Slika Boga i čovjeka u duhovnosti Benedikta XVI. (8. dio)

IV. Isus Krist – pomirenje Boga i čovjeka

Predgovor

Prije nego li započnemo s drugim dijelom ovog niza izlaganja, još jednom želimo podsjetiti na stajalište teologa Josepha Ratzingera i njegov način rada. Njegov cilj oduvijek je bio: bolje razumjeti nauk Crkve, pojasniti ga i u naviještanju ga učiniti pristupačnim čovjeku. Središte ovog nauka je Bog koji nam se pokazao u osobi Isusa Krista, koji je u Svojoj biti istina i ljubav – i koji neshvatljivo želi prebivati među ljudima. Ljubav prema Bogu i prema čovjeku nuka Ratzingera da istražuje božansku istinu, da je ljudima iznova objelodani u njenoj vječnoj vrijednosti te joj utire put u svijet. U teološkoj raspravi znači da treba «razvijati rješenja koja se podudaraju s pokladom vjere i koja odgovaraju kulturnim potrebama našeg vremena» – ovakav se trijezan način može čitati u govoru kojega je koristio prefekt Kongregacije za nauk vjere u «Dominus Iesus» (Uvod, br. 3).

«… Gospodin Isus Svojim je učenicima dao nalog da cijelom svijetu navijeste Evanđelje i krste sve narode» – možemo čitati na početku istog dokumenta (Uvod, br. 1). Danas doživljavamo papu koji nam – posve u skladu s nasljeđem Ivana Pavla II. – prije svega želi na neokrnjen način približiti Isusa Krista i otajstvo Crkve, papu koji je na Svjetski dan mladih pozvao i ljude koji ne vjeruju. Jer on zna da nam samo osobni susret s Kristom može pomoći da izdržimo u životu.

Naviještanje pape Benedikta počiva na temeljitom radu poznavatelja Pisma, koji Stari i Novi Zavjet shvaća kao cjelinu. Bog nikada nije ukinuo Stari Zavjet, On ga je štoviše ispunio u Novom Zavjetu. Kršćanstvo je izdanak na stablu židovstva, nakalemljen, kako kaže Pavao. Kršćanstvo i židovstvo žive iz istog korijena. Teolog Ratzinger uvijek je ukazivao na to da se Novi Zavjet mora razumjeti iz obećanja Starog Zavjeta te da se uopće može samo tako razumjeti; s druge strane, Stari Zavjet ostaje nepotpun i mračan bez ispunjenja obećanja koje se događa u Novom Zavjetu. Ipak, Ratzinger je proučavao Sveto Pismo u svijesti da ono pripada Crkvi i da se može interpretirati samo iz ove žive veze. Stoga on rezultate svojih istraživanja mjeri prema vjeri, prije svega prema tumačenjima crkvenih otaca. Iz ove biblijsko-patrističke osnove raste teološka širina koja otvara granice vremena i prostora. Jer, s Ivanovim Prologom ona poseže prema činu stvaranja, te se istodobno proteže na budućnost, na vječnu Bit prema kojoj trebamo živjeti – a to je još uvijek sadašnjost. U tumačenjima psalama tijekom audijencija srijedom možemo naslutiti nešto od ove širine koja povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost u vječnu istinu.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Ali ono što ulazi u srce – to je duboka i samorazumljiva pobožnost i dobrota, da, radost s kojom nam papa Benedikt otvara blaga vjere Crkve. Ovdje se ljudima obraća pojedinac koji je u istraživanju i molitvi razmišljao o Bogu, da bi im rekao nešto o Njemu, da bi ih sa sobom prinio Onome koji ih želi usrećiti. Teologija i naviještanje Svetoga Oca imaju svoje korijenje u slušanju Božje Riječi, u liturgiji i u klanjanju. Biti jedno s Kristom u vršenju Euharistije, slaviti pomirenje s Bogom u zahvalnosti i predanju, razmatrati otajstva koja su sve dublje obuhvaćena u Riječi i sakramentima, i tada sa svim ovim darovima služiti čovjeku – to je plodno tlo na kojemu se razvijaju misaoni svijet i djelovanje Benedikta XVI.

Isus Krist

Isus Krist treba stajati u središtu ovog izlaganja. Ili, drugačije rečeno: pomirenje Boga i čovjeka, ponovo uspostavljanje našeg razrušenog odnosa s Bogom, razrušenog ljudskom krivicom, težnjom za samoodređenjem koje se od Adama do danas okreće protiv brižne Božje ljubavi.

a) Utjelovljenje

A ipak se sve do danas čežnja za Bogom ne može iskorijeniti. Ona se proteže kroz sva vremena. Sve religije poznaju nastojanje da se umilostivi moćni bog ili bogovi, da se pomoću žrtvi najrazličitijih naravi odvrati njihov gnjev i zadobije njihova milost. Duboka nevolja, koja je izražena u tako uzaludnom nastojanju, konačno pokreće Sina Božjeg da u svjetlu povijesnog vremena napusti sjaj nebesa i postane čovjekom – da bi slijedio ljude u njihovoj izgubljenosti. «Žrtve i prinos ne mile ti se», riječima 40. psalma (Ps 40, 7) čitamo u Poslanici Hebrejima o Njegovom ulasku u svijet: «nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: ‘Evo dolazim… vršiti, Bože, volju Tvoju» (Hebr 10, 5-7).

Sam Bog time ulazi u ponor kojega smo mi ljudi otvorili i još uvijek otvaramo u našem oholom nastojanju za neovisnošću i samodostatnošću. On prinosi jedinstvenu žrtvu koja može zatvoriti ovaj ponor, tako što ulazi u čovještvo i u ljubavi predaje samoga sebe u poslušnosti ljubavi. Zastupajući sve, Isus Krist se u životu i smrti podvrgava Očevoj volji, iz ljubavi prema Njemu i prema ljudima koje želi spasiti iz njihove bijede (usp. Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 209-217).

Ipak, i u ovom za svijet potresnom trenutku, koji je izvana tako malen i neupadljiv da ga tada jedva itko opaža, svemoćni Bog ne djeluje autoritativno. «Tijelo si mi pripravio… Evo, dolazim vršiti, Bože, volju Tvoju!» To ne vrijedi samo za Sina Božjega, već i za službenicu Mariju (Joseph Ratzinger, Bog je s nama : Euharistija, središte života, Split : Verbum, 2004., str. 8). Sigurno je da ju je sam Bog milostivo pripremio za zahtjev koji joj je postavio. Ali sloboda odlučivanja ipak ostaje na njoj. Na njoj ostaje hoće li se ostvariti božanski plan spasenja. Njen «Da» dopušta da Bog uđe u svijet, u skučenost ljudskog tijela. Marija se u poniznosti pokorava božanskoj Riječi; no beskrajno je veća poniznost Vječne Riječi koja se pokorava zakonitostima i ograničenjima jednog ljudskog tijela.

Dr. phil. Helga Böse

(Nastavlja se)

Foto: Shutterstock.com