Slika Boga i čovjeka u duhovnosti Benedikta XVI. (2. dio)

Glavne značajke teološkog mišljenja Josepha Ratzingera

2. Kontinuitet u duhovnosti

«Tražiti Božje lice» – tom je starozavjetnom riječju Ratzinger nazvao niz razmatranja koja se protežu kroz cijelu crkvenu godinu i koja su se prvi put pojavila 1978. g. Gotovo trideset godina kasnije tijekom vožnje Rajnom papa Benedikt XVI. poziva hodočasnike Svjetskog dana mladih na razmatranje Božjeg lica u Djetetu u jaslicama. To je samo jedan – svakako središnji i tipičan – primjer koji ukazuje na kontinuitet u njegovom mišljenju i istraživanju te čije korijene ujedno otkriva. Ovdje pita osoba koja je pronašla Boga i voli Ga. Ali, čeznutljiva ljubav ne može prestati gledati voljenu osobu. Ona želi neprestano uranjati, da bi dublje spoznala i više voljela. I tko je istinski zahvaćen ljubavlju, mora o njoj govoriti, kako i sam Ratzinger kaže: «mora dalje predavati darovano. On zna da time nikoga ne prisiljava, da ne razara ničiji identitet, da ne razbija kulture, nego ih oslobađa za njihovu vlastitu moguću veličinu. On zna da udovoljava odgovornosti». I ovdje Ratzinger navodi kao svjedoka Pavla u njegovoj Prvoj poslanici Korinćanima: «… ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako Evanđelja ne naviještam!» (1 Kor 9,16). Navodi i Jeremiju, koji je davno prije Pavla govorio polazeći od sličnog iskustva: « Riječ mi Jahvina postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime. Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj» (Jer 20,9; Na putu k Isusu Kristu, Split : Verbum, 2005., str. 77).

U teološkim spisima Josepha Ratzingera kao i u propovijedima pape Bendikta ne pojavljuje se ova ista zahvaćenost Bogom samo kao izričaj pobožnosti, već i kao svjedočanstvo ljudske sposobnosti spoznaje, koja postoji neovisno od i pored moći razuma te smije zahtijevati njoj prirođeno pravo. U svojoj knjizi «Na putu k Isusu Kristu» kardinal Ratzinger govori o iskustvu «postojanja jedne stvarnije i dublje spoznaje od puke racionalne dedukcije» (str. 37). Mislim da svi poznajemo ovo iskustvo. Sjećamo se trenutaka u kojima smo bili neposredno i duboko iznutra dodirnuti iznenadnim, usrećujućim poimanjem stvarnosti, istine o jednom poimanju koje nadilazi naše razumsko, logično shvaćanje.

Za Ratzingera ovakvo se poimanje prije svega događa u susretu s ljepotom i sa svecima. Priroda, ali i umjetnost i glazba za njega transparentno ukazuju na Boga, postaju «vidljivim slikama nevidljivog Boga», ikonama. On govori o «prožetošću Kristovom ljepotom» koju označuje «višim umijećem spoznaje od one koja se dobiva poukom» (Isto.). Uvijek gdje prepoznajemo iskru životvornog stvaralačkog Duha – bilo u samom stvorenju ili u stvaralačkom djelu čovjeka ili pak u liku i djelu jednog sveca – tu smo potreseni, tu se u nama rađaju radost i strahopoštovanje.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Stoga ne čudi što je nekadašnji kardinal Joseph Ratzinger kao predsjedatelj posebne Komisije za rad na Kompendiju katoličke vjere inzistirao da mu se pridodaju slike. On sam je odabrao te slike u namjeri da tražitelju – pored proučavanja – otvori kontemplaciju kao spoznajni put. Prema njegovom mišljenju, pronalazak istine koja je sam Bog, zahtijeva primjenu obje moći razuma: korištenje ratia, sposobnosti analitičkog i sintetičnog mišljenja, te korištenja intellectusa u antičkom smislu, tj. nadređenog uvida u smislene odnose.

3. Ophođenje s pokladom vjere

Prema tome, Ratzinger pri svojoj potrazi za Božjim licem neizostavnim smatra instrumentarij kojeg daje moderna biblijska znanost, ali valjanost rezultata mjeri prema ukupnosti objavljene vjere. Objavu definira kao «Božje obraćanje čovjeku». Ona je «uvijek veća od onoga što se može obuhvatiti ljudskim riječima, veća i od riječi Pisma». Njoj neizostavno pripada i to da ona dolazi čovjeku, «inače ona ne bi bila Objava». Time za Ratzingera objava obuhvaća «živi/e organizam/me vjere svih stoljeća» (Ratzinger, Moj život, Split : Verbum, 2005., str. 102).

Dublje prodrijeti u ovu vjeru, rasvijetliti je snagom ljudskog duha, učiniti je razumljivom, iznova navijestiti njom obuhvaćenu istinu – bio je i ostao Ratzingerov cilj. Za njega tome pripada i ponizno klanjanje onome što unatoč svem trudu ostaje nepojmljivim. Jer iako se Bog objavio čovjeku, On u Svojoj veličini i različitosti beskonačno nadilazi cjelokupno ljudsko shvaćanje.

(Nastavlja se)

Dr. phil. Helga Böse