Tvrdnja da se sv. Ivan Pavao II. loše odnosio prema mučeniku Romeru je laž – on ga je cijenio i podržavao

Sveta je Stolica nedavno objavila da će papa Franjo beatificirati nadbiskupa Oscara Romera. I s pravom, jer je Romero bio sveti pastir Crkve ubijen 1980. godine, dok je slavio svetu misu, zbog toga što je branio žrtve represije u Salvadoru. Većina medija, uključujući National Catholic Reporter i America (jedni od vodećih katoličkih medija u SAD-u, op. prev.),  iskoristit će odluku pape Franje kako bi napali njegove prethodnike. „Učenjaci“ će sasvim sigurno ubrzo uskrisiti stari mit: da se sveti Ivan Pavao II., zaslijepljen dvojbenim poljskim antikomunizmom, loše odnosio prema Romeru. Dozvolite mi da unaprijed raspršim ovu fantaziju.

U svom nekrologu Ivanu Pavlu II. 2005. godine, John L. Allen, najutjecajniji medijski glas progresivnog američkog katolicizma, napisao je da je Papa „ustrajao u discipliniranju ljudi riskirajući njihove živote ili karijere kako bi u Latinsku Ameriku donio slobode koje je on želio za Poljsku. Papin loš tretman prema salvadorskom mučeniku nadbiskupu Oscaru Romeru je najbolji primjer toga“.

U svojoj knjizi History of the Popes, isusovac John W. O’Malley tvrdi da je Ivan Pavao II. bio „nezadovoljan“ Romerom i da mu je odao čast tek posthumno započinjući proces njegove beatifikacije.

Isto tako, u filmu Have No Fear: The Life of Pope John Paul II napravljenom za američku televizijsku kuću ABC, Papa, kojeg glumi njemački glumac Thomas Kretschmann, fanatično prekori Romera i kaže mu da treba biti poslušan Svetoj Stolici. Tek nakon što Romero biva ubijen, lik Ivana Pavla II. osjeća grižnju savjesti i moli se na Romerovu grobu u San Salvadoru.

Ovo su samo neki od primjera dugogodišnjeg mita koji tvrdi da se Ivan Pavao II. loše odnosio prema Romeru. Ali što se zapravo dogodilo?

U Romerovu dnevniku možemo pročitati zapis o dvije audijencije koje je Romero imao s papom Ivanom Pavlom II. 1979. i 1980. godine. Tijekom prvog susreta, Romero je Papi govorio o teškoćama s kojima se susreće u svom poslanju u zemlji duboko ranjenoj političkim nasiljem. Ivan Pavao II. ga je slušao s pozornošću i usporedio ova iskustva s onima u njegovoj voljenoj Poljskoj, ali ga također potaknuo na „opreznost“. Romero je imao dojam da ga je Papa pozorno poslušao, ali je također izrazio brigu da su ga Papini suradnici kritizirali: „Iako moj prvi dojam nije bio potpuno zadovoljavajući, vjerujem da je ovaj posjet i razgovor s Papom bio veoma koristan jer je Papa bio potpuno iskren.“

Međutim, prije drugog susreta, suradnik Ivana Pavla II., argentinski kardinal Eduardo Pironio, podnio je Papi pozitivan izvještaj o Romeru. Sveti Otac je tada ohrabrio nadbiskupa da se neustrašivo bori, zagrlio ga i rekao mu da on svakodnevno moli za Salvador.

Budući mučenik je bio radostan. U svom dnevniku je zapisao da je osjetio da ga Papa u potpunosti podupire i da „Bog učvršćuje i osnažuje njegovu skromnu službu“. Dan mu je, napisao je, bio „ispunjen velikim zadovoljstvom i pastoralnim uspjehom“. Ubrzo nakon toga susreta, Romero je citirao papu Ivana Pavla II. u svojim korizmenim propovijedima.

Poslije Romerove smrti, Ivan Pavao II. se usprotivio onim svećenicima koji su ga oslikavali kao kriptokomunista. Nakon Romerova atentata 1980. godine, Papa je odaslao telegram čvrsto osuđujući ubojstvo i poslao osobnog delegata, meksičkog kardinala Ernesta Carripija, da predvodi pogreb.

Ivan Pavao II. je 1983. godine posjetio Salvador. Svećenici Latinske Amerike su ga preklinjali da ne posjećuje Romerov grob. Tijekom povorke koja je prolazila gradom Papa je neočekivano okrenuo papamobil prema katedrali. Katedrala je bila zatvorena, ali je Ivan Pavao tvrdoglavo čekao dok netko nije donio ključ. Tada se molio na Romerovu grobu, veličajući ga kao „revnog pastira koji je pokušao zaustaviti nasilje“.

Molio se tamo još jednom 1996. godine. Tijekom ceremonije u rimskom Koloseumu 2000. godine neki latinoamerički kardinali su ga molili da ne zaziva Romera kao američkog mučenika. Ali je Wojtyla to ipak učinio.

Ali zašto onda u medijima imamo ovu popularnu sliku farizeja Ivana Pavla II. koji prstom prijeti Romeru?

Ljudi koji promoviraju ovu priču žele iskoristiti Romera kako bi kritizirali Ivana Pavla II. Oni ga oslikavaju kao reakcionista i antikomunista, gluhog na patnju ljudi koji su živjeli pod desno orijentiranom diktaturom. Žele ga također kritizirati što je razorio herezu, uključujući marksističku interpretaciju teologije oslobođenja.

Naravno, ovo je karikatura. Da, Ivan Pavao II. je bio antikomunist. Čak i povjesničari koji ne vole Crkvu priznaju da je njegov posjet Poljskoj 1979. godine inspirirao stvaranje „Solidarnosti“ koja je igrala odlučujuću ulogu u padu sovjetskog carstva.

Ali Ivan Pavao II. nije bio nikakav Henry Kissinger u bijeloj reverendi. Posjetio je mnoge zemlje pod diktaturom u kojima je antikomunizam bio alibi za tiraniju – Brazil, Čile, Haiti, Paragvaj, Kubu – i osudio ugnjetavanje. Ovi njegovi posjeti su često bili pomoć u kasnijem obnavljanju demokracije.

Slično tome, pogled na Romera kao salvadorskog Camila Torresa (kolumbijski svećenik koji se borio u marksističkoj gerili, op. ur.) je besmislica. Kao što sam pisao i prije, uz to što je osudio nejednakosti u prihodima i zlostavljanja salvadorske hunte, Romero je također odbacio kubansko rješenje problema njegove zemlje i kritizirao sovjetski imperijalizam i ljevičarski terorizam.

Nema dokaza da je Romero bio pripadnik teologije oslobođenja (ona je na njega jedino mogla indirektno utjecati jer je prijateljevao s nekoliko isusovaca koji su bili inspirirani tom teologijom). U svojim propovijedima citirao je Sveto pismo, Papine enciklike i dokumente Drugog vatikanskog koncila i Biskupske konferencije Latinske Amerike, nikada marksizam i teologiju oslobođenja koje je s oprezom izbjegavao.

Neki od ljudi bliskih Ivanu Pavlu II. su pokušavali usporiti proces Romerove beatifikacije. Pokojni kolumbijski kardinal Alfonso López Trujillo – bivši predsjednik Papinskog vijeća za obitelj i odvažni branitelj prirodnog zakona – protivio se Romerovoj beatifikaciji jer je vjerovao da je ubijen zbog anarhičnog političkog nasilja, a ne in odium fidei (iz mržnje prema vjeri, op. prev.). Bio je isto tako skeptičan prema beatifikaciji Pina Puglisija, talijanskog svećenika kojega je ubila mafija 1993. godine.

Sam Ivan Pavao II. pak nije nikada intervenirao kako bi usporio Romerovu kauzu. Naprotiv, rekao je američkom novinaru Kennethu Woodwardu da je sama činjenica da je Romero ubijen dok je slavio misu zadušnicu za prijatelja dovoljna da ga se prizna kao mučenika.

Papa Ivan Pavao II. i nadbiskup Oscar Romero spadaju među najveće katoličke zagovornike mira u bližoj povijesti. Moramo ih obojicu vidjeti onakvima kakvi su zapravo bili, ne oslikavati njihovu ostavštinu koristeći grube karikature i iskrivljujući njihov pravi odnos – onaj uzajamnog razumijevanja i poštovanja.

Filip Mazurczak | www.thecatholicthing.org

Prijevod: Marilena B.