Foto: Flickr.com

Ljudi me ovdje pitaju o svetoj vjeri. Za njih su, dakako, mnoge stvari nove. Osobito me se dojmila njihova iskrenost. Stari Horipodo tako me lijepo gleda i pita: »Oče, zašto ja moram promijeniti svoju vjeru?« Ja sam mu odgovorio: »Horipodo, ne treba mijenjati vjeru, vjera je jedna!« I on mi onda reče: »Vidite, oče, ja od svoje mladosti Boga ljubim onako kako ga poznajem. Vršim njegove zapovijedi. Eto, sad sam čuo o Isusu. Vidio sam vaš život, život sestara, i čini mi se da mi je Bog sada bliži. Moram li ja promijeniti svoju vjeru?«

Zbilja divota! Sjetio sam se onog mladića koji je došao k Isusu i rekao mu: »Učitelju, ja sam sve zapovijedi vršio od svoje mladosti!« I Isus, pogledavši na njega, uzljubio ga je. Meni je, kad sam gledao na Horipoda baš došla misao: Da je Isus bio tu, on bi, sigurno, i njega uzljubio. I ja sam ga zavolio.

Rekao sam mu: »Horipodo, Bog se ne mijenja. Bog, kojega ti ljubiš i štuješ od svojega djetinjstva, to je taj Bog, to je Isus. I on ti sada daje tu milost da ga sada nalaziš u punini. Možda si ga prije znao, ali iz daljine. Sad ćeš ga primiti, sad će on doći u tvoje srce. Bog je jedan, Isus je Bog, utjelovljeni Bog. To je ta njegova ljubav.«

Horipodo je bio sretan pa mi reče: »Baš mi je drago! U našem je selu, naime, velik problem kad ti netko kaže: Moraš promijeniti vjeru! Kao da mi time gubimo sve što smo do sada imali. A ipak je nešto dobra i među nama!«

Imao je pravo. Zašto bi oni gubili ono što je kod njih dobro? Na ono dobro nadodaj Isusovu milost. Neka Isus dođe u njihova srca. Onaj Bog kojega su oni štovali a da ga još nisu potpuno poznavali, kao ono Atenjani kojima je sveti Pavao na areopagu govorio o »Nepoznatom Bogu«, sad će ga potpuno upoznati.

Rekao sam im: »Zapjevajmo sada jedan »kiton«!« »Kiton« je duhovna pjesma u kojoj jedan predvodi, a drugi odgovaraju. Riječi kitona koji su oni pjevali glase:

»Gospodine, Bože moj, dođi! Dođi k meni!

Ovaj te siromah zove, a ti si milosrdan. Dođi ti k meni!

Moje srce je slabo, ti to znaš. I više puta je hladno.

Ti ga užezi plamenom svoje ljubavi, jer ti si milosrdan.

U životu kušao sam mnoge stvari. Nisam uvijek uspio. Ali ti si milosrdan.

Ti život daj i sve će biti dobro.

I sagriješio sam, ali ti si svet i milosrdan. Dođi i posveti me.

Dođi u moje srce! I kad dođeš, sve će biti dobro, jer ti si milosrdan.

Radi toga ja siromah zovem tebe: Dođi,dođi, Milosrdni, u moje srce!«

Horipodu je bilo drago čuti tu pjesmu. Reče mi: »To je pravo: zvati Njega, jer On će, sigurno doći. Ali velika je stvar da i mi idemo k Njemu. Stoga se vi, oče, molite za naše selo da bismo svi mi mogli upoznati Njega i uzljubiti ga. I još jednu stvar, oče: da bismo mi Njega mogli i drugima dati!«

To mi se opet dopalo. Sjetio sam se obližnjeg sela Balir-Khalija, kamo sam lani prvi put došao, i svojega dragog Upena koji mi je isto rekao. On je glavar sela. Kad smo govorili o Isusu i kad se raspravljalo o krštenju, on nije mogao još naučiti sve molitve, mnogo je toga još trebalo. Ali on mi reče: »Oče, ja Isusa vidim, ja Isusa ljubim i ja Isusa hoću dati drugima! «

Pri svemu tome mislim na one krasne stihove dragog nam pjesnika Izidora Poljaka: »Kud god koracam hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti!« — svjetlosti Isusove, svjetlosti Njegove ljubavi.

Još smo dugo razgovarali, a onda smo se pomolili. Zajednički smo izmolili dio krunice. Na kraju smo zapjevali pjesmu »Kristo debota — Kristu Božanstvu«.

Ante Gabrić SJ

Ostale čudesne priče misionara Ante Gabrića pronađite OVDJE!

—————X————-

Ante Gabrić, isusovac, je vjerojatno najveći misionar u hrvatskoj povijesti. Rodio se u kršćanskoj obitelji, u Metkoviću, kao deveto dijete. Godine 1933. primljen je u isusovački novicijat. 

Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao je rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje bivaju prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu je smještao u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime “Father Ante Gabrić”. Za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je s Majkom Terezom.

Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli”. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. Pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim.

Molitva ocu Anti Gabriću:

Dragi oče Ante Gabriću, molim te u svojoj nevolji, da po tvojem zagovoru, ozdravim. Draga Majko Božja, molim te pomozi svojim zagovorom kod Isusa da molba oca Ante bude uslišana. Isuse, Bože moj, primi milostivo molbu oca Ante i zagovor Majke svoje Marije, i udijeli mi ozdravljenje na veću slavu Tvoju, te na taj način dopusti da otac Ante bude uzdignut na čast blaženika. Amen