Slika Boga i čovjeka u duhovnosti Benedikta XVI. (7. dio)

III. Slika čovjeka

2. Ugroženost čovjeka

Posljedice krivo shvaćene slobode

Danas trpimo od težnje za neograničenom slobodom koja vodi k svim stranputicama. Toliko se bavimo izviđanjem svijeta i nas samih da se čini da više ne trebamo Božju dobrotu za organiziranje naših života. Naša nas vlastita sposobnost zasljepljuje te nam zastire pogled na Njegovu svemoć. Što ne vidimo, ne postoji za nas. Danas polako primjećujemo da smo izgubili pregled te da više ne možemo ispravno dovesti u red i vrednovati niti nas same niti događanja oko nas. Gdje trebamo tražiti mjerila ako je naša sposobnost rasuđivanja u krivu?

Korištenje slobode koje je podvrgnuto samo našim sklonostima vodi nas «diktaturi relativizma, koja ništa ne priznaje konačnim i kojemu kao posljednje mjerilo vrijede samo vlastiti Ja i njegovi užici» (Proglasi Apostolske Stolice, Br. 168, str. 14). Tako glasi formulacija dekana kardinalskog zbora Josepha Ratzingera u propovijedi prije izbora novoga Pape, 18. travnja 2005. Ono što mi se sviđa, što mi se čini dobrim – to postaje mjerilom mog djelovanja koje teži za tim da postane mjerilom djelovanja drugih. To ne vrijedi samo za privatno područje pojedinca, već i za javnu ukupnost političkih grupa.

Sveti Otac označuje «sveukupnim programom» revolucija 20. stoljeća pojavu «da se više ne čeka na Boga, već da se stvari stanja svijeta posve uzimaju u svoje ruke». Pri tom se uvijek za apsolutno mjerilo uzima ljudsko, partijsko gledište. «Apsolutizam onoga što nije apsolutno, već je relativno», kaže Benedikt XVI, «zove se totalitarizam. On ne oslobađa čovjeka, već ga obeščašćuje i zarobljava» (Vigilija na Marienfeldu, 20. kolovoza 2005.).

Rastakanjem veze s Bogom čovjek gubi širinu vlastitog horizonta, gubi pogled na vječnost. Ako život konačno prestaje smrću, tada ga u svakom trenutku trebam potpuno iscrpiti. Kako inače trebam moći odgovoriti na urođenu duboku čežnju za srećom i ispunjenjem? Jer, potraga za ispunjenjem ucijepljena je u našu bit. Samo što su predodžbe onoga što se može nazvati istinskim ispunjenjem izgubljene s gubitkom vjere u život nakon smrti. Tek nam onostrano, kaže Ratzinger, «daje mjerila te sadašnjem život daje ozbiljnost i težinu kako ne bismo živjeli samo za trenutak, nego tako da taj život na kraju nešto vrijedi, ne samo za nas nego za sve» (Joseph Ratzinger, Bog i svijet. Vjera i život u našem vremenu. Razgovor s Peterom Seewaldom. Zagreb : Mozaik knjiga, 2003., str. 34). Za Ratzingera cjelovitost prodire od uže okoline sve do u sudbinu kozmosa, tj. cijelog stvorenja. Narušavanje odnosa s Bogom posljedično se proteže i u ljudske odnose. To je Biblija «prikazala psihološki veličanstveno». Jer odmah nakon pada u grijeh Adam i Eva su u razgovoru s Bogom uzajamno prebacili krivicu jedan na drugoga. «Poremećeni odnos prema Bogu, dakle, odmah ih dovodi u sukob. Jer onaj tko je ustao protiv Boga, ustao je i protiv drugog čovjeka» (Bog i svijet, str. 74).

Promijenjeno ljudsko razumijevanje samoga sebe

Ovdje ne želimo razmatrati mnogostruke poteškoće u odnosu između muškaraca i žena, koje su svima nama dovoljno poznate i od kojih se mnogi trebaju liječiti, npr. kada partneri izgube povjerenje u trajnost međusobne povezanosti. Svoju pažnju štoviše želimo usmjeriti na izobličenje onoga o čemu smo prije izvještavali – jednakosti biti te jednog ljudskog dostojanstva kojeg je Bog Stvoritelj darovao oboma, muškarcu i ženi. Otpad od Boga ima duboke posljedice za ljudsko razumijevanje samoga sebe.

Ratzinger razlikuje dvije tendencije k izopačenosti. Jedna naglašava razliku između spolova u dužnostima te ženi poriče istu vrijednost. Ona počiva na tome da je žena biće ocrtano putenošću, kojemu je zatvoren viši svijet duha. Druga tendencija, koja u našoj današnjici sve više nalazi maha, apsolutizira jednakost spolova. Ona različitost muškarca i žene vidi samo kao malenu biološku razliku koja je u temelju nebitna. Bitan je samo duh, stoga su i muškarci i žene sposobni da na isti način ispunjavaju sve zadatke u društvu, kao i da se s oružjem bore u ratu ili rade na odvozu smeća ili izgradnji cesta. Slično je gledište uostalom zastupao i Platon u svom nacrtu idealne države. Ratzinger ovo gledište označava kao ideologiju koja prezire tijelo, dapače, «neku vrstu prezira tijela koja ne želi priznati da čovjek ima i tijelo» (Bog i svijet, str. 70). Time on podcrtava tjelesno-duhovno jedinstvo čovjeka, onako kako ona proizlazi iz stvaralačkog čina prikazanog u Knjizi Stvaranja.

Posve u suprotnosti s ovom predodžbom stoji moderno samoopažanje čovjeka. Navodno «nepristrano» istraživanje svijeta, tj. ono razriješeno ikakvih spona s transcendentnom instancom, čovjeka je dovelo do nacrta i slika samoga sebe koje su uvijek određeni posve materijalistički i sve više vode ka nijekanju samoga sebe.

Samovoljno oblikovanje svijeta

Tako je primjerice genetički inženjering u stanju da postavi u pitanje temeljnu neraspoloživost ljudskim životom. Ratzinger ukazuje na to da prekoračivanje zabranjenih granica obično započinje bezazleno i očito čovjekoljubivo (Bog i svijet, str. 116) te time stavlja prst na ranu. Jer, odavno su mogućnosti koje su otvorile prirodne znanosti preoblikovale društvenu svijest. Pod pozitivnim predznakom i sigurno s ozbiljnom željom da se pomogne paru bez djeteta, uvela se umjetna oplodnja. «… Ali ako čovjek ne prima dijete na dar, nego želi da mu ga naprave, on prekoračuje prag» (Bog i svijet, str. 116).

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Početno dobro mišljeno pokazuje, sve više i više svoju lomljivost, što je tako često slučaj kod ljudskih planova i pothvata. Danas sve više postaje jasno da su neraspoloživost ljudskim životom i dostojanstvo čovjeka u opasnosti. S mogućnostima manipulacije samim sobom i drugoga sve do eugenike i usmrćivanja ljudskog života, čovjek se postavlja za gospodara nad životom i smrću, tj. konačno se stavlja na Božje mjesto. Ratzinger upozorava da će se time i odnosi ljudi jednih prema drugima te « konačno odnosi prema ljudskoj biti korak po korak mijenjati» (Bog i svijet, str. 117).

Svi smo mi već rođeni u svijetu narušenih odnosa, koje teologija opisuje pojmom istočni grijeh. Kroz oholu vlastitu volju čovjeka «prvotan, povjerljiv, živ odnos s Bogom koji ujedno liječi i odnos među ljudima, prekida se, poremećuje, Bog postaje mračan. Skrivamo se od njega i budući da smo tako dobro izgradili skrovišta, više ga ne vidimo» (Bog i svijet, str. 74). Bez sumnje se u ovom razvoju nalazimo na strmim tračnicama.

U svojoj propovijedi za uvođenje u službu 24. travnja 2005. g. Benedikt XVI ocrtao je pustinje u kojima lutaju ljudi našeg vremena: tu su pustinje siromaštva, gladi i žeđi; «pustinje napuštenosti, usamljenosti, uništene ljubavi», i konačno «pustinje Božjeg mraka, pražnjenja duša koje više ne znaju za dostojanstvo i put čovjeka. Vanjske pustinje rastu u svijetu jer su nutarnje pustinje postale tako velike. Stoga blaga zemlje ne služe više za izgradnju Božjeg vrta u kojemu svi možemo živjeti, već za izgradnju moći uništenja» (Proglasi Apostolske Stolice, Br. 168, str. 33).

Kako je ova mračna analiza današnjeg stanja svijeta daleko od blistave slike čovjeka, koju smo susreli u prvim dijelovima ovog izlaganja! Sjaj i bijeda okrutno stoje jedno pored drugog: sjaj stvorenja koje je proizašlo iz Božje ruke, otkupljenog čovjeka koji živi za Boga, te bijeda izgubljenog sina koji se slobodnom voljom udaljio od Oca da bi samovoljno išao svojim putem.

3. Sadašnjost Kraljevstva Božjeg

Ipak, bilo bi posve nekršćanski rezignirati naočigled ove tame. Ostaje činjenica da čovjek u sebi nosi božanski dah, dapače još i: da je svaki pojedinačni čovjek Božja misao. Odavde želja da se bude dobar; odavde čežnja za srećom i pitanje: tko sam ja? što trebam činiti? I nastojanje nešto posebno biti, činiti, izvršiti, živjeti. Ova nutarnja snaga, ovaj plamen iznova se rađa sa svakim čovjekom, nagon traženja lica Božjeg, istine na kojoj se mogu temeljiti život – te konačno i umiranje.

Činjenica je da je ovo novo stvorenje, Kraljevstvo Božje, odavno započelo. Ono se nalazi među nama! Svaki kršteni kršćanin u sebi nosi svetost, tj. ponovo uspostavljeni odnos sa Bogom. On ga samo treba razvijati u nasljedovanju Krista. Pogled na svece nam pokazuje kako u svakome od njih Božji plan dolazi do oblikovanja. Već sada sveci svijetle u našem mračnom svijetu kao «iskre u strnjici» (Mudr 3, 7).

Dr. phil. Helga Böse

(Nastavlja se)

Foto: Shutterstock.com