Slika Boga i čovjeka u duhovnosti Benedikta XVI. (6. dio)

III. Slika čovjeka

1. Mjesto čovjeka u planu stvaranja

c) Ljudski život kao cilj ima odnos

Do sada smo govorili o čovjeku u općenitoj jednini. Ali, čovjek konkretno postoji u obličju muškarca i žene. Oni su jedno biće, tako nam kazuje pripovijest o stvaranju Eve iz Knjige Postanka; u svoj svojoj različitosti oni su istovrijedni, tj. muškarac i žena imaju jedno te isto ljudsko dostojanstvo. Samo zajedno prikazuju cjelinu ljudskog bivstvovanja. Oni su upućeni jedno na drugo, ukazuju jedno na drugo. To se «pokazuje u rani koju imamo i koja nas vuče prema drugoj osobi» (Joseph Ratzinger, Bog i svijet. Vjera i život u našem vremenu. Razgovor s Peterom Seewaldom. Zagreb : Mozaik knjiga, 2003., str. 68).

Ratzinger ukazuje na to da se slika o ranjavanju čovjeka provlači kroz cjelokupnu povijest religija. On navodi mit iz Platonovog Simpozija  koji govori o tome da su bogovi nekoć za kaznu raspolovili čovjeka. Od tada te su dvije polovice u potrazi jedna za drugom dok se ne nađu. Budući da prijevod riječi «rebro» nije posve siguran, Biblija možda želi izreći istom slikom to da se čovjek dijeli te da je svaka polovica načinjena za drugog čovjeka. Muškarac i žena «traže jedno drugo kako bi se dopunili» (Bog i svijet, str. 68) i pronašli ispunjenje u cijeloj ljudskoj biti.

Čovjek dakle nije stvoren da bude sam; za njega to nije dobro, kaže Bog prije stvaranja Eve. Da bi ostvario samoga sebe, svatko mora sebe tražiti i pronalaziti u drugome. Čovjek će napustiti oca i majku da bi sa ženom postao jedno tijelo, tako prorokuje Knjiga Postanka. I Ratzinger to sažima: «U tome je sadržana cijela drama privlačnosti spolova, upućenosti muškarca na ženu i obrnuto, drama ljubavi» (Bog i svijet, str. 69). Čovjek dakle ne može živjeti bez ljubavi i bez ljubavi ne može postati samim sobom.

U zahtjevu kojeg postavlja ljubav, formulira Ratzinger, «ja ne mogu ostati ja, nego se neprestano moram gubiti, dopuštati da me drugi oblikuje i da mi zadaje rane. Mislim da se upravo u tome zadavanju rana nalazi veličina, ljekovita moć ljubavi, koja mi pomaže da pokažem sve svoje mogućnosti. … Ljubav trebamo shvatiti kao muku» (Bog i svijet, str. 71). Trpljenje je dakle egzistencijalno povezano s ljubavlju, ono je dapače njen bitni izričaj. Tko traži život bez trpljenja, mimoići će put k smislu i ispunjenju.

U događaju ljubavi, kako smo čuli, možemo naslutiti život s Bogom. Prekoračivanje vlastitih granica prema drugome istovremeno je i prvi stupanj i odraz za prekoračivanje prema Bogu, koji je stvarni čovjekov cilj. Nutarnje nezadovoljstvo, stalna usamljenost koju ne može ukloniti niti najsretniji odnos, uvijek nas iznova tjera na put potrage. Tome su u našem vremenu jedan pokazatelj upravo mnoge veze koje se tako brzo raspadaju. Nemir srca uvijek gori u nama, dok se ne smiri u susretu s Bogom, tako je primjerice doživio Augustin. Čovjek je otpočetka stvoren za ovaj susret u kojemu počiva sva punina savršene sreće. Sam Bog je u naša srca stavio ovu neugasivu čežnju.

Onako kako u ljudskoj ljubavi trebam dati samoga sebe da bih pronašao ispunjeni život, tako moram naučiti spoznavati da Bog koji me strastveno voli, želi mene samoga, moje cijelo predanje. Ipak, Bog je drugačiji – stoga i ja sam moram postati drugačiji zbog savršenog predanja. Moram naučiti Božji način, da bih mogao živjeti s Njim. Njegova nesebična ljubav, Njegovo milosrđe, Njegova spremnost za trpljenje moraju postati mjerilima mojih vlastitih postupaka. Time shvaćamo što znači da nam je Bog darovao primjere u velikom broju svetaca. Papa Benedikt ih zove «tragovima Božjega svjetla, koje je On sam tijekom povijesti privukao i još uvijek privlači» (Vigilija na Marienfeldu, 20. kolovoza 2005., Nr. 169, str. 80-81).

U prva četiri izlaganja o Božjoj slici prepoznali smo Božju bit kao živu ljubav u odnosu tri Božanske Osobe jedne prema drugoj. Tako ni čovjek, kao odsjaj Trojedinog Boga, ne nalazi svoje određenje u samome sebi, u kruženju oko vlastitog Ja, već u dubokom odnosu prema jednom Ti. Ljubavno sjedinjenje muškarca i žene ne odražava samo nešto od unutarnjosti Božanskih odnosa. Ono je također na sličan način i plodonosno, jer iz njega proizlazi novi život. Stvaralačka ljubav muškarca i žene predstavlja sudioništvo sa Božjom stvaralačkom voljom.

Klikni like i pridruži nam se:

Nečuvena veličina čovjeka kao slike i kao voljenog i kao onog koji voli te onog koji stoji nasuprot svemogućem Bogu, svakako sadrži radikalni zahtjev. Želi li se čovjek ostvariti u svojoj veličini, to pretpostavlja i priznavanje njegove temeljne ovisnosti. Ono zahtijeva spremnost da se živi u stavu primaoca. Jedan takav zahtjev može se primiti samo u poniznosti i poslušnosti, za što nam je primjer Majka Božja. Ne slijediti vlastite predodžbe, već se prepustiti Božjem vodstvu znači vjerovati u to da On zna što je najbolje za mene, jer je dobar i onda kada Ga ne razumijem. No, poniznost i poslušnost nisu naša stvar! Mi želimo sami donositi sudove i odlučivati u slobodi, u krajnjem slučaju i protiv Boga

2. Ugroženost čovjeka

 a) Temeljno nutarnje razaranje

U jednom od svojih razgovora s Peterom Seewaldom kardinal Ratzinger vrlo pažljivo ukazuje na temeljne nutarnje razaranje čovjeka, koje mu tako otežava da odgovori na Božji poziv. Već ga sveti Pavao slikovito prikazuje u pripovijesti o istočnom grijehu iz Knjige Postanka. «Od samoga je početka kod čovjeka bila prisutna oholost, vjerovao je da sam posjeduje ključ života, da ne mora umrijeti… Nakon udaljavanja od Boga slijedi skrivanje od Boga. Povjerljivost ljubavi odjednom se pretvara u strah od opasnoga i nadmoćnoga Boga» (Bog i svijet, str. 72).

Ratzinger definira oholost kao «želju za nepotrebitošću». Što je veće jedno duhovno biće, to više autarhije želi posjedovati, to više želi biti «neka vrsta Boga, kojemu nije potreban nitko drugi». «U duhovnom biću uvijek se krije kušnja. Ona postoji u nekoj vrsti obrata, naime, da se na ljubav gleda kao na ovisnost, a ne više kao dar koji me čini živim. Da se taj odnos više ne smatra temeljem života, nego ograničenjem vlastite neovisnosti» (Bog i svijet, str. 106).

Dr. phil. Helga Böse

(Nastavlja se)

Foto: Shutterstock.com