Predragi vjernici!

Osam blaženstava ocrtao je Krist Gospodin u svom divnom govoru na gori blaženstava, onako, kako nam to stavlja danas pred oči sveta mati Crkva u evanđelju Mise. I kako god se ljudima ovoga svijeta ta blaženstva pričinjaju zapravo ludošću ili čak nesrećom, i zato čine upravo protivno od toga, tako nema ni­kakve sumnje za one, koji sve gledaju očima svete vjere, da ono što neprevarljiva Istina uči, da tako i jest. I kad ta Istina kaže – blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju – onda tako i jest, makar koliko nas naša pokvarena narav uvjeravala o protivnom. Ako su u kojem razdoblju ljudske povijesti imali ljudi razloga da razmišljaju o tom, imaju sigurno razloga zamisliti se u to u ovo naše doba.

Blaženi krotki, jer će oni baštiniti zemlju!

Da! Možda je to jedna od najgroznijih zabluda našega vremena, da su izobrazbu uma odijelili od izobrazbe srca. Za prvu se činilo sve. Nije se žalilo ni milijunskih svota za gradnje znanstvenih instituta, škola i akademija. Nije se žalilo ni vremena ni truda, da se mladež usavrši u tehnici, u športu; u plivanju, u skakanju, u rvanju, u letenju, u bacanju koplja. Ali za kulturu srca činilo se malo ili ništa. A ono što je Crkva trudom i mukom izgradila u ljudskim dušama, to su drugi ili svjesno ili nesvjesno nastojali što prije razoriti. Je li dakle čudo, da je došlo ono što je moralo doći? Tamo, primijetio je netko s pravom, tamo gdje se glava mladog čovjeka puni samo znanjem, a srce prepušta pustošenju sjetilnih nagona, tamo se u gornjem katu dovršuje babilonski toranj, a u donjem razvalina primiče kraju.

Nema nikakve sumnje o tome, da nikada do sada nije svijet vidio toliko napretka u svim granama ljudske znanosti, kako je to slučaj u ovo naše doba. Ali nema nikakve sumnje ni o tome, da je rijetko kada bilo toliko razaranja u povijesti svijeta i uništavanja vrednota, koliko u ovo naše doba. Ljudskom društvu manjka kultura srca; a ta je konačno duša svake istinske kulture, i bez nje se ne može uopće govoriti o kulturi čovjeka niti o kulturi naroda. Gdje naime nema plemenitih srdaca, tamo može biti samo bešćutnih i okrutnih srdaca. A gdje ima samo bešćutnih i okrutnih srdaca, tamo nema čovjeka dostojnih čina, nego nagonski život zvijeri, koja jedna drugoj otima što osjeća da je za nju bolje.

Takvo stanje našao je Isus Krist, kad je došao na ovaj svijet. Svjedok je sv. Pavao apostol, kad za ljude onoga vremena kaže, da su bili “puni svake nepravde, zlobe, lakomosti, pakosti, puni zavisti, ubojstva, svađa, lukavih zloćudnosti.” (Rim 1, 29). Takvo je stanje uvijek nanovo iskrslo tamo gdje se zaboravilo na oplemenjenje srca.

Kad je dakle Isus Krist postavio načelo – blaženi krotki – i kad je obećao nagradu, da će – baštiniti zemlju t. j. kraljevstvo Božje, – onda je, buduć riječ njegova nije riječ nemoćnog čovjeka nego svemogućeg Boga, koji riječi provodi u djela, onda je velim sigurno, da je učinio više za čovjeka nego sve škole i naučni zavodi na zemlji.

Da se o tome uvjerimo, dovoljno je baciti samo jedan pogled na nebo, na ono nepregledno mnoštvo svetaca i svetica Božjih, koji su vjerovali riječi Kristovoj i koji su danas u posjedu one prave zemlje, ne zemlje mrtvih, nego “zemlje živih”, prema riječi psalmiste: “Credo videre bona Domini in terra viventium – Vjerujem da ću vidjeti dobra Gospodnja u zemlji živih!” (Ps 27, 13).

Blago krotkima! rekao je Krist. I one nepregledne hiljade svetih, koje slave sada Trojednoga Boga na nebesima, toj pravoj “zemlji živih”, jer nikada više ne umiru, ti su, velim, vjerovali riječi Sina Božjega. Iz ljubavi prema Njemu ustrajali su u borbi na ovoj zemlji, ne protiv bližnjih svojih, nego protiv svojih strasti, da postanu krotki i da postanu jednom dionici i vlasnici “zemlje živih” kraljevstva nebeskoga. Kao što naime pala ljudska narav teško podnosi udarce sa strane drugih i nevolje ovoga života, pa im nastoji izbjeći, tako su i obratno sveci, dok su bili na ovoj zemlji, strpljivim i blagim srcem primali udarce života, dolazili oni s lijeva ili s desna, sprijeda ili sa strane, od prijatelja ili neprijatelja, s pravom ili nepravom; daleko od svake srdžbe, daleko od pomisli na osvetu, bez mrmlja­nja, bez psovke, bez tužaljki, znajući da “diligentibus Deum omnia cooperantur in bonum – onima koji Boga ljube, sve zajedno pomaže na dobro” (Rim 8,28). Jest! Onima, koji Boga ljube, sve se obraća na dobro! Kratkotrajno strpljivo podnošenje životnih nevolja na zemlji mrtvih, naplatio im je Krist vječnim radostima u zemlji živih. Velim, na zemlji mrtvih u poredbi sa zemljom živih. “Zemaljski naime život, veli sv. Grgur Papa, u poredbi s vječnim životom, valja prije nazvati smrću nego životom. No koji jezik može izreći ili um shvatiti, kolike su radosti nebeske domovine; biti u društvu anđela i sa preblaženim duhovima prisustvovati proslavi Stvoritelja, gledati lice nazočnog Boga, neograničeno svjetlo gledati, bez straha biti i radovati se daru neraspadljivosti.” (Hom. 37 in Evang.).

Blagdan je danas Sviju Svetih! Proslava je danas milijuna znanih i neznanih junaka svete vjere: mučenika i ispovjednika, djevica i udovica, koji su svi izašli kao pobjednici u borbi za vječni život. Pobjednici nad samim sobom, nad svojim strastima i slabostima. Medju njima je golem broj i onih, za koje je rekao Krist: “Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju!” I da danas jednoga između njih upitamo, što nam je činiti, sigurno je, da bi nam odgovorio sa svetim Pavlom. “Budite sljedbenici moji, kao što i ja Kristov!” (1 Kor 4, 16).

Da! Nasljedujmo ih u kreposti, ako hoćemo da budemo s njima dionici blaženstva. “Non coronatur nisi legitime certaverit. ” Tako nas opominje sv. Pavao apostol. “Nitko ne će biti okrunjen, ako se ne bude zakonito borio”. (2 Tim 2, 5). Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče ponajprije sam primjer Boga Stvoritelja, za kojega veli Psalmist: “Quoniam tu Domine suavis et mitis et multae misericordiae omnibus mvocantibus te! – Jer si ti, Gospode, dobar i blag i mno­gog milosrđa za sve koji Te zazivaju!” (Ps 86, 5). Ta sjetite se samo koliko se puta prokune sveto ime Njegovo samo u našoj domovini! Kad bi On, Sve­mogući, za uvredu svoga beskrajnog Veličanstva primijenio iste mjere kao zemaljski vladari za uvredu svoga ograničenoga, onda bi već davno morao zatrti čitav ovaj svijet. A ipak ga još uvijek trpi i obasiplje nebrojenim dobrima svaki dan, pa i onda kad ga kažnjava.

Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče Spasitelj Isus Krist i riječju i primjerom. “Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca i naći ćete mir dušama vašim!” (Mt 11, 29).

Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče i misao na vlastitu korist. Malo što je David tako vruće molio Boga kao ovo: “Viam tuam demonstra mihi et semitas tuas edoce me! – Pokaži mi, Gospode, putove svoje, nauči me hodati stazama tvojim!” (Ps 25, 4). Znao je naime, da ga samo putevi Gospodnji mogu dovesti pravoj sreći i miru. A komu najradije pokazuje Gospod putove svoje? “Docebit mites vias suas – Uči krotke putevima svojim.” (Ps 25, 9).

O kako bi lijep bio život već na ovoj zemlji, kad bi ljudi shvaćali riječi Kristove: “Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju!” (Mt 5, 5). Kažu da su u staro doba mornari lijevali ulje u uzburkano more, da spasu lađu od propasti. Kudgod se ogledamo danas, čini nam se čovječanstvo nalik ne na uzburkano more nego na razbješnjeli ocean, kojim se bacaju valovi ljudskih strasti, mržnje i bijesa. Učinimo i mi slično. Lijevajmo koliko samo možemo u taj razbješnjeli elemenat ulje božanske dobrote, samilosti i blagosti, da se stišavaju valovi strasti i čovjek dočeka onaj blaženi čas mira, za kojim toliko uzdiše. Konačno ćemo nagradu primiti u nebu. Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju, to jest kraljevstvo Božje i život vječni!

Katolički list, br. 44 (1941) 513-514.

Bitno.net