Matija Kopić je po zanimanju programer. Čovjek koji se savršeno uklapa u onaj klasični opis “uspješnog mladog poslovnog čovjeka”. Njegova tvrtka Farmeron, koju je svojedobno utemeljio s nekoliko prijatelja i koja je osmislila web aplikaciju koja služi za upravljanje farmama krava, počela je od “nule”, a danas vrijedi, kažu procjene, nekoliko desetaka milijuna dolara. Ostvarila je veliki uspjeh na međunarodnom tržištu, njezino softversko rješenje koriste farmeri iz cijelog svijeta, a kako se čini, tek se počela “zahuktavati”. Matija je rođen i odrastao u Viljevu kod Donjeg Miholjca, u obitelji poljoprivrednika, što je naslijeđe koje je obilježilo njegov profesionalni život. O njemu su već pisali brojni poslovni časopisi u Hrvatskoj i svijetu, opisujući ga kao prototip mladog i inventivnog čovjeka koji je osmislio i realizirao uspješnu poslovnu ideju. U ovom razgovoru za naš portal Matija (razgovor smo vodili jednog sunčanog ranojesenskog popodneva u Zagrebu, a društvo nam je radila njegova zaručnica Matea) po prvi put izravnije progovara o onome koji je u središtu svega onoga što radi i kojemu sve to posvećuje – Isusu Kristu.

– Vidio sam nedavno tekst o tebi i tvom poslovnom uspjehu u jednom dnevnom listu. Ispod teksta je bio komentar: Čitao sam pažljivo, ali kada je frajer rekao da mu je Isus poslovni partner odmah sam prekinuo… Koliko ti u svijetu u kojem se krećeš nailaziš na takva odbacivanja zbog Isusa?

Ja sam tek nedavno počeo shvaćati koliko je ime Isusa Krista, na određeni način, „opasno“ ili ga ljudi doživljavaju takvim. Rođen sam u katoličkoj obitelji, odgojen sam kao vjernik, svirao sam u crkvi, sve je to bilo u redu, ali cijelo to vrijeme nisam bio svjestan koliko je nekim ljudima neugodno slušati o Isusu. Možda i zbog toga što ja nisam bio dovoljno radikalan u svojoj vjeri, što se nisam usuđivao spominjati Isusa na svakom koraku svog života, nisam se usuđivao davati mu slavu. Kada sam to započeo raditi, shvatio sam koliko se po Isusovu imenu pljuje i gazi i da ga se ne razumije ništa bolje nego prije 2000 godina. A čini mi se da je tako čak i u onim krugovima ljudi koji se deklariraju kao katolici. Ljudima kao da je neugodno pričati o Isusu ili spominjati njegovo ime.

– Zašto je to tako?

Zato što je njegov govor težak i zato što, vjerojatno, ljudi ne poznaju pravog Isusa. Pri tome, ne mislim da sam ga ja upoznao u potpunosti. Često se molim za to istinsko spoznavanje Isusa – sa svojom zaručnicom, u zajednici… Shvatio sam kako ga toliko dugo vremena nisam poznavao. Odlazio sam u crkvu, klanjao mu se i molio, a to je bio Isus kojeg sam skrojio po svojoj mjeri. Bog zapakiran u celofan s mašnicom. Međutim, kada sam započeo istinski upoznavati Isusa, proučavati njegovu riječ, njegov govor i njegovo ponašanje, ta se slika počela rušiti. Ono što me zapanjilo jest kako je Isus promijenio tijek povijesti, a da je pri tome bio u najbližem kontaktu s tek nekoliko osoba – s apostolima. Da, on je propovijedao u javnosti, po sinagogama, ali tih nekoliko ljudi s kojima je bio najbliži, oni su bili ti koji su nakon Isusova uzašašća promijenili povijest. Strašno sam puno naučio analizirajući odnos koji je Isus imao sa svojim učenicima.

Ali, da se vratim na pitanje… Jednostavno, svi mi zajedno ne poznajemo Isusa dovoljno. Zaboravljamo koliko je bio radikalan, odlučan, odrješit. Onaj koji je Petra i ostale jasno pitao: Želite me ostaviti? Samo izvolite, tamo su vrata…

Ono što je Isus naučavao bilo je i još uvijek jeste u potpunoj suprotnosti s kriterijima ovog svijeta, s onim što se smatra uspješnim – i to na svim razinama. Isusov nauk u suprotnosti je s onim što svijet smatra idealnim, uspješnim životom na ovoj zemlji. I zato se ljudi ponekad boje imena Isusova, zato im je ono ponekad neugodno. A ja, kada razgovaram s nekim, ne želim preskakati te „neugodnosti“ o onome što nas je Isus naučavao, a ljudi to nastoje preskakati.

Ili na misama… Ima prekrasnih svećenika koji dobro prenose Isusovo učenje, ali mi ljudi uvijek uzimamo samo ono što nam odgovara, a propuštamo ono što je neugodno za našu životnu poziciju i naše planove sa životom.

– Ti si čovjek koji vodi uspješnu firmu i odgovoran si za egzistenciju svojih zaposlenika i njihovih obitelji. S druge strane, slijediš Isusa čiji je nauk, kako si rekao, u suprotnosti s kriterijima uspjeha ovog svijeta. Kakav je to Isus kao poslovni partner?

To je vrlo jednostavno. Odlučiš potpuno slijediti Isusa. Predaješ mu cijeli svoj život. Ja sam shvatio kako me je Bog blagoslovio nekim talentima koje moram koristiti za njegovu slavu. Trebalo mi je vremena da mi to „sjedne u glavu“. Svatko od nas ima neke poduhvate u svom životu – počinješ novi posao, renoviraš kuću ili organiziraš svatove… Važno je taj poduhvat potpuno staviti u njegove ruke i predati Duhu Svetome. U tom je smislu Krist moj poslovni partner, jednostavno me je naučio da ono što imam nije moje. To što imam dano mi je na upravljanje i sve to mogu izgubiti ako sam neozbiljan ili neodgovoran. Dano mi je na upravljanje, kako bih to koristio na njegovu slavu.

– Puno se danas u Hrvatskoj govori o poduzetništvu, kao čimbeniku koji može poboljšati situaciju u Hrvatskoj? Što je za tebe poduzetništvo, smatraš li se poduzetnikom?

Prema nekoj klasičnoj definiciji, poduzetnici su ljudi koji započinju neke nove projekte, nove stvari. Ja bih poduzetnike opisao kao ljude koji vide neke stvari koje drugi ne vide i koji su sposobni predočiti stvarnost koja trenutačno nije realna.

– Neka vrsta proroštva?

Može se tako reći. Posebice kada dodaš kršćansku boju i motivaciju na poduzetništvo. Onda je to definitivno neko osluškivanje i prepoznavanje Božjih poticaja. Kada sam krenuo putem obraćenja, jedna mi je stvar bila fascinantna. Mi kršćani često tražimo neke dokaze nadnaravne stvarnosti. Ali, meni je već dovoljno čudo da je svatko od nas obdaren različitim talentima koji su u tebi od rođenja. I mi smo te talente dužni iskoristiti i odgovarat ćemo ako to ne učinimo. Pa tako je i ta sposobnost da se neka ideja pretvori u stvarnost isto Božji dar koji su ljudi dužni koristiti i množiti. Baš kao što su umjetnici dužni koristiti svoje talente, a liječnici svoje. To je za mene poduzetništvo – osluškivanje nekih novih stvarnosti po kojima se Bog želi očitovati u svijetu.

– Ljudi, međutim, kršćansku motivaciju obično smatraju nespojivom sa svijetom „biznisa“…

Ma to je, Gorane, jako jednostavno. Nema tog poslovnog plana ili te poslovne vizije ili poslovnog partnera koje ja mogu zamisliti, a da Bog sve to nije zamislio prije mene. O tome se radi. Ja kroz život idem predajući sve u njegove ruke. Ako je i moj posao u njegovim rukama i ako ja vjerujem da će on napraviti s njim upravo ono što treba, ja se ne trebam više brinuti za budućnost. Moje je da se ja u ovom trenutku, u ovom danu, odazovem na njegov poziv i pamtim ono što me je Isus naučio kroz svoju riječ. Da budem vjeran svom pozivu i da ga živim.

– Jesi li svoju profesiju uvijek osjećao kao takav poziv?

Nisam. Kada sam počeo raditi, meni u središtu posla nije bio Bog.

– A što je bilo? Novac? Status?

Pa, rekao bih jedna kombinacija. Želja za dokazivanjem bio je neki inicijalni poriv. To je s vremenom preraslo u bolesnu opčinjenost novcem. To možda ne znaju svi, ali moji najbliži znaju da sam prolazio kroz takvo razdoblje. Zapravo, taj posao je bio nešto više od novca – on je bio moj život. A to nije bilo dobro. Provodio sam sve svoje vrijeme radeći, posao je postao moj idol. Nisam poznavao Boga niti sam imao želju upoznati ga. I onda se dogodilo nešto što možeš nazvati obraćenjem, novim rođenjem. Bio sam psihički i fizički na rubu i počeo sam se moliti za izlaz iz svega toga. Onda je negdje u to vrijeme Matea došla u moj život, počeli smo se moliti zajedno i tražili Boga. Tada se dogodilo nekoliko duhovnih obnova gdje me je Duh Sveti doista dotaknuo. Ne mogu reći da sam se promijenio preko noći, ali stvari su počele dolaziti na svoje mjesto. Pa i na poslu.

– Svijet visoke i informatičke tehnologije, u kojem se ti krećeš i djeluješ, nije baš okruženje u kojem djeluje puno kršćana?

Taj visoko-tehnološki sektor prepun je mladih ljudi, sposobnih i pametnih, koji vjeruju isključivo u vlastitu snagu. Međutim, tanka je granica između tog samopouzdanja i oholosti s kojom dolazi idolatrija. Jedna od najvažnijih lekcija koju sam naučio od Boga jest poniznost. Poniznost kao temelj svake ljubavi. Uobičajen način razmišljanja jest da u poduzetništvu moraš biti agresivan, probitačan, da se moraš „laktariti“… Ne, nije tako. Imam čitav niz iskustava kada sam u vođenju posla priznao sebi da ne znam ili ne mogu i kada sam sve prepustio Isusu i onda je on to riješio na svoj način. To doživljavam skoro svaki dan.

– Razgovarao sam svojedobno s Marijanom Bušićem, čovjekom koji je pokrenuo modni brand kravata Croata i koji mi je rekao, otprilike, kako će poduzetnici koji imaju vjeru pokrenuti i obnoviti Hrvatsku. Slažeš li se s njim?

Gledaj, ono u što sam siguran jest da su ovoj zemlji potrebni Božji ljudi koji će biti na pozicijama moći, kako u državi, tako u kulturi ili gospodarstvu. Poduzetništvo nije svijet koji je izoliran. On je u interakciji s drugim segmentima društva, on stvara društveno tkivo. Poduzetnici ne mogu sami promijeniti situaciju. Ali, ako bi se ljudi Boga našli na odgovarajućim pozicijama i ako bi krenuli u odlučnu borbu, onda imamo šansi. Poduzetništvo je jedan kreativni stroj koji može stvoriti dovoljno prigoda za dovoljno veliki broj ljudi i njihovo samoostvarenje, njihovo iskorištavanje talenata, ono o čemu smo pričali. Upravo u smislu tog samoostvarenja, meni je jako važna komponenta to što preko poduzetništva možeš biti bliži Bogu, onom stvaralačkom vidu njegove naravi. Ako dovoljan broj ljudi čistog srca shvati poduzetništvo na takav način onda ono definitivno može postati pokretačka sila.

– Na koji je način tvoja tvrtka Farmeron pokretačka sila?

Na taj način što smo svjesni kako će na ovom svijetu uskoro biti par milijardi ljudi više i kako mi kao civilizacija moramo biti jako pametni u trošenju svojih resursa i upravljanju njima da bi mogli prehraniti taj svijet. A da to bude u skladu s Božjim zakonima. Nas se često optužuje kako pomažemo neki korporativni pristup poljoprivredi, njezinoj potpunoj industrijalizaciji. A to je daleko od istine. Ja cijelu priču upravo pokušavam humanizirati, tako što ću ljudima predočiti informacije koje će im pomoći donijeti najbolju odluku o njihovim životinjama. I da toj životinji bude dobro i da bude produktivna. I to je ono što radimo, to je naš mali doprinos rastućem problemu mudrog korištenja resursa za djelotvorniju prehranu svijeta.

– Kako u svakodnevnom kontaktu s ljudima iz tog visoko-tehnološkog svijeta nastojiš svjedočiti Krista?

Nastojim osluškivati. Razumjeti čovjeka i trenutak o kojem je riječ. Trenutak je jako važan, jer Duh Sveti uvijek otvara razne prolaze da svjedočiš. Ja cijelo vrijeme moram razgraničavati između onoga što se meni čini kao dobro i istinskog Božjeg poticaja. To je nešto što ću vjerojatno učiti cijeli život. Nekada izravno posvjedočim, nekada navedem neki primjer iz svog poslovnog života koji pokazuje promjene koje je Bog donio. Nekada svjedočim djelima. A nekada propustim bilo što napraviti jer sam i dalje slab i osjećam strah da će mi svjedočenje na neki način naškoditi.

– Govorio si o nekim trenucima koji su bili prijelomni za tebe. Možeš li ih malo podrobnije opisati? Koja je to duhovnost koja ti je pomogla?

Pamtim kao snažno iskustvo jedan seminar u Domu molitve u Slavonskom Brodu. Seminar je vodio njemački teolog Johannes Hartl. I taj seminar me je, ono, baš „rasturio“. Znaš što mislim da mi se dogodilo? Mislim da sam po prvi put u životu sebi priznao da sam nitko i ništa. Ranije u životu koketirao sam s tom idejom, ali taj put sam je potpuno osjetio. Da je sve to što sam gradio, što sam stvarao i planirao jedno veliko ništa bez Isusa. Da sam bez njega potpuno izgubljen. Taj osjećaj otvorio mi je srce za Isusa, taj trenutak, ne prije. Ljudi misle da mogu učiniti nešto za svoje spasenje. Pa ja ne mogu prstom mrdnuti za svoje spasenje, mogu jedino otvoriti srce za njega koji mi je to spasenje osigurao i koje sam dobio nezasluženo.

– To priznanje vlastite nemoći mnogima ostaje točka koju ne uspiju prijeći u putu prema Bogu. Nedavno je Blanka Vlašić nakon svojih sportskih uspjeha svu hvalu i slavu dala Bogu. Komentari na to bili su puni nerazumijevanja, neki su to doživjeli kao uvredu ljudskom trudu i postignuću!

Nažalost, ja dugo vremena nisam shvaćao poruku kršćanstva. A poruka je jednostavna: Bog je čista i bezgranična ljubav, on nas s razlogom ljubi. Ljubi nas jer želi da budemo potpuno ispunjeni u Njemu, kako bismo ga mogli slaviti svakoga dana i kako bismo tu slavu mogli svjedočiti po cijelome svijetu za spasenje ljudima. Čovjek je slomljen, ali srećom postoji rješenje – Isus Krist. Sjećam se kako mi je netko rekao da Isus ne traži puno od mene, samo da mu predam cijeli svoj život. To je najveći poziv koji čovjek može primiti.

– Kako održavaš tu vatru Duha Svetog nakon obraćenja?

Molim se sa svojom zaručnicom. Mi se trenutačno pripremamo za brak i odlučili smo razgovarati o svim onim stvarima koje nas muče, ranama koje vučemo za sobom kako bismo ušli u brak spremni.

Rekao sam već, ljudi uvijek traže neke manifestacije nadnaravnog u našim životima. To je u redu, jer Bog je uvijek čudesan, bio je čudesan i u našim životima. Ali, to nije poanta. Poanta je u tome da naši životi imaju plodove. Želim ići kroz život s tom prekrasnom novom istinom koju sada razumijem. Sigurno se događa da zaboravljam na nju, često se nađem dolje i često sam izgubljen, ali Isus me uvijek diže. Padneš, ali imaš se čemu vratiti. To prije nisam imao. Prije, kada bih pao, samo bih više i više tonuo.

– Dolaziš iz obitelji poljoprivrednika i u svojim si javnim istupima uvijek govorio o važnosti tog odgoja za ono što si postao danas. Kako komentiraš činjenicu da se to zanimanje našlo u krizi?

Siguran sam da ima nade za naše poljoprivrednike. Ja doista mislim da je to jedno predivno, blagoslovljeno zanimanje. Oni imaju dvostruku odgovornost. Moraju se brinuti za prirodne resurse koje nam je Bog dao na raspolaganje, a druga jest odgovornost prema proizvodnji hrane koja je biblijski utemeljena. Oduvijek sam volio prirodu, a sada se učim promatrati Boga u prirodi, odnosno diviti se prirodi kako najvećem Božjem čudu.

– A Slavonija, tvoj rodni kraj? Kako nju obnoviti i izvući iz krize?

Za mene je jedina mogućnost obnova u Duhu Svetom. I to se može dogoditi i u Slavoniji, koja je jedna bogomdana regija, prepuna resursa. Ono što nedostaje Slavoniji, a i Hrvatskoj općenito jest povjerenje. Povjerenje među ljudima također je Božji dar. Ja sam siguran da mi međuljudsko povjerenje na nacionalnoj razini trebamo izmoliti. Za njega treba puno moliti, jer smo stoljećima bili u situaciji gdje smo izgubili osjećaj vjere u čovjeka, a potom, kao posljedicu, i vjeru u sebe. Kako ja mogu vjerovati Isusu, ako ne vjerujem svom susjedu, čovjeku kraj sebe? Previše energije i vremena trošimo na uspostavljanje povjerenja prema drugima. Godine trebaju proći da ja s nekim izradim odnos povjerenja, pa da on posluje sa mnom. Ne! Zamisli svijet u kojem si ljudi a priori vjeruju, u kojem vjeruju da te neće prevariti i da će te isplatiti na vrijeme. Za stvaranje takvog svijeta potrebno je jedno nacionalno buđenje i ako se kao ljudi koji živimo u ovoj državi otvorimo jedni prema drugima i otvorimo svoje srce prema Bogu, on će nam dati tu milost povjerenja. A bez tog povjerenja neće se izroditi kulturne, gospodarske ili političke ideje koje će nam pomoći i riješiti probleme u kojima se nalazimo.

Goran Andrijanić | Bitno.net