bi njegova dobrota došla na svijet na jedincat i neponovljiv način.

Dobrotvorka bolesnih

No osim što je služila Bogu da se njegova dobrota utjelovi, Marija i dalje služi svojim zagovorom da utjelovljeni Božji Sin, Dobro od Dobra, od koljena do koljena dopre do konkretnog čovjek, napose onog najpotrebnijeg njegove prisutnosti. Njezina skrb se pokazivala u brojnim svetištima, osobito na mjestima njezina ukazanja, kao što je ono u Lourdesu u kojem su se dogodila tolika čudesa i ozdravljenja. Stoga je sv. Ivan Pavao II. blagdan Gospe Lurdske proglasio Svjetskim danom bolesnika. Ne samo onima s tjelesnom bolešću, nego i svakoj vrsti duhovnog bolesnika Marija pruža svoga Sina kao najbolji Lijek i pravoga Liječnika. Kao što ga je nekada stavila starcu Šimunu u naručje da zasiti njegovu glad i žeđ za Bogom, tako ga stavlja svakom čovjeku željnome okusiti Božje dobrote i milosne snage.

Ali isto tako Marija nam daje recept Božje dobrote, jer nam ukazuje da je njegova dobrota nad onima koji ga se boje, kao što je bila na njoj. Njezina bogobojaznost je primjer kako doći do Božjeg srca i kako priskrbiti sebi njegovu milost i zaštitu. Božja nam prisutnost postaje ljekovita ako sa strahopoštovanjem izgovaramo ime Svesilnoga i svetoga, to jest ako se čuvamo površnosti s kojom ga inače ljudi susreću i spominju. Liječimo se od svojih bolesti ako u vlastitim postupcima imamo onaj sveti strah, te se čuvamo svakoga grijeha i zla. Sebi i drugima vraćamo zdravlje ako ispovijedamo njegovo božanstvo i svemoć, to jest priznajemo njegovo gospodstvo, ali i njegovu očinsku ljubav nad čovjekom. Tko nema taj sveti strah pred Bogom, pokazuje da boluje od smrtonosne bolesti bezboštva, te da nema prave svijesti ni o sebi ni o drugome ni o Bogu. Njegovo djelovanje, čini i izbori, misli i riječi, puni su bolesnih nakana i ciljeva, jer ne poznaje onaj konačni domet i cilj svoga života. Bježeći od Božjeg milosnog djelovanja, postaje žrtva svoje samodostatnosti koja nije kadra podariti mu cjelovito zdravlje.

Potrudimo se, stoga mi, poput Marije, biti bogobojazni i razmišljati o Božjoj dobroti s dužnim strahom i strahopoštovanjem. Ne budimo površni na način da ne uočimo pogubnost duhovne bolesti koja nas odvaja od Boga. Budimo otvoreni liječiti i svaku tjelesnu nemoć i pošast noseći u srcu Isusa svakom bolesniku, kao što je činila i čini naša nebeska Majka. Neka po nama i našem svjedočenju svi osjete da je Bog izvor svake dobrote, ne samo kao stvoritelj svega stvorenoga, nego i kao dobri i milosrdni Otac koji skrbi o svojoj djeci. Ne budimo preuzetni, nego otvorimo svoj duh i otkrijmo Boga prisutnoga u povijesti spasenja, dobrog Boga utjelovljenoga u naš život kao lijek besmrtnosti. Zahvalimo Mariji što nam ga je donijela, a mi se trudimo po njezinu primjeru liječiti svijet njegovom dobrotom.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.