*Na današnji dan, 7. ožujka 1274. preminuo je svetac i velikan Crkve Toma Akvinski. Tim povodom ponavljamo prvi tekst iz niza dr. Ivana Zelića o životu i teologiji svetog dominikanca. Ostale tekstove iz niza možete pročitati OVDJE.

Sveti Toma Akvinski nije baš popularan u širokim krugovima vjernika. Ipak, on spada među najveće velikane Katoličke Crkve. Kao nesumnjivo vodeći katolički teolog i filozof on je nezaobilazan za teologe i filozofe, kao i za studente teologije i filozofije. Kao zaštitnik škola i sveučilišta, kao “najučeniji među svetima i najsvetiji među učenima”, on je interesantan za učenike, studente i profesore svih struka. Kao veliki svetac, poticajan je uzor za sve kršćanske vjernike.

Toma je bio najmlađi sin grofa Landolfa Akvinskoga i njegove druge žene Teodore. Rođen je vjerojatno 1225. godine u dvorcu Roccasecca blizu Monte Cassina u južnoj Italiji. Kako je od ranog djetinjstva bio izrazito pobožan i misaon, otac je shvatio da za maloga Tomu nije vojni nego crkveni poziv. Zato ga je već kao malog dječaka poslao na školovanje u veliki benediktinski samostan Monte Cassino, gdje je ostao desetak godina. Kad je car Friedrich II. opustošio taj samostan, Toma se vratio kući, a potom otišao na daljnje školovanje na sveučilište u Napulju.

U Napulju je upoznao tada još relativno novi Red propovjednika, po svom osnivaču popularno nazvan dominikanski red (sljedeće će godine taj red slaviti 800. godišnjicu utemeljenja). Sveti je Dominik u svom vremenu prepoznao goruću potrebu da se što potpunije odgovori na Gospodinov poziv: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.” (Mk 16,15) Vidio je u narodu žalosne plodove postupaka svećenika koji su zanemarili svoj duhovni poziv i više se brinuli za vremenite stvari: vjersko neznanje, slabljenje vjere, sablazan, otpade od Crkve. Vidio je kako su zbog svog vjerskog neznanja toliki postali žrtve krivovjeraca.

Zato je sveti Dominik osnovao red koji se trebao odlikovati vrhunskim znanjem i dosljednim svjedočanstvom kršćanskog života. Svoju je subraću poslao na vodeća sveučilišta da najprije sami steknu znanje a potom da djelovanjem na sveučilištima, po savjetu svetog Pavla, pouče one “koji će biti sposobni i druge poučiti” (2 Tim 2,2). “Vjerovati u snagu istine znači u konačnici vjerovati u snagu Božju”, rekao je suvremeni dominikanac Philippe-André Holzer. Da, sveti je Dominik vjerovao u snagu istine, jer vjerovao je u Onoga koji je za sebe rekao da je Istina (usp. Iv 14,6). Jedno od njegovih načela bilo je: “Uvijek učiti!”

Svijet se ne spašava samim znanjem, to je sveti Dominik dobro znao, treba slijediti Krista u svemu, još više: treba biti “drugi Krist”. Dominik je htio da njegova subraća siromašni slijede siromašnog Krista, da žive od onoga što isprosjače, da budu prosjački red. Tako će biti slobodni za propovijedanje. A propovijedanje se, naravno, nije ograničilo na sveučilišta, propovijedali su svakome i svugdje, slijedeći poticaj svetog Pavla “propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno” (2 Tim 4,2). Putujući uvijek pješice, prvi dominikanci propješačili su cijelu Europu uzduž i poprijeko.

Toma je u dominikanskom pozivu prepoznao ono na što Bog njega poziva. Međutim, njegova odluka da stupi u dominikanski red izazvala je šok i odlučan otpor u njegovoj obitelji. Vidjeli smo da su roditelji bili prihvatili njegov duhovni poziv, ali to je u njihovoj perspektivi otprilike značilo da postigne crkvenu “karijeru”, da postane opat nekog velikog benediktinskog samostana, da postane biskup, kardinal… Ali da grofovski sin postane bijedni prosjak – to je nedopustivo! Tomina majka Teodora (otac mu je tada bio već umro) pokušala je sve da to spriječi, uključujući i intervenciju kod pape. Znajući za otpor obitelji, redovnički poglavari su pokušali Tomu prebaciti iz Napulja u Pariz. Ali majka je poslala braću s četom vojnika da ga na putu otmu i zatvore u zamak Monte San Giovanni.

Obitelj nije samo čekala da mu tako zatvorenom i izoliranom prođu “gluposti” iz glave. Brat je doveo jednu lijepu prostitutku da ga zavede. Shvativši odmah što hoće djevojka koja je ušla u njegovu sobu, Toma je zgrabio goruću cjepanicu iz kamina i s tim “oružjem” krenuo prema njoj. Ona je panično pobjegla, a Toma je svoj “progon” završio na vratima sobe i s vanjske je strane vrata ugarkom nacrtao veliki križ. Ne samo da ga nisu uspjeli navesti da odustane od svoga poziva, nego je tijekom toga zatočeništva on naveo sestru Marottu da i ona prihvati duhovni poziv i postane benediktinka. Vidjevši da ništa ne uspijeva, majka ga je nakon više od godine dana pustila na slobodu.

Toma je onda nastavio novicijat i svoje školovanje kod svetog Alberta Velikoga najprije u Parizu, a kad je taj učitelj otišao u Köln u Njemačkoj da tamo osnuje dominikanski studij, Toma je išao s njim. Sveti Albert bio je tada prvi um dominikanskog reda, jedan od velikih teologa i filozofa srednjeg vijeka i vodeći prirodoznanstvenik svoga doba, čovjek enciklopedijskog znanja. Papa Pio XI. proglasio ga je naučiteljem Crkve, a papa Pio XII. zaštitnikom prirodoznanstvenika.

Toma je vrlo malo govorio, a puno razmišljao, učio i, naravno, puno molio. Zbog Tomine izrazite šutljivosti i korpulentne tjelesne građe, neki kolege sa studija su ga prozvali “nijemim sicilijanskim volom” (ime “Sicilija” odnosilo se tada ne samo na otok Siciliju, nego i na južnu Italiju). Kad je sveti Albert doznao za taj nadimak, rekao im je: “Vi ga zovete nijemim sicilijanskim volom, ali kad on rikne – čut će ga cijeli svijet!” Taj velikan (nisu mu bez razloga dali naslov “Veliki”) prepoznao je genijalnost svoga učenika. Nije mu bio zavidan, iako je poslije ostao u sjeni toga učenika koji ga je nadmašio. Sveci nisu zavidni, oni se dobru drugoga raduju.

U Kölnu je Toma primio svećeničko ređenje. Nikada nije imao nikakvu čast u svom redu ni u Crkvi, sve ih je odbio, do kraja života ostao je obični skromni redovnik. Svetac je dobro znao vrijednost i važnost poniznosti i poslušnosti, ta slijedio je Onoga koji “ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2,8). Ta poslušnost poglavarima i poniznost nisu se nimalo promijenili kad je postao slavan. Genijalnim i slavnim ljudima je poniznost potrebnija nego ikome drugome.

Kad je poglavar reda zatražio od svetog Alberta Velikog preporuku koga da pošalje za predavača na sveučilište u Parizu, tada vodeće sveučilište u Europi, Albert je preporučio Tomu. Iako je te 1252. godine Toma imao tek 27 godina, prijedlog je prihvaćen. Tako je Toma započeo službu predavanja na sveučilištu i u toj je službi ostao praktično do smrti. Predavao je dva razdoblja na sveučilištu u Parizu, a između njih na papinskom visokom učilištu u Rimu i u više mjesta u Italiji. Na kraju je predavao na sveučilištu u Napulju, na kojemu je i započeo svoje školovanje.

Čitatelj je vjerojatno primijetio da se Toma školovao i da je predavao u različitim zemljama. To je za srednji vijek bilo nešto normalno, za srednjovjekovne velikane više pravilo nego izuzetak. Jedino u srednjem vijeku zaista je postojala ujedinjena Europa. Sve je tada povezivala ista vjera, isti pogled na svijet, ista Crkva, isti latinski jezik koji se svugdje jednako koristio u bogoslužju, u diplomaciji, u znanosti, u nastavi u svim školama i na svim sveučilištima po Europi.

(nastavak slijedi..,)