Otkad je otišla nije prestajalo zanimanje javnosti za razloge i povode takve odluke mlade glumice koja je za svoj redovnički život izabrala najstroži red u Katoličkoj crkvi. To su bosonoge karmelićanke, koje svoj život provode u molitvi, kontemplaciji i potpunom odricanju, živeći čak i usred zime bez obuće, u vrlo skromnim uvjetima prvog reformiranog samostana što ga je početkom 17. stoljeća osnovala i u njemu živjela najpoznatija mističarka toga vremena sveta Terezija Avilska (djevica i crkvena naučiteljica). Nekadašnja prvakinja zagrebačkog dramskog kazališta “Gavella” danas živi, moli i radi u španjolskom karmelićanskom samostanu u Avili. 39-godišnja Edita Ma­jić  21. listopada prošle godine zavjetovala se na vječni život u samostanu i postala Kris­to­vom za­­ruč­nicom kao sestra Edita Marija Od Križa (redovničko ime). I za­uvijek je ostavila svjetovni život iza sebe.

Kad je Edita Majić napustila Hrvatsku i ušla u samostan u Avili, gradić stotinjak kilometara zapadno od Madrida, mnogi nisu vjerovali da će ondje zaista i ostati. Ne stoga jer bi jednu od najtalentiranijih glumica njene generacije smatrali hirovitom, nego zato što su avilske karmelićanke (red koji je 1562. osnovala sveta Tereza Avilska) najstroži red u Katoličkoj cr­kvi.  Sestre u samostanu, naime, žive vrlo skromno: u siromaštvu, radu, postu i molitvi. Svaka ima svoju sobicu, takozvanu ćeliju s ležajem od slamarice. Ia­­ko u sa­­mo­stanu nema grijanja, čak ni zimi, pokrivaju se tek pre­­krivačem od čohe i na nogama nikada ne nose čarape zbog čega ih zovu “bosonoge karmelićanke”. Nemaju elek­­trično kuhalo ni toplu vodu, a većinu godine poste. Ostatak žive od “Božje providnosti”, odnosno jedu samo ono što dobiju na milodar od nesebičnih ljudi ili što sa­­me uzgoje. Telefon je jedan od rijetkih “luksuza” u samostanu.

Inače, sve vrijeme provode u tihoj mo­­litvi, a s os­­talim svijetom kontaktiraju preko otvora u zidu s dvo­­strukim rešetkama, jer je svaki fizički kontakt zabranjen. Samostan ima divan vrt u kojem sestre smiju provoditi određeno vrijeme. Avila je poznata kao grad u kojemu pada mnogo snijega i dugo se zadržava. Nalazi se na više od tisuću metara nadmorske visine pa za njega kažu da je najbliži Bogu. Ulaskom u samostan Edita je morala odrezati svoju dugu kosu po kojoj je kao glumica bila prepoznatljiva, a od osobnih stvari zadržala je samo fotografije obitelji. Zbog svega toga su se njezini brojni kolege i nekadašnji prijatelji nadali da će joj samostan u Avili biti samo privremeni dom. I da je pitanje dana kad će se vratiti u rod­ni Split. U to su vjerovali sve do nedavno, dok nisu do­­z­nali da je 21. listopada 2008. položila takozvane “vječ­­ne zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti”.

Vječne zavjete Edita je položila u samostanskoj crkvi sv. Josipa u kojoj je točno prije četiri godine položila prvi, privremeni zavjet. I tada je uz nju bila njezina najuža obitelj: mama Jadranka i mlađa braća Đani i Teo s današnjom suprugom Goranom te prijateljice, Dubrovkinja Jasna Jukić i Zagrepčanka Mirna Bertol, jedine od starog Editina društva koje je posjete barem jedanput godišnje i redovito joj pišu. Ovaj je put, pak, u Avilu stiglo i pedesetak hodočasnika iz Hrvatske zajedno s don Jozom Mu­­žićem, svećenikom u splitskoj crkvi sv. Filipa Nerija, u koju gospođa Jadranka, Editina majka, odlazi zadnjih godina. Svečana koncelebrirana sv. misa slavljena je u prijepodnevnim satima, a crkva je bila prepuna. Misu je predvodio tamošnji mjesni biskup uz koncelebraciju dvadesetak svećenika. Edita se nalazila u prostoriji iz koje se na oltar gleda kroz dvostruke rešetke. Bila je u svečanoj odori: preko smeđeg habita imala je bijeli ogrtač (plašt), a na glavi bijeli vijenac i crni veo kakav no­­se sestre.

Edita je zavjete položila na isti datum kao i prve karmelićanke te njezina priorica, časna majka Ju­­li­ja. Trenutačno je u samostanu 16 sestara. Među njima je i jedna djevojka iz Splita koja je došla poslije Edite. Sve su uvijek nasmijane i radosne. Inače, sestre međusobno smiju razgovarati samo dva sata dnevno – poslije ručka i večere, a najveći dio svog vremena mole se za spas du­­ša, što im je osnovna briga i zadaća. Od ulaska u samostan Edita se, naime, ponovno vratila svojoj prvotnoj ljubavi – slikanju, koje je godinu dana studirala prije nego što je upisala glumačku akademiju. Nje­­zini radovi prodaju se u samostanskom muzeju ili ih sestre daruju dobrim ljudima kao znak pažnje. Edita se i kao Isusova zaručnica smije baviti svojim hobijima – sli­­kanjem, pjevanjem i skladanjem na klaviru ili gitari – ali ne toliko kao do sada, jer sve sestre imaju  samostanske ob­­­veze. Editino prvo službeno zaduženje je vođenje do­­maćinstva u samostanu, kao što je priprava hrane i njezina raspodjela. A Edita je istinski sretna, jer njezin sadašnji život svjedoči da je Bog dois­­ta živ. Editino se lice u protekle četiri godine nije ni­­malo promijenilo. Izgleda isto onako mlado kao i kad je odlazila. Evo što drugima izjavljuje kada je sada upitaju zašto je ušla u tako strogo zatvoreni samostan:

“Za sve je zaslužan Bog. Ja sam samo obična grešnica kojoj se on smilovao. Nikakva žrtva s moje strane nije dovoljna da mu vratim ljubav koju mi daje i koju osjećam. Njemu zahvaljujem za sve što imam.”

I prije je Edita bila skromna, nije voljela kad bi  se drugima lijepo pričala o njoj, premda je imala sve: ljepotu, pamet, talente… Kao mala djevojčica nije voljela ići u crkvu, a i sve sakramente je primila kao odrasla osoba. No, u njezinu životu dogodio se jedan veliki preokret i nakon mnogo molitvi i propitivanja, kao i svakog jutra odlaženja na misu u crkvu Sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, ona se odlučuje na redovnički život. Budući da klauzurne karmelićanke kod nas ne žive baš ovako još stroži redovnički život, ona zato odlazi u Avilu. Tko zna, možda na kraju bude i svetica. Ona je na sebe preuzela križ svih ljudi za koje se moli, posebice siromašnih i nemoćnih, što znači i njezino ime – sestra Edita Od Križa, kojem je sada dodala svoje kršteno ime Ma­­rija.

Izvor: prudencija.hr