Svjedočanstvo supruga herojske majke koja je žrtvovala život i ganula svijet: ‘Koliko puta sam te gledao, ali tek sada mi je tvoja ljepota otkrivena…’

Nakon članka „Svijet ganut primjerom herojske majke koja je dala život za djecu: “Idem u nebo, a ti ostani s tatom. Od tamo ću moliti za vas”, u kojem smo objavili ganutljivu životnu priču o Chiari Corbello koja je žrtvovala svoj život kako bi rodila dijete, sada objavljujemo i dojmljivo svjedočanstvo njezina supruga Enrica, kao i njegovu pjesmu posvećenu supruzi.

“Idem u nebo brinuti se za Mariju i Davida, a ti ostani s tatom. Od tamo ću moliti za vas”. Rečenica je to koju je Chiara Corbella, mlada 28-godišnja žena iz Rima, napisala svom sinu Francescu tjedan dana prije svoje smrti, od karcinoma otkrivenog u petom mjesecu trudnoće. Trudnoća s kojom se hrabro suočila nakon izbora odgoditi liječenje za vrijeme nakon rođenja djeteta. Bila je to treća Chiarina trudnoća: Maria i Davide umrli su kratko nakon poroda. Oboje su rođeni s teškim malformacijama. O toj ganutljivoj životnoj priči objavili smo članak „Svijet ganut primjerom herojske majke koja je dala život za djecu: “Idem u nebo, a ti ostani s tatom. Od tamo ću moliti za vas”, koji su već pročitali deseci tisuća ljudi, a možete ga pronaći na linku ovdje.

Sada objavljujemo i svjedočanstvo Enrica Petrilla, supruga Chiare Corbelle, koje je dao u razgovoru za Radio Vatikan, kao i njegovu pjesmu posvećenu supruzi. Tu pjesmu zajedno s dolje otisnutom slikom, s jednim živim cvijetom kao simbolom života (Chiarina želja) dobio je svaki sudionik sprovoda.

Svjedočanstvo Enrica, Chiarinog supruga

Živjeti s mojom suprugom, s Chiarom, kako tijekom hodanja tako i u braku, bilo je prelijepo. Imali smo uistinu ispunjen život. Ne znam kako to dobro definirati… Također smo i kroz život naše djece otkrili da život, trideset minuta ili sto godina, nema velike razlike. I bilo je uvijek predivno otkrivati tu sve veću ljubav svaki put kad smo se suočavali s jednim problemom, s jednom dramom. U stvari, mi smo u vjeri vidjeli da se iza toga krije jedna veća Gospodinova milost. I prema tome, svaki put smo se zaljubljivali sve više jedno u drugo i u Isusa. Ta ljubav nas nikad nije razočarala i stoga, svaki put, nismo gubili vrijeme, iako su nam svi oko nas govorili: “Pričekajte, nemojte žuriti imati drugo dijete”. Naprotiv, mi smo govorili: “Ali zašto moramo čekati?”. Dakle, živjeli smo tu ljubav koja je jača od smrti. Milost koju nam je dao Gospodin bila je ta da nismo stavljali prepreke Njegovoj milosti. Izrekli smo taj „da“, uhvatili smo se za Njega svim našim snagama, također i zato što je ono što je od nas tražio sigurno bilo veće od nas. I onda, imajući to uvjerenje znali smo da sami to nećemo uspjeti, ali s Njim da. Imali smo uobičajeno vrijeme hodanja, prekinuli smo, malo smo se svađali, kao i svi parovi. Ali, u jednom trenutku, kad smo odlučili ozbiljno učiniti stvari, sve se promijenilo. Otkrili smo da je jedina izvanredna stvar sam život. Kaže Gospodin: “Onima koji su ga primili dao je moć da postanu djeca Božja”. Chiara i ja smo duboko željeli tu stvar: postati Gospodinova djeca. Mi smo oni koji trebaju odabrati je li ovaj život jedan slučaj, ili postoji Otac koji nas je stvorio i koji nas ljubi.

Ono što se dogodilo Chiari u mnogome je slično iskustvu Gianne Berette Molle koju je Ivan Pavao II. nazvao “himnom životu, sveticom svakodnevice”. Ljubav prema životu, kao što si nam ispričao, bila je ta koja je upravo vodila Chiaru u čitavom njezinom životu…

Da, upravo tako. Chiara je od malena od izvrsnih roditelja bila odgajana u kršćanstvu, za susret s Isusom, i odmah je pokazivala posebnu osjetljivost i poslušnost Duhu, njegujući od malena poseban odnos s Djevicom Marijom. Tu stvar je nosila za čitav život i logično, ako ljubiš Isusa Krista, kako se ne može ljubiti život u svim njegovim aspektima?

U jednom filmu na Youtubeu, Chiara je izrekla ovu rečenicu: “Gospodin stavlja istinu u svakoga od nas; ne postoji mogućnost da je se krivo tumači”. U svjetlu onoga što se dogodilo – boli, nesigurnosti, učinjenih odabira – koja je istina koju si otkrio?

Ta rečenica se odnosi na činjenicu da ti današnji svijet, prema našem mišljenju, nudi pogrešne izbore pred abortusom, pred bolesnim djetetom, pred starcem u završnoj fazi života, možda s eutanazijom… Gospodin odgovara ovom našom povijesti koja se, kao što sam ti prije rekao, pomalo sama ispisala: mi smo pomalo bili gledatelji nas samih, u ovim godinama. Odgovara na tolika pitanja koja su od nevjerojatne dubine. Ali Gospodin uvijek odgovara vrlo jasno: mi smo oni koji vole filozofirati o životu, o tome tko ga je stvorio i prema tome na kraju se sami dovodimo u zbrku želeći postati gospodarima života i nastojeći pobjeći od Križa koji nam Gospodin daruje.

U stvari, taj Križ – ako ga živiš s Kristom – nije ružan kako se čini. Ako se pouzdaješ u Njega, otkrivaš da u toj vatri, u tom Križu nećeš izgorjeti i da u boli postoji mir, a u smrti postoji radost. Mnogo sam razmišljao, posebno ove godine, o rečenici iz Evanđelja koja kaže da nam Gospodin daje sladak Križ i lagan teret. Kad sam gledao Chiaru kako umire, razumljivo da sam bio u velikom šoku. Onda sam smogao hrabrosti i nekoliko sati prije – bilo je oko osam ujutro, Chiara je umrla u podne – to sam je pitao. Rekao sam joj: “Chiara, ljubavi moja, ali je li ovaj Križ doista sladak, kako kaže Gospodin?”. Ona me pogledala, nasmiješila mi se i tankim glasom mi rekla: “Da, Enrico, vrlo je sladak”. Tako, čitava obitelj, mi nismo vidjeli da Chiara umire smirena: vidjeli smo je da umire sretna, a što je posve druga stvar.

Što ćeš pričati svom sinu Francescu od onoga što se dogodilo i posebno što ćeš mu pričati kad te bude pitao za mamu Chiaru?

Sigurno ću mu pričati kako je lijepo prepustiti se Božjoj ljubavi, jer ako se osjećaš ljubljenim možeš učiniti sve. To je prema mom mišljenju bît, najvažnija stvar u životu: dopustiti da budeš ljubljen, za nas u našem slučaju ljubiti i umrijeti sretni. To je ono što ću mu pričati. I pričat ću mu da je to učinila mama Chiara. Ona je dopustila da bude ljubljena i, u jednom određenom smislu, čini mi se da pomalo ljubi čitav svijet. Osjećam je živom više danas nego prije. A onda, činjenica da sam je vidio umrijeti sretnu za mene je bila pobjeda nad smrću. Vrlo veliki strah mi je izazivala pomisao, također i nakon iskustva s mojom djecom Davidom i Marijom, da mogu vidjeti kako umire moj sin Francesco. Danas znam da postoji nešto prelijepo s druge strane što nas čeka.

Želiš li još poticajnih svjedočanstva? Klikni like

Kad ti kažu da postoji miris svetosti oko Chiare, je li to stvar koja te uznemiruje?

Iskreno, ostavlja me prilično indiferentnim. U smislu da smo Chiara i ja činili druge izbore za život: toliko smo željeli zajedno ostarjeti. Ali, i u tom trenutku naše povijesti vidim kako me Bog svaki dan zadivljuje… Znao sam da je moja supruga posebna: vjerujem u blaženstvo, da jedna osoba bude proglašena blaženom jer blaženi znači biti sretni. Chiara, a dijelom i ja smo čitavu ovu povijest živjeli s velikom radošću u srcu, i to mi je davalo nazrijeti velike stvari. Ali, danas sam zadivljen, jer mi se čine mnogo većima od onoga što bih ja mogao zamisliti.