Kao psihoterapeutkinja susrećem se s ljudima različitih vjera, ali i s onima koji uopće ne vjeruju. U posljednje vrijeme k meni dolazi dosta onih, kako ih ja nazivam, “frustriranih kršćana”.

Nedavno je u moju ordinaciju došla neudata žena u kasnim dvadesetima. Sjela je na kauč, prekrižila ruke i priznala: “Znam da će zvučati grozno, ali trenutno mrzim odlaziti u crkvu i zadnje što želim činiti je moliti.”

Zatim je nastavila: “Znam da bih se trebala osloniti na Boga. I svi misle da imam snažnu vjeru. Idem u crkvu svake nedjelje, vodim susrete za žene i biblijska razmatranja. Sve do sada pokušavala sam živjeti ispravno, ali prava je istina da sam posve uništena. I da budem iskrena, ljuta sam na Boga. Osjećam da sam svoj dio odradila. Kad ću napokon biti sretna?”

Neki ljudi, iako su čitav život proveli u crkvi, očito su propustili cijelu Kristovu poruku. Oni misle da Bog od svoje djece zahtijeva određeni “performans”. Naučili su sva pravila i smatraju da je Božji blagoslov ili kazna izravna posljedica onoga kako žive svoj život.

Moja je klijentica imala tzv. egzistencijalnu krizu (nije joj bilo lako). 28 godina živjela je u nekakvoj pogodbi s Bogom. Ispunila je svoju listu “obavljenih zadataka kojima će zadovoljiti Boga”. Pa gdje je onda taj muž za kojeg se molila? Gdje su djeca za kojima toliko čezne? Zašto ta njezina “životna formula” ne uspijeva?

U svojoj zbunjenosti počela je postavljati pitanja poput: “Je li Bogu stalo do mene?”… “Postoji li Bog uopće?”. “Jer ako postoji, onda mu sigurno nije stalo do mene.”

Nije ni čudno da je nakon svega izgubila želju za molitvom.

Bog je uz nas

Područje psihoterapije kojim se ja bavim usmjereno je na pomaganje drugima. Većina psihoterapeuta zaista se trudi pomoći ljudima. Duboko sam uvjerena da psihoterapeut koji se postavlja distancirano i kritično ne može pomoći svom klijentu. Većina klijenata koji terapiju smatraju uspješnom svog psihoterapeuta doživljavaju kao suosjećajnog i zainteresiranog za njihova iskustva. Osjećaju da je on zaista uz njih. Je li moguće da su moji klijenti (oni “frustrirani kršćani”) bili toliko zauzeti “čekiranjem” liste stvari kojima bi zadovoljavali Boga da zbog toga nikad nisu iskusili život s Bogom?

Sjetite se priče o izgubljenom sinu. Mlađi je sin prokockao očevu baštinu i završio u oskudici. Vraća se kući i moli za oprost. Zapravo mlađi sin od oca pokušava ponovno nešto zadobiti. Bez obzira na motive povratka sina, otac ga prihvaća. Stariji sin, obuzet ljubomorom, zahtijeva objašnjenje: vršio je sve očeve dužnosti, zašto od oca nikada nije dobio nikakvu nagradu?

Skye Jethani u svojoj knjizi objašnjava ovu prispodobu i kaže: “Ono što je ocu bilo najvažnije nije bila ni neposlušnost mlađeg sina niti poslušnost starijeg, nego to da su njegovi sinovi bili u zajedništvu s njim. I tako je i s našim nebeskim Ocem.”

Roditeljstvo me u mnogočemu promijenilo. A ono u čemu sam se najviše promijenila bilo je moje shvaćanje Boga. Ako si frustriran kršćanin i osjećaš se kao da je Bog daleko ili kao da ne mari za tebe, savjetovala bih ti jednu stvar: zaboravi da znaš išta drugo o Bogu osim toga da je on “Otac”.

Bog je otac

Ljudi me ponekad pitaju: Što te kao majku najviše veseli?

Za mene je to najlakše pitanje na svijetu. A na njega mogu odgovoriti s tri primjera:

  1. Volim kad moja kći Maddie sjedne u moje krilo i kad moj sin Robbie odmori glavu na mom ramenu. To su posebni trenuci za mene. Jesam li ponosna na Maddie kad broji do 20 ili kad Robbie nauči neku novu riječ? Naravno da jesam! Zabavno je gledati moju djecu kako uče i rastu. No njihovo ponašanje ne utječe na moj život. Njihova prisutnost je ono za čim ja čeznem. Zato što sam ja njihova majka i volim biti s njima!
  2. Volim kad mi Maddie dotrči nakon što se ozlijedi u igri. Naravno da moj poljubac tada nema čarobnu moć izliječiti njezinu ranu, ali Maddie upravo vjeruje suprotno. Volim to što je mogu utješiti kao nitko drugi. Boli me kad je vidim ranjenu, ali sam zahvalna da mogu biti tu i pomoći joj da ta rana zacijeli.
  3. Uživam u tome da poznajem svoju djecu bolje od ikoga. Vidim njihove talente i jedinstvene kvalitete i potičem njihov rast. Ako moja djeca ikad budu sumnjala tko su ili kamo idu, ja mogu bolje od ostalih probuditi istinu u njima. Jer ja sam njihova majka.

Bez obzira na to koliki si vjernik, ako spadaš u kategoriju “frustriranih kršćana”, savjetujem ti da zastaneš na trenutak i razmisliš o svom odnosu s Bogom: Prestani razmišljati o formulama i pravilima. Zaboravi na svoju listu zadaća.

Katie Gohde | www.relevantmagazine.com

Prijevod: I.V. | Bitno.net