Saznati što je u čovjeku

Ove riječi mogu poslužiti i kao ključ razumijevanja i samog događaja ‘čišćenja’ Hrama, jer izgon trgovaca i mjenjača je bio izvršen ne samo poradi sprječavanja oskvrnjivanja Božjeg svetišta, nego poradi veće čistoće čovjeka koji je istinski hram Božji. Ali da bi se čovjek očistio i postao istinskim Božjim hramom, nije dovoljno što Isus zna što je u čovjeku, nego da svaki čovjek zaviri u svoju nutrinu i suoči se s onim što nosi u sebi.

Velika je, doista, istina da mi ljudi ne znamo što sve nosimo u sebi. Ne znamo što smo sve naslagali i nakupili u svoju dušu. Često nam je duša puna taloga, poput raznih nečistoća koje zagušuju strojeve, te ih nakon toga treba nositi na čišćenje čim se pokaže da nešto nije u redu, a prije nego što do kraja zakažu. Slično se ponaša i računalo: dok ne vidimo da otežano i sporo radi, uopće ne postavljamo problem i ne znamo čega se sve nakupilo u njegovoj nutrini, kojih loših i štetnih poveznica i virtualnog smeća. No kad potom očistimo i osjetimo da brže radi, te da se vratio u punu funkciju, sami se ne možemo načuditi koliko je prljavštine i smeća bilo u tim napravama, što u svakodnevnici nismo primjećivali. Slično tome zaboravljamo da kroz vlastite poglede, riječi, misli i djela upijamo i u dušu nakupljamo sadržaj iz okoliša. Najčešće ni sami ne znamo i ne mislimo što je sve u nama ili se pak ne želimo oko toga baviti niti ozbiljno zaviriti u svoju dušu dok ne počne ‘otežano’ ili ‘loše’ raditi. Najgore što se navikavamo na takvo onečišćenje koje doslovno držimo normalnom popratnom stvarnošću ljudskog života. Kao da bi bilo normalno da nam je duša puna gareži i čađe samo zato što je takvo društvo u kojemu živimo. Vjerojatno zanemarujemo da nam je neophodno propuhivanje ventila duše kako bismo se oslobodili unutarnje prljavštine i dobili od Boga ‘ekološku’ potvrdu o čistoći duše.

Isus je pak znao što je u čovjeku, te je htio da sukladno logici čišćenja hrama svaki čovjek otkrije što ima u sebi. Ponajprije da otkrije kako je u čovjeku mjesto klanjanja Bogu, mjesto intime i duhovnog obilja, te se ne bi smjelo vlastitu nutrinu pretvoriti u prostor rasprodaje duhovnog dobra, kao ni potenciranja onog zemaljskog nauštrb nebeskog. Ako je i pozvan zarađivati i živjeti od rada svojih ruku, ne znači da treba prostituirati svoju dušu i svoje unutarnje obilje. Isus je izgonom trgovaca iz hrama dao do znanja da postoji ljestvica vrijednosti te nije dobro da ju čovjek izokreće, jer nužno trpi sam čovjek. Nadalje, ako želi sebi dobro, onda ne smije instrumentalizirati Boga, što mi ljudi često činimo. Podredili smo Boga ne svom istinskom dobru, nego zaradi i lakšem životu. I to sve pod krinkom služenja njemu i njegovu štovanju, poput prodavača i mjenjača u Hramu. Ako treba i onečistiti se, samo da od toga bude koristi, izvlačimo valjan izgovor. Ako treba i identitet izgubiti samo da taj gubitak novcem naplatimo sve nam je opravdano. Isus pak ne dopušta da mi očevinu onečišćujemo, jer tada gubimo tlo pod nogama, gubimo sinovski identitet, to jest svijest da smo djeca Božja.

Korizma je idealno vrijeme da zavirimo u svoju nutrinu i saznamo što je u nama. Ona je vrijeme kad pokušavamo povesti računa o tome što je u nama i to dovesti u red pod budnim okom onoga koji zna što je u čovjeku. Zamolimo ga da nam pomogne upoznati svoju nutrinu i sve njene skrovitosti i zakutke. Pretražimo unutarnje pretince duše kako bismo izbacili beskorisno i nekorišteno, a zadržali ono što je neophodno za istinski vjernički život. Potrudimo se malo bolje upoznati sebe te se osloboditi strahova, loših sjećanja, štetnih težnji i ambicija, površnosti i nečistih misli, zlih nakana i zlih djela, strasti i požuda. Koliko je u nama truleži, izgubljenog vremena i grubosti, koliko grubih riječi i psovki. A da ne govorimo o naslagama frustracija, hladnoće, narušenih odnosa, izgubljenoga mira, duhovnog nereda, svake vrste nemara.

Jer u nama ostaje nataloženo sve što činimo i mislimo, pa i onda kad je u početku naslaga tek nevidljiva, ali s vremenom se pokaže kao okorjela i teško uklonjiva sa stijenki duše. Zagorjeli smo u bezboštvu a da to i ne vidimo. Duše nam ne dišu i ne žive prozračno božanskim životom, a što je najgore i ne znamo da je to problem. Gušimo se i u svojoj ljudskosti i grcamo u valovlju ovoga svijeta, ali se ne odlučujemo približiti Bogu osloboditelju i spasitelju. Bez Boga koji bi počistio nečistoće naše nutrine doista se ne možemo osloboditi onoga što smo pohranili u nutrini gdje postaje hrđa što nas nagriza. Tek kad Božjom pomoću očistimo naslage smeća i onečišćenja iz duše, onda odahnemo i vidimo da naša duša bolje funkcionira. Tek tada se čudimo silnome onečišćenju koje je bilo u nama, tek tada i sami priznamo što je to u čovjeku. Isus nam je to jasno nagovijestio, te pokazuje svoju spremnost da nam pomogne očistiti bičem svoje riječi koja jasno i temeljito u nama može razdvojiti čisto od nečistoga.

Prihvatimo stoga put korizmene poniznosti i prihvatimo da nas Isus pouči kako smo hram Božji, kao što je bilo i njegovo tijelo, i dopustimo da nas on očisti i posveti za istinsko duhovno bogoslužje. Neka nam posvijesti da je u našoj nutrini mjesto Božjeg prebivanja, pa mu i dopustimo da nas uresi kao Božji hram u kojem ćemo Boga susretati i štovati kao što i priliči. Budimo prihvatilište Božje i ne ostavljajmo u sebi ništa od onog što bi bilo suprotno njegovoj svetoj prisutnosti.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.