Radost

Quo vadis? Kamo ideš? To je za putnika najvažnije pitanje, a svi mi živi smo putnici. Smrt nas sve poziva, i sve nas pokreće. Stabilnost je iluzija, i zato oni koji ne podnose iluzije moraju postaviti pitanje: Quo vadis? Ako nebo nije odgovor na to pitanje, onda je cijela naša vjera laž, a Isus je bio budala. Ako nebo jest odgovor, onda na svijetu nema ničeg važnijeg od toga. Cijeli je svijet tek čekaonica za nebo.

Zašto o tome danas tako malo slušamo, i s propovjedaonica? Zašto nam ‘vodeći teolozi’ kažu da prestanemo gledati u nebo? Zašto se smatra nečuveno neodgovornim više razmišljati o nebu nego o politici? Zato što su ti vodeći teolozi zapravo teolozi-sljedbenici, koji se u svemu povode za suvremenim svijetom. Kod njih je sve izokrenuto – ne samo da su im oči prikovane za zemlju, nego se i zubima i noktima odupiru nebu. Kršćanstvo, koje je prema jasnom učenju svog utemeljitelja vjera nade, ljubavi i milosrđa – vjera od onoga svijeta – žele pretvoriti u vjeru napretka i uspjeha (desnica sa svojom ‘elektroničkom’ Crkvom) ili pak u vjeru političke revolucije (ljevica sa teologijom oslobođenja) – vjeru od ovoga svijeta.

Varke nisu dugoročno rješenje. Stopa samoubojstava u Švedskoj otprilike je tisuću puta veća nego na Haitiju. Napredak je dosadan; čak je i revolucija u konačnici dosadna. Nijedna revolucija ne može preživjeti vlastiti uspjeh. Svaka se revolucija pretvara u novu tiraniju, a ciklusi o kojima je pisao Propovjednik vraćaju se kao oblaci nakon kiše.

Velika, neumoljiva, užasna istina o čovjeku jest da se u njegovom srcu nalazi rupa oblika neba, koju ništa drugo ne može ispuniti. Život nam prolazi u tome da ogromni ponor pokušavamo napuniti kamenčićima. Kao što je rekao Augustin: Za sebe si nas, Gospodine stvorio, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi. To je pored Biblije najuzvišenija rečenica ikad napisana jer nam govori o našoj sudbini, našoj sreći, ali i našoj nesreći. Ona nije samo neprihvatljiva za današnji svijet – ona je i zastrašujuća prijetnja. Ona trga flaster s rane, razotkriva kako su naši lažni bogovi maleni kad ih usporedimo s vlastitim srcima. Ljudima nije nimalo drago kad netko uništava njihove idole. Sjetite se što ljudi čine prorocima.

Trebamo biti hrabri unatoč svemu tome. Čak i skeptik, koji ne vjeruje u nebo, ima srce oblika neba. Karte su na stolu, kocke su pripremljene – pripremila ih je nebeska ljubav. Amor meus, pondus meum, rekao je Augustin: “Moja je težina moja ljubav”. Sila teža skeptikovog srca vuče ga u smjeru neba, čak i kad ga protusila grijeha vuče prema zemlji.

Um često treba nadmudriti jer je zarobljen predrasudama skrivenim u našim riječima. Govori o nebu, i svi će ti se rugati. Govori o tajanstvenom nezadovoljstvu životom, čak i kad sve ide dobro – naročito kad sve ide dobro – i čovjek će te poslušati srcem, čak i ako se njegova usta ne slažu.

Nitko ne čezne za mekanim oblacima i bespolnim anđelima, no svatko čezne za nebom. Nitko ne čezne za nekom od brojnih slika neba koje smo zamislili, no svatko čezne za nečim ‘što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.‘ (1 Kor 2,9)

Mi smo još djeca, koliko se god trudili to prikriti. Nema ‘odraslih’. Kako starimo, samo nalazimo nove igračke: posao umjesto lopte, seks umjesto Lego-kockica, moć umjesto plastičnih pištolja. Pred smrt nam Otac kaže: “Hajde, maleni. Vrijeme je da pospremiš igračke i dođeš kući.”

Dom – to je ono što nebo jest. Neće izgledati čudno, daleko i nadnaravno, nego sasvim naravno. Bog nas je zamislio za nebo. To je ono što su tražili junaci svih epova – to je dom za Odiseja, Eneju, Froda i E.T.-ja. Nebo nije iluzorni bijeg – navezanost na svijet jest. Nebo jest dom.

Ljudi misle da je nebo iluzorni bijeg jer se boje da bi nas razmišljanje o nebu omelo u tome da živimo dobro ovdje i sad. Istina je potpuno suprotna, što dokazuju životi svetaca, a i sam Gospodin. Oni koji istinski vole nebo učinit će najviše za zemlju, i to se lako vidi. Oni koji najviše vole domovinu najmarljivije rade u dalekim zemljama da bi ih učinili sličnijima domovini. Dođi kraljevstvo tvoje… Kako na nebu, tako i na zemlji.

Trudna žena koja želi roditi pazi na svoje nerođeno dijete; žena koja namjerava pobaciti ne pazi. Putevi koje nekamo vode u dobrom su stanju, a slijepe ulice nisu. Ako vidimo život kao put za nebo, nešto od nebeske slave odrazit će se na tom putu, pa i zbog samog našeg iščekivanja. Svijet je prepun Božje slave, i u svakom je događaju tračak vječnosti. No, ako smrću sve propada, onda je ovaj život samo lokva prljave vode, i kako god nam bilo ugodno valjati se u njoj, on ostaje ispraznost nad ispraznošću.

Postojanje neba, čežnja za nebom, narav neba i važnost neba – sve su to važna pitanja, no samo je jedno pitanje apsolutno bitno. To je jedino pitanje u usporedbi s kojim je pitanje kako možemo spasiti svijet od nuklearne kataklizme banalno: “Što moram činiti da se spasim?” Kad sam dovoljno pošten da pogledam kroz vrata smrti, kao jedina dva konačna odredišta naziru se beskrajna radost i beskrajna žalost. Kako se odlučiti za radost? Što je karta za nebo? Što je put, istina i život?

Užasnut sam što vam moram priopćiti da sam ovo pitanje postavio stotinama studenata katoličkih sveučilišta, a da je manje od polovice znalo točan odgovor. To ne znači da je ovdašnje (u SAD-u, op. prev.) vjersko obrazovanje loše, nego da je katastrofalno. Većina je odgovarala: “Bog je dobar prema svakome” ili “Ja sam u biti dobra osoba”.

Ako netko od vas nije siguran koji je točan odgovor, onda za miloga Boga uzmite Bibliju u ruke i učite za konačni završni ispit! Da vam uštedim vrijeme (možda ćete umrijeti prije nego što uzmete Bibliju u ruke), citirat ću nevjerojatno jednostavan Božji odgovor na najvažnije pitanje na svijetu – kako doći u nebo: “Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se”. (Dj 16,31).

PETER KREEFT

Izvor: CERC

Prijevod: Ana Naletilić