Slika Boga i čovjeka u duhovnosti Benedikta XVI. (9. dio)

IV. Isus Krist – pomirenje Boga i čovjeka

ISUS KRIST

b. Kušnje kao udio u čovještvu

Bitan i svakako gorak dio Isusova čovještva bile su kušnje kojima je – kao i mi – bio izložen, a da nije sagriješio. Ona su pripadala «njegovom silasku u zajedništvo s nama, u dubinu naše nevolje» (Joseph Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, Split : Verbum, 2005., str. 95). U svojoj knjizi Na putu k Isusu Kristu  kardinal Ratzinger objašnjava Isusove kušnje u pustinji, kako su opisane u Evanđelju po Mateju. Pri tome on obrađuje tri misaona kompleksa: ponajprije istražuje njihovo značenje u odnosu na Stari i Novi Zavjet, potom ukazuje na to da će se ona ponavljati tijekom Isusova života. Treće, on otkriva njihovu aktualnost za naš život, za povijest i sadašnjost Crkve, kao i za stanje svijeta. Ovdje postaje vrlo jasnim obzor u kojem se Ratzinger kreće: egzegetski rad koji se koncentrira na precizno obuhvaćanje napisanih riječi, pogled koji razmatra događanja te naposljetku zajedničko dovođenje obaju spoznajnih putova u pogled na velike životne veze koje se u njima ogledaju. Stoga želimo predočiti njegova tumačenja u glavnim točkama (Na putu k Isusu Kristu, str. 87-113).

- «Prva kušnja – kruh i spasenje» (Na putu k Isusu Kristu, str. 96-101)

Nakon što je Isus postio četrdeset dana u pustinji, ogladnio je, tako nam pripovijeda Matej. U tom trenutku «pristupi mu napasnik i reče: ‘Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom’. A on odgovori: ‘Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta’».

Kod ove kušnje radi se o dvije stvari: o elementarnoj potrebi za hranom i o dokazu da je Isus Bog. Sotona iskušava Isusa pomoću Njegove vlastite gladi, a On otklanja kušnju. Ipak, time kušnja nije gotova. Zahtjev za stvaranjem kruha, kruha za ljude, uvijek će se upućivati Isusu tijekom Njegova zemaljskog života i potom kroz cijelu povijest. «Ne mora li prvi Otkupiteljev dokaz pred svijetom i za svijet biti da mu dadne kruha i okonča svu glad?» (Na putu k Isusu Kristu, str. 97). Nisu li i utopije marksizma pokušavale odgovoriti na ovu nevolju, ne pokušavaju li svi socijalni programi svijeta? Ne doživljava li i sama Crkva isto pitanje: Ako želiš biti Božja Crkva, tada se ponajprije pobrini za kruh za svijet!

Izrael je u mani kojom je Bog hranio svoj narod tijekom hoda kroz pustinju, vidio predznak mesijanskog vremena. Od Mesije se očekivalo oslobođenje od gladi. I doista se tema kruha provlači kroz cijelo Evanđelje. Isusov odgovor Sotoni: «Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta» – ovaj odgovor svoj puni smisao otkriva tek kasnije.

Tada se dogodilo umnažanje kruha za tisuće ljudi. Zašto Isus ovaj put udovoljava ovoj želji koju je u pustinji otklonio kao iskušenje? pita Ratzinger. I odgovara: jer su ovdje mnogi bili sabrani samo zato da slušaju Božju Riječ. Zbog toga su zaboravili na sve drugo. Sada se njihova srca otvaraju za Boga i za druge. «Slušanje Boga postaje životom s Bogom i ono od vjere vodi k ljubavi, k otkrivanju drugoga» (Na putu k Isusu Kristu, str. 99). Isus im daje jesti, jer u ovom živom zajedništvu mogu primiti kruh na ispravan način.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Ova ispovijest o kruhu time ukazuje na Posljednju večeru, na Euharistiju Crkve i trajno čudo s Kruhom-Isusom. On je Mesija, kruh je On sam, a umnažanje se ne iscrpljuje do kraja vremena. Sada se razumije Gospodinov odgovor napasniku: «Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta» (Pon 8,3). Sama Božja Riječ koja je postala Tijelom jest i hrana koja ljude istinski vodi k životu.

Ali ovaj odgovor istovremeno govori i o ispravnom poretku ljudskog postojanja u svijetu. Ratzinger navodi isusovca Alfreda Delpa kojega su ubili nacisti u Trećem Reichu: «Kruh je važan, sloboda je važnija, a najvažnije je neprekidno klanjanje Bogu». Ako Bog više ne stoji na prvom mjestu, ako čovjek dakle više ne živi od Njegove Riječi, tada nestaje trud oko pravednosti i oko čovjeka patnika. I u području materijalnih dobara vidimo izrabljivanje, zloporabu i uništavanje. Ratzinger podsjeća na učinke čisto tehnički usmjerene pomoći Zapada za razvoj siromašnih zemalja. One nisu samo ispustile Boga iz svojih planova, već su gurnule u stranu religiozne, moralne i socijalne strukture tih zemalja i time uopće stvorile Treći svijet u današnjem smislu. Samo ako se živi u poslušnosti prema Božjoj Riječi, zaključuje Ratzinger, «nastaje raspoloženje srca koje je u stanju stvoriti kruh za sve» (Na putu k Isusu Kristu, str. 101).

- «Druga kušnja: isprobavati Boga?» (Na putu k Isusu Kristu, str. 101-105)

U drugoj kušnji Sotona vodi Isusa na vrh Hrama i kaže Mu: «Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ‘Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen’. Isus mu kaza: «Pisano je također: ‘Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga’» (Mt 4, 5-7).

«Ako si Sin Božji… «- i druga kušnja počinje ovim riječima, i čujemo je po treći put pod križem, kada od Isusa traže: «Ako si Sin Božji, siđi s križa!» (Mt 27, 40). U ovom oslovljavanju čuju se prezir i poruga, ali i provokacija kojoj se Isus treba podvrgnuti ako želi dokazati Svoje Božanstvo. Tijekom cjelokupnog vremena Njegovog javnog djelovanja Isus će uvijek biti izvrgnut pitanju o Svom legitimitetu: konačno bi trebao učiniti veliko čudo koje jednoznačno pokazuje tko je On. Ratzinger vidi kako se ovaj zahtjev nastavlja kroz povijest, zahtjev Bogu, Isusu Kristu i Crkvi. Bog nam treba dokazati Svoje postojanje i tada ćemo moći vjerovati u Njega; On treba djelovati onako kako mi mislimo da bi Bog trebao djelovati; On se treba pokazati tako da sprječava nepravdu, katastrofe i trpljenje. Uvjete za priznavanje Boga dakle dajemo mi – i time se stavljamo iznad Njega.

Sotona u drugoj kušnji na začuđujući način navodi Sveto Pismo (Ps 91, 11f). Ratzinger kaže da se «čitav razgovor formalno pojavljuje kao spor dvaju pismoznanaca» (Na putu k Isusu Kristu, str. 101). Tako se on slaže s formulacijom Joachima Gnilke, da ovdje Sotona nastupa kao teolog, te dolazi do krajnjeg zaključka: «Ako teologija postane puko znanje o biblijskim tekstovima i povijesti kršćanske vjere, ali je okrenuta drugim životnim odlukama» – što znači: ako teologija više ne crpi iz žive vjere – «onda ona ne služi vjeri, nego je uništava» (Na putu k Isusu Kristu, str. 102). U drugoj teološkoj raspravi između Isusa i Sotone radi se o ispravnom tumačenju Svetoga Pisma. «Istinsko pitanje je s kakvom se slikom Boga čita Pismo» (Ibid.) Isus se nije strmoglavio s vrha Hrama. «Nije iskušavao Boga. Ali je» – u ispravnom razumijevanju Očeve volje – «sišao u dubinu smrti, u noć napuštenosti, u izloženost bespomoćnih. On se odvažio na ovaj skok kao čin Božje ljubavi za ljude», u bezgraničnom, posljednjem povjerenju o kojemu zapravo govori Psalam 91 kojega Sotona navodi (Na putu k Isusu Kristu, str. 104).

U ovoj kušnji sadržajno se radi o isprobavanju Boga: Ako On nije ispunio obećanje koje je dao u Psalmu 91, tada nije Bog. Uvjeti pod kojima bi to trebao ispuniti, zapravo eksperimentalni nalog, bio bi Mu naložen izvana. Koliko je to moderno, i koliko to govori o oholosti! Tko Boga želi učiniti objektom, ne može Ga pronaći. Pred nama ovdje stoji «čitavo veliko pitanje», kaže Joseph Ratzinger, kako se može, a kako ne može spoznati Boga, kako čovjek može pristajati uz Boga i kako Ga može izgubiti» (Ibid.).

Dr. phil. Helga Böse

(Nastavlja se)

Foto: Shutterstock.com