Slika Boga i čovjeka u duhovnosti Benedikta XVI. (5. dio)
Slika čovjeka: Mjesto čovjeka u planu stvaranja
Čovjek kao most između duha i materije
U svojoj propovijedi povodom svećeničkih ređenja na Duhovski ponedjeljak 2005. g. u Bazilici sv. Petra (Proglasi Apostolske Stolice, Br. 168, str. 73f.) Benedikt XVI. je kroz dva oštra svjetla pojasnio veličinu čovjeka, od Boga pozvanoga na život. Ponajprije je prisjetio na izvještaj o stvaranju u drugom poglavlju Knjige Postanka (Post 2,7): «Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života.» Pored tog citata Sveti je Otac naveo zapovijed poslanja Uskrsloga učenicima iz Evanđelja po Ivanu, gdje Gospodin kaže: «Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. To rekavši, dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im» (Iv 20, 21-23).
Stvaranje i novo stvorenje ovdje stoje jedno pored drugog. Od svog podrijetla nadalje čovjek je «tajanstveno stvorenje koje potpuno potječe od zemlje, ali u kojeg je udahnut dah Božji». Da uskrsnuli Isus sada dahne u apostole, podsjeća na čin stvaranja, a ipak je više od njegova ponavljanja. Otkupitelj, koji je u smrti na križu nadvladao ponor između neba i zemlje, daruje apostole «još veličanstvenije – dahom Božjim. U čovjeku – a to se događa u krštenju i potvrdi – sada je unatoč svim njegovim granicama nešto apsolutno novo: dah Božji. Život Božji živi u nama» (Nr 168, str. 73f.).
Papa nam dakle ponajprije pred oči stavlja čudo čovjeka koji je proizašao iz Božje ruke, a potom i otkupljenog čovjeka. On pojašnjava da se pri tom ne radi jednostavno o jednom davno prošlom događanju, već o stvarnosti koja i danas najdublje određuje život svakog pojedinca, a prije svega krštenog kršćanina. U liturgiji se uvijek iznova događa ova stvarnost. Divljenje i zahvalnost nad time neusporedivo lijepo dolaze do izražaja u prikaznim molitvama tradicionalne Mise. Pri miješanju vina i vode moli se: «Bože, koji si dostojanstvo ljudske naravi čudesno sazdao i još čudesnije obnovio: daj nam da po otajstvu ove vode i vina sudjelujemo u božanstvu Onoga koji se udostojao postati dionikom našega čovještva, Isusa Krista, Sina Tvoga, Gospodina našega.»
Čovjek je, prema tome, zadobio jedinstveno mjestu u stvaranju. U njemu – i samo u njemu – povezuju se duh i materija; u njemu time dolazi do vidjela jedinstvo stvaranja (Joseph Ratzinger, Bog i svijet. Vjera i život u našem vremenu. Razgovor s Peterom Seewaldom. Zagreb : Mozaik knjiga, 2003., str. 76). On ima «zadaću…, da u sebi utjelovi duh i obrnuto, da materiju u sebi uzdigne do Boga – i tako pridonese velikoj simfoniji stvaranja» (Bog i svijet, str. 76). To je objašnjenje kardinala Ratzingera u jednom od dugih razgovora s novinarom Peterom Seewaldom (Bog i svijet).
Ovo posebno čovjekovo mjesto zapečaćeno je i uzdignuto na beskonačnu visinu u i kroz Krista. U Njemu se utjelovio Sin Božji. Razmislimo jedan trenutak što to znači! Bog postaje čovjekom: rođen od židovske majke, postaje Židovom. Ukorjenjuje se u narodu Izraelovom, u narodu Božjem, čijim se zakonima i običajima podvrgava. Na ovo konkretno povezivanje s kulturom Starog Zavjeta ranije je – i krajnje smisleno – Crkva podsjećala blagdanom Isusovog obrezanja (1. siječnja). Pored i prije svega drugoga Isus je hodio putovima pobožnog Židova. Tako se dao obrezati, dao je da ga Ivan krsti, iako je bio bez grijeha, i objasnio da nipošto nije došao ukinuti Zakon, već štoviše ispuniti ga (Mt 5, 17). Svojom žrtvom doveo je Zakon do njegova cilja i u svom uskrsnulom tijelu uzdigao Ocu Duhom prožetu i preobraženu materiju.
Od tada se iz temelja promijenila čovjekova situacija. Ostajemo doduše zarobljeni u ovom svijetu materije i time podvrgnuti promjenjivosti. Ali, u Kristovom uskrsnuću «vidimo da je čovjek nešto konačno, … istinski cilj postojanja. On je izuzet iz vrtloga nestajanja i nastajanja te stavljen u postojanost Božje stvaralačke ljubavi» (Bog i svijet, str. 83).
Čovjek kao sinteza svih slojeva života
U čovjeku se utjelovljuje jedinstvo stvorenja, rekao nam je Ratzinger. To se odvija tako što se u ljudskoj biti zajedno nalaze svi slojevi ili stupnjevi života. U jednostavnim oblicima život izlazi iz područja anorganskog i u čovjeku se razvija sve bogatije i tajanstvenije sve do stapanja duha s biološkim postojanjem (Bog i svijet, str. 230). U čovjeku život urasta u jednu novu dimenziju. Pri tome treba spomenuti i to da ova razvojna linija ne isključuje i ideje evolucije.
Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 
Kako se već gore naznačilo, Ratzinger nipošto ne smatra da je razvoj života završen povezivanjem duha i materije u čovjeku. U susretu s Kristom događa nam se štoviše jedna daljnja razina bitka – kojeg smo mogli naslutiti već u procesu čovjekove ljubavi. «Kada nas netko voli, dobivamo novi sloj koji ulazi u dinamiku duha.» Život prima svoj najviši stupanj kada postaje suživotom s Bogom, kaže Ratzinger. «Točno na tom mjestu počiva smionost čovjekove pustolovine. Čovjek može i treba biti sinteza svih tih stupnjeva prirode. On može i treba ući u živoga Boga i iznova mu dati ono što dolazi od Njega» (Bog i svijet, str. 230-231). «Čovjek ima Božji dah. On je sposoban za Boga, on se može uzdignuti iznad materijalnoga, iznad stvorene prirode. On je neponovljiv… S njim je novi dah, Božji element, doista doveden u prirodu» (Bog i svijet, str. 65).
Hoće li čovjek izvršiti ovo njemu namijenjeno, neponovljivo mjesto u kozmosu, ovisi svakako o njemu samom, o njegovom pristanku. Jer, dana mu je sloboda i time sloboda da slijedi ili odbije Božji plan. Ova sloboda ide tako daleko, «da čovjek može razoriti cijeli Božji projekt» (Bog i svijet, str. 231). Ratzingerov odgovor na naše bespomoćno pitanje zašto onda Bog čovjeka nije stvorio manje slobodnim, glasi: «Jer taj Bog je tako velik i do te mjere gospodar svega postojećega, on je po svojoj biti tako velika ljubav prema slobodi da može čovjekovu životu dati slobodnu volju» (Ibid.). Da ova slobodna volja može voditi i k samouništenju – znamo danas više nego ikada ranije.
Dr. phil. Helga Böse
(Nastavlja se)
