O zadrtim vjernicima
Zadrt je netko s kim se vjerojatno ne bismo najradije družili. Zadrt je netko koga bismo strpali negdje tamo u prošlost kako vremenski tako i u razmišljanju. Doduše, ne možemo baš sresti nekoga tko je živio prije dvjesto godina, ali možemo sresti nekoga tko razmišlja kao da živi prije dvjesto godina. Zadrt je atribut koji lijepimo na nekoga s kim se ne da razgovarati ili pregovarati oko pojedinih pitanja. Ili možda svih pitanja kojih se dotaknemo u našem razgovoru? Zadrt je prilično negativna oznaka ako biramo riječi kojima ćemo nekoga opisati, zar ne? Ako nekoga tako opišemo, onda, jamačno, sebe svrstavamo izvan te skupine. Želim valjda reći time da ja nisam zadrt. Zadrt će uključivati i ono da ne prihvaća tuđe vjerovanje, razmišljanje, teorije, itd. Također, zadrt će značiti da se nekome ne da ništa dokazati (misleći pritom da taj netko mora promijeniti svoje mišljenje nakon razgovora sa mnom) ili da je taj netko nesnošljiv, ne poznaje što to znači tolerancija, suživot, prihvaćanje, priznavanje, poštivanje izbora, i tomu slično…
Zadrt je nešto, ustvari, što s vremena na vrijeme susretnem u raznoraznoj literaturi i to povezano s jednom imenicom meni vrlo bliskom. Pa će se tako za nekoga reći da je ‘zadrt vjernik’. Tu zastajem jer imam posla obično s vjernicima, pa se ponekad zapitam trebam li se tim ljudima obraćati s ‘Dragi vjernici’ ili ‘Dragi zadrti vjernici’. Mnogo je toga što se želi poručiti ovom sintagmom, složenicom ‘zadrt vjernik’. Ponajprije mi to zvuči kao nešto zaostalo. Tipično. Svijet se razvija ili, točnije, čitav svijet se razvija osim tamo nekoliko jedinki (tamo nekih valjda stotinjak ljudi, ako je suditi po određenim medijima), a te jedinke ne žele priznati da žive u modernom svijetu. Pa će se tako, bez po muke, ustvrditi npr. da su samo ‘najrazvijenije zemlje’ donijele zakon da istospolne zajednice mogu posvojiti djecu.
Pročitah neki dan da je jedna manekenka odlučila sačuvati svoju nevinost do vjenčanja sa svojim zaručnikom. Tekstopisac objašnjava da je to ona napravila iz tog razloga što je zadrta vjernica. Pitam se što li smo tek mi u samostanima, koji li smo mi tip vjernika… Ta vjera, ta Crkva, taj Bog kao da su zapeli pa su spremni svaki ljudski napredak osuditi i stigmatizirati. Prema određenim medijima. Kao da taj Bog (naravno, pod uvjetom da postoji) neprestano paničari na nebu (naravno, pod uvjetom da to nebo postoji), pogledavajući stalno na sat (pošto zna kad će se što dogoditi) i čeka kad će ljudi toliko uznapredovati da će shvatiti da im Bog ne treba, da im vjera ne treba, a kamoli tamo neka Crkva koju vodi starac u bijelom…
Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 
Jedna definicija zadrtosti zvuči kao mješavina tvrdoglavosti, upornosti i gluposti u maksimalnim količinama. Kad to spojite s vjernikom, ne treba tu previše računati. Jasno je što se želi poručiti. Vjera je, prema tome, ustvari ono nešto glupo oko čega se tvrdoglavi ljudi trude i nikako odustati.
‘Dragi zadrti vjernici’, je li to stvarno naša vjera? Dragi nevjernici, je li to stvarno naša vjera? Biti zadrt u očuvanju vlastite čistoće pred vjenčanje. Nema predaje! Biti zadrt u održavanju obiteljske molitve. Nema predaje! Biti zadrt u poštivanju života od njegova začeća do prirodne smrti. Nema predaje! Biti zadrt u odlascima na misu nedjeljom. Nema predaje! Biti zadrt u nasljedovanju Isusa Krista Uskrsloga. Nema predaje! Biti zadrt pa u 21. stoljeću otići u samostan živjeti kao sestra ili fratar. Nema predaje! U ovim ‘glupostima’ biti tvrdoglav i ustrajan. Nema predaje!
A da prođemo još jednom prvi odsjek i malo razmislimo o tome radi li se ovdje u stvari o ‘zadrtim vjernicima’ ili ‘zadrtim nevjernicima’?
fra Željko Barbarić
Foto: Shutterstock.com
