Ovaj kruh nije za nas samo hrana, nego je i kruh koji nas obvezuje i poučava kako ispravno živjeti u svijetu koji nas ne hrani uvijek kruhom života, nego u kojemu nam se često nudi i podvaljuje otpad, smeće, a čak i zatrovana hrana. Upravo zato je Isus svjesno htio ostaviti sebe u kruhu kao autentičnoj hrani života, kako bi ih također upravio da žarko žeđaju za njegovim kraljevstvom u kojem će ga blagovati u punini. Htio je da njegovi učenici žarko žele njega, kako na zemlji, tako na nebu, na način na koji je on htio s njima žarko blagovati pashu uoči svoje muke i smrti.

Zato je otajstvo njegova tijela veliko otajstvo ljubavi za nas u kojoj nam se predao, što onda s naše strane pretpostavlja da ga sa svom ozbiljnošću primimo. To jest pretpostavlja da mu, kad ga primamo, omogućimo da u nama djeluje svom snagom svoga uskrsnog tijela. A znakovito je bilo da je Gospodin na posljednjoj večeri blagovao beskvasni kruh, o čemu smo čitali izviješće iz pera sv. Marka, kao što su Izraelci običavali blagovati u spomen na izlazak iz Egipta. No taj beskvasni kruh osim što je izražavao žurnost kojom su oni izišli iz egipatskog sužanjstva, izražavao je i njihovu odijeljenost od načina života kojim su živjeli Egipćani koji nisu poznavali pravoga Boga. Tako Izraelci nisu dopustili da ih Egipćani pretope u sebe i svoj narod, u svoje običaje, nego su se oduprli, temeljeći na svijesti da su Božji.

Isto načelno pravilo vrijedi i za nas koji blagujemo beskvasni kruh Kristova tijela. Svojim tijelom Krist nas poziva na žuran izlazak iz svake umiješanosti u ono što je svjetovno i grješno. Gospodin ne želi da nas ovaj svijet zahvati kvascem grijeha i nečistoće, kvascem zemaljskih interesa i prizemljenih razmišljanja, nego želi da se čuvamo čistima u svojoj duši i tijelu. Stoga je on posvetio beskvasni kruh izlaska kako bi nam u njemu dao istinsku hranu i stvarnost, a ne samo simbol ili sliku. Dao nam je sebe u beskvasnom kruhu kako bismo ga blagovali kao stvarnu hranu na putu prema konačnom blagovanju u kraljevstvu nebeskom na onoj novoj i neponovljivoj gozbi vječnoga života. Stoga je na isti način na jednome mjestu sveti Pavao poticao svoje vjernike u Korintu: Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist. Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine (1Kor 5,7-8).

Današnja svetkovina Tijelova u kojoj svečano slavimo otajstvo Kristova dara nama u prilikama kruha i vina izvor je i za nas iste takve obveze pred Bogom i ljudima, da živimo čisto i da se očistimo od svakog kvasca ljudskosti koja ne prihvaća i ne priznaje Boga, a da se dajemo posvetiti beskvasnim kruhom čistoće i istine. Mi smo pozvani biti novo nezaraženo tijesto čovječanstva, kruh drugima jestiv po svojoj čistoći i hranjivosti, jer smo nahranjeni kruhom koji je nas izveo iz zemlje ropstva i dao nam snagu na putu do vječnosti. Po Kristu Gospodinu koji je u otajstvenom euharistijskom kruhu ostavio sebe imamo upravo najčudesniju snagu za izlazak iz sužanjstva ovome svijetu i za prijelaz u nebesku slavu. Ne dajmo se stoga zaraziti kvascem ljudske zloće, grijeha i pokvarenosti, nego se radije hranimo kruhom živim i pravim kako bismo i sami postali taj isti kruh za novi život čovječanstva.

Neka u nama nikada ne ponestane gladi za ovim kruhom koji istinski možemo blagovati samo kada se čuvamo kvasca zloće i grijeha, jer samo kad ga tako blagujemo on u nama pokazuje svu snagu hranjivosti koja mu je svojstvena. Danas se stoga zdušno poklonimo otajstvu Presvete euharistije i zahvalimo Gospodinu koji nam se dao na ovako uzvišen način, te potom nastojmo u našem društvu, počevši od svojih obitelji, pripremati prikladno mjesto koje odiše svetošću i čistoćom, kako bismo znali da je u svakom domu prisutan Gospodin. A isto tako ne umorimo se postojano dolaziti u crkvu, sveti hram njegove obitelji, gdje se on za nas lomi i daruje, kako bismo se krijepili s njegova božanskog stola. Očišćeni od kvasca grijeha, približavajmo se bez straha njegovu stolu i žarko se pričešćujmo, te potom preobraženi svjedočimo o hrani od koje nema ukusnije i krepkije ljudskom biću na njegovom povijesnom hodu do vječnosti.

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.