Slika Boga i čovjeka u duhovnosti Benedikta XVI. (4. dio)
II. Slika Boga prema Ratzingeru
Otajstvo Trojstva
Time se nalazimo pred otajstvom Trojstva, kojemu se teolog Ratzinger približava s velikim poštovanjem. On upozorava, da ovdje teologija dodiruje «područje gdje je želja za izravnim i odveć točnim poznavanjem kobna ludost; područje, gdje samo ponizno priznavanje neznanja znači pravo znanje i gdje samo udivljenje pred nedokučivom tajnom može biti istinsko ispovijedanje Boga» (Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 134). Ljubav je uvijek tajna. A sama Ljubav – nestvoreni, vječni Bog – mora «stoga biti tajna u najvećoj mjeri; otajstvo samo» (Ibid.). A ipak je zadatak razuma da pokuša sa samoodricanjem rasvijetliti ovo otajstvo. Na ovom su se temelju teolozi od vremena crkvenih otaca do danas trudili tumačiti lik Isusa Krista.
Nalazeći se nasuprot Mojsiju u gorućem grmu, Bog si je dao ime. U Čovjeku Isusu objavio je Svoje lice, tj. svoj nutarnji bitak, život u Trojstvu: Bog je zaista ljubav, jer je u Sebi samom čista okrenutost, odnos pun ljubavi. Tri Božanske Osobe u svojoj egzistenciji nisu neovisne jedna o drugoj, već stoje u živom odnosu. Otac i Sin povezani su jedan s drugim u vječnom, živom pogledu i međusobnom predanju, koje je Duh Sveti. Otkad nam je Bog u Čovjeku Isusu pokazao Svoje lice, tj. Svoju bit, znamo da monoteistički Bog nije jedna vrsta čvrstog, nedodirljivog prakamenja. Znamo da se On ne zove ljubavlju samo stoga jer nam je dokazao Svoju dobrotu prema nama i time nam dao primjer onoga što je ljubav. Ne, vječni, savršeni Bog jest – potpuno neovisno od stvorenja – živo, neprekidno ljubeće kretanje tri Božanske Osobe jedne prema drugoj. Kršćanski Bog je u samome Sebi vječni proces ljubavi i postajanje ljubljenim.
Pronalaziti Boga u nasljedovanju
Što nama danas znači ovo znanje o Bogu, koje nam se priopćilo utjelovljenjem Sina prije dvije tisuće godina? Je li nam ono uopće pristupačno? Ne živimo li danas u toliko drugačijim uvjetima, da se vjera u osobnog Boga čini zastarjelom, dapače čudnovatom? Doista, kaže Joseph Ratzinger, ne ovisi li i za naše vrijeme i naš život sve o odgovoru na pitanje: Postoji li /u našoj povijesti/ Bog koji djeluje – ili ne postoji?» (Joseph Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, Split : Verbum, 2005., str. 71). No, potvrdni odgovor već pretpostavlja vjeru, koja naposljetku nije logički utemeljena, već je slobodni Božji dar kojega čovjek mora primiti u slobodi, ali kojeg na svoju nesreću može i odbiti. Naš odnos prema istini, kako kaže Ratzinger, «mora uvijek biti njeno ponizno prihvaćanje, koje zna za vlastitu ugroženost i koje spoznaju prihvaća kao dar kojega mogu postati nedostojan, kojim se ne smijem dičiti kao da je moja vlastita stvar» (Ibid., str. 74).
Ako čovjek kreće u potragu za Bogom, to se već treba zahvaliti čeznutljivom stavu vjerovanja koje je darovano milošću. Ali, putem spoznaje ne može se ići samo kroz mišljenje, već se mora izvršiti kao oblikovanje života u nasljedovanju Krista. Bogu se može pristupiti samo u Njemu. «Boga nitko nikada ne vidje», kaže Evanđelje po Ivanu (Iv 1, 18). «Jedinorođenac – Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani». Samo On može o Sebi reći: «Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.» U Isusu Kristu prožimaju se Bog i čovjek. Samo onaj koji je i Bog i čovjek može biti most od jednoga do drugoga (Ibid., str. 73).
Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 
Na pitanje: «Gdje stanuješ?» (tj. tko si ti?), Isus odgovara prvoj dvojici učenika: «Dođite i vidjet ćete» (Iv 1,38). Time ih poziva u životno zajedništvo s Njim. Tko je On doista, postat će vidljivo samo onima koji Ga nasljeduju, a ovo nasljedovanje obuhvaća cijelu egzistenciju. Samo tako im se postepeno otvaraju oči za trenutak u kojemu u Isusu spoznaju Oca. Mjesto ovog otvaranja je muka.
«Gledat će onoga koga su proboli», kaže nam Evanđelje po Ivanu (Iv 19, 37) koje time ukazuje na ispunjenje jednog starozavjetnog proročanstva proroka Zaharije (Zah 12,10). «Gledati Probodenoga», tako je 1983. g. kardinal Ratzinger nazvao jednu tanku knjižicu s tumačenjima «duhovne kristologije». Gledanje se odvija u nasljedovanju, točnije rečeno, «ulaženjem u Isusovu muku. Tu se u Njemu vidi i Oca» (Na putu k Isusu Kristu, str. 14), «… U ovome svijetu Kristovo je lice ‘glava prekrivena krvlju i ranama’; upravo nam tako ono pokazuje tajnu Božje ljubavi i stvarno Božje lice» (Ibid, str. 28).
«Čovjeku je potrebno da vidi, da se zaustavi kako bi vidio, i da to gledanje postane dodirivanje Božjih otajstava» (Joseph Ratzinger, Gledati Probodenoga, Split : Verbum, 2008., str. 57). U kontemplaciji otvorenog Isusovog boka, njegovog probodenog Srca, čovjek prepoznaje Božje veličanstvo. «Onaj koji je sama ljepota, dopustio je da Ga udaraju u lice, pljuju i krune trnjem; Torinsko platno nam na ganutljiv način može dati određenu slutnju o tome. Ali upravo se na tome tako nagrđenom licu pojavljuje istinska, zadnja ljepota: ljepota ljubavi, koja ide ‘do kraja’» (Na putu k Isusu Kristu, str. 41).
«Tko vjeruje u Boga, u onoga Boga koji se upravo u nagrđenom liku Raspetoga objavio kao ljubav, … taj uči da ljepota istine uključuje i ranjenost, bol, čak i mračnu tajnu smrti te da je možemo naći samo prihvaćanjem boli, a ne mimo nje» (Ibid, str. 35).
Dr. phil. Helga Böse
(Nastavlja se)
