KLANJANJE
Što je Presveti oltarski sakrament?
Spasitelj je bit ovoga sakramenta. Iz toga slijedi da je oltarski sakrament najviši i najuzvišeniji od svih sakramenata po svojemu dostojanstvu i po svojemu djelovanju
Spasitelj je uzašao na nebo, ali je ipak, kako nas vjera uči, po tijelu i dalje među nama na zemlji. Taj je čudesni boravak djelovanje Presvetoga oltarskoga sakramenta. Sastoji se u tome da je Spasitelj doista stvarno i bitno, dušom i tijelom, kao Bog i kao čovjek pod velom sakramentalnih prilika prisutan gdje god ima i koliko dugo traju te prilike. Presveti sakrament je zlatni prsten koji povezuje nebo i zemlju.
1. Ovo nas odmah vodi do jednoga učinka euharistije, naime do Spasiteljeve trajne prisutnosti ovdje na zemlji. Ljubav Gospodinova brža je od smrti. Prije nego su ga njegovi neprijatelji dospjeli smrću oteti svijetu, pobrinuo se za svoj drugi boravak ovdje na zemlji ustanovljenjem Presvetoga oltarskoga sakramenta. Način na koji je Isus pod prilikama kruha i vina prisutan u euharistiji pravo je čudo; ta okolnost ne mijenja da je njegova prisutnost doista istinita i stvarna. Gospodin mora biti ovdje, na nebu i na tisuću mjesta; za osjetila prividno treba biti samo kruh i mrtav, a u isto vrijeme provoditi život veći i savršeniji od bilo koga; mora biti veći od neba, a malen da ga dječja ruka može obuhvatiti – sve čudesne stvari koje jedino ljubav i moć mogu izvesti. Kao što se ruža blista u sjaju rosnih kapljica, tako se i ovaj sakrament sjaji u samim čudesima. Samo čudo. Boravak Isusov u euharistiji ulijeva mir, povjerenje i ljubav. Kako malo mjesta zauzima među nama! Kako malo traži od nas! Želi samo da ga primamo i uživamo, a sve drugo prepušta našoj ljubavi i velikodušnosti. Vanjskih časti prima samo toliko koliko mu ih mi dajemo. Kada je nekoć boravio na zemlji, ljudi su ga morali tražiti; sada on ide za ljudima, nastanjuje se kod njih i usrećuje ih svojom blizinom a još više svojim blagoslovom i dragim pobožnostima koje su povezane s njegovom prisutnošću. Kako bi se tiho i dosadno odvijao naš svakodnevni život bez ovoga sakramenta!
2. Spasitelj se žrtvuje za nas i nije samo trajno prisutan među nama u euharistiji; to mu je druga zadaća. Prisutnost se Spasiteljeva u euharistiji podržaje i nastavlja jedino svetom misom. Misa je po svojoj biti žrtva i to žrtva Novoga zavjeta. Spasitelj je prinio dvije žrtve: na križu i na posljednjoj večeri. Žrtva svete mise posve je ista kao žrtva kod posljednje večere i žrtva na križu. Misa nije puko sjećanje, obično prikazivanje, nego se kod svete mise obnavlja, nastavlja i dovršava žrtva na križu, jer su veliki svećenik, žrtveni dar i zasluge iste i zajednički surađuju. Kolika je to milost što Isus želi obnoviti svoju žrtvu i, da tako kažemo, svakome pojedincu vlastoručno uručiti zasluge žrtve, a Bogu dati poštovanje, klanjanje, hvalu i zadovoljštinu. Da, još i više! Spasitelj više ne žrtvuje sam nego izabire svećenike među ljudima pa s njima i po njima prikazuje žrtvu Bogu. Na taj način njegova žrtva postaje našom; svojim sudjelovanjem daje joj neizmjernu vrijednost a nama omogućava da možemo Bogu dati onoliku čast kolika mu i pripada. Spasitelj ne zna što je umor kad Boga treba slaviti žrtvom. Kao što se sunce diže i okružuje zemlju, tako se Bogu s tisuću oltara diže miomiris žrtve a cijela zemlja postaje živi hram Božji. Milost i ljubav našega Spasitelja po euharistijskoj nas žrtvi čine prebogatim i prema samome Bogu. Bog nigdje u tolikoj punini i savršenosti ne postiže svrhu svojega stvaranja kao u žrtvi svete mise.
3. Treće je djelovanje euharistije kao sakrament. Euharistija nije samo žrtva nego i sakrament. Ukoliko je žrtva, u prvome redu pripada Bogu, a nama ukoliko je sakrament. Bog nam po sakramentima dijeli milost da možemo zadobiti nadnaravni život i biti blaženi. U krštenju dobijamo nadnaravni život a oltarski ga sakrament podržava i jača. U svim ostalim sakramentima je po Kristovoj odredbi neki vidljivi znak koji nosi i posreduje milost, ali u oltarskome sakramentu Gospodin upotrebljava svoje vlastito tijelo kao sredstvo milosti.
Oltarski sakrament jest Isusovo tijelo pod prilikama kruha za blagovanje. Koliko nam izvanrednih i skupocjenih darova nosi ova tajna!
Bit ovoga sakramenta jest nešto najveće: sâmo tijelo Isusovo. Kao što je nekoć svoju božansku ruku upotrebljavao da liječi bolesnike i uskrisuje mrtve, tako je i svoje tijelo učinio sredstvom svojih milosti; ali na daleko milosniji način. Gospodin nam daruje svoje tijelo, najvišu svetinju i čudo neba i zemlje, a sa svojim tijelom i svoju dušu, svoje božanstvo, svoje zasluge i svoje milosti. Sve što jest i sve što ima postaje naše vlasništvo. Gdje na cijelome stvorenome svijetu postoji biće koje bi bilo bogatije i časnije od onoga čovjeka koji u srcu nosi svojega Boga i Spasitelja? Možemo li više od njega tražiti? Može li nam više dati?
Spasitelj je bit ovoga sakramenta. Iz toga slijedi da je oltarski sakrament najviši i najuzvišeniji od svih sakramenata po svojemu dostojanstvu i po svojemu djelovanju. U svetoj pričesti najuže se spajamo s Kristom, tjelesno i moralno pa stoga pričest nadvisuje ostale sakramente po svojim učincima u uzdržavanju i umnažanju nadnaravnoga života. Kao što je Krist život, tako je i pričest sakrament života (Iv 6,56). Presvetome oltarskome sakramentu na poseban se način pripisuju najodličnije krjeposti i duševna stanja: ljubav, mir, radost, jakost, čistoća, djevičanstvo i velikodušnost. Po pričesti smo pozvani sudjelovati u božanskome životu Kristovu (Iv 6,58). Pa i naše tijelo po pričesti dobiva zalog za slavno uskrsnuće. Kako su divno istaknuti prekrasni učinci pričesti u vidljivu znaku sakramenta: u blagovanju hrane! Kruh i vino predočavaju nam život, blagovanje hrane predočava najužu vezu i snagu, svečana gozba izražava radost i srdačno prijateljstvo. Ništa nam ne može zornije predočiti nesebičnu i povjerljivu ljubav Spasiteljevu prema nama kao ovaj vidljivi znak. Spasitelj je primijetio da se ništa tako usko s nama ne združuje kao tjelesna hrana. Ulazi u nas, prelazi u nas i postaje jedno s nama. Nije mogao podnijeti da se ijedna tvar može s nama uže združiti nego On. Zbog toga je postao našom hranom za dušu i tijelo. Da, mi više prelazimo u njega nego on u nas. Moćni Spasitelj prima nas, da nas na duhovni način pretvori u se i da nam dade toliko svojega božanstva koliko možemo primiti. Pogledajmo ovaj neugledni, mali, neživi komadić kruha. Može li ovaj veliki Bog postati još neugledniji, ponizniji i nemoćniji? No, Spasitelj postiže cilj svoje ljubavi: ljudsko srce, da ga usreći, počasti i obogati. Kako je ugodno i dirljivo pomisliti da sveta hostija gotovo uvijek završava u ljudskome srcu!
4. Veličanstvena, sveopća i božanska Gospodinova ljubav prema nama u raznim je primjenama Presvetoga oltarskoga sakramenta. Mi vidimo da Spasitelj vrlo ozbiljno shvaća riječi da nas ne će ostaviti sirotama, da će uvijek ostati uz nas, da je on trs a mi loze i da činimo jednu organsku cjelinu. U euharistiji se njegovo utjelovljenje u neku ruku širi u sve ljude. Kada se je utjelovio, dao se samo jednomu biću, svojoj čovječanskoj naravi. U pričesti se daruje svakome čovjeku i stvara s njime najužu vezu. Spasitelj je naš otac jer nas je stvorio, naš hranitelj i odgojitelj jer nas uzdržava, naš otkupitelj jer nas je pred Bogom opravdao. A što nam je po oltarskome sakramentu? Nešto neopisivo veliko što se teško može izraziti. A na sve to Spasitelja nije potaknula samo sućut, milosrđe i dobrota prema nama, nego ljubav, bezgranična ljubav koja sebe zaboravlja, ljubav koja se i sada ne plaši žrtava. Mogao je svoj položaj olakšati a da nas ne prestane ljubiti. Bilo bi dosta da je u svijetu na jednome mjestu prisutan, da nas jednom u životu svojim božanstvom usreći i to samo one koji su dostojni; bilo bi dosta da je samo u trenutku primanja stvarno prisutan. Spasitelj odbacuje sva ta ograničenja i tako se izlaže nebrojenim pogrdama. Nemojmo zaboraviti kroz kakvo gorko more nezahvalnosti i pogrda prolazi Isus na putu do sakramentalnoga sjedinjenja s našim srcem. Kao da govori zaručnik u Pjesmi nad pjesmama: “Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja, golubice moja, savršena moja, glava mi je puna rose i kosa noćnih kapi” (5,2). Gdje ćemo se Spasitelju lakše odužiti nego u Presvetome oltarskome sakramentu iz kojega izbija toliki žar ljubavi da se s punim pravom naziva sakramentom ljubavi. Zbog svoje trajne prisutnosti Gospodin je svugdje i stalno je prisutan uz nas; u svetoj misi se žrtvuje za nas, a u svetoj se pričesti daruje i združuje s nama. Koliko je tu divnih poticaja i sredstava da porastemo u ljubavi prema Gospodinu.
Moritz Menschler (Preuzeto iz knjige Tri temelja duhovnog života – Verbum). Dopuštenje prenošenja vrijedi isključivo za Bitno.net