'BOGU NIŠTA NIJE NEMOGUĆE'
Zbog čega kršćani vjeruju u čuda?
Čudo ne pripada području iracionalnoga, nego razuma otvorenog za duhovno.
Prigovori su brojni. Ne ćemo spominjati ″čudesa″ opisana u Starom zavjetu, kao što je prijelaz Židova preko Crvenoga mora: bez originalnih rukopisa ne možemo znati kako su oni izvješćivali o činjenicama koje su se možda tijekom vremena mijenjale, od prijepisa do prijepisa. Evanđelja su nam bliža, pa makar također ne posjedujemo originalne dokumente, utemeljeno je mišljenje da evanđelja nisu mijenjana poslije njihova uređenja. Dakle, čudesa u Evanđelju mogu se svrstati u tri velike skupine: ozdravljenja (uzeti, gluhonijemi, ″opsjednuti″) kojima možemo pridružiti oživljavanja (Jairove kćeri, sina udovice iz Naima, i najznamenitije ″uskrišenja″ Lazara); zatim slijede neobičnosti poput Isusovog hodanje po vodi Genezaretskoga jezera ili umnažanja kruha; nadnaravne pojave kao Navještenje, Uzašašće, silazak Duha Svetoga, pa Isusova ukazanja poslije uskrsnuća.
Napredak medicine, osobito neurologije i psihosomatike, dopušta da se na naravni način objasne čudesa ozdravljivanja; k tome, skoro sve bolesti imaju neka razdoblja olakšanja: možda su to doživjeli i bolesnici u Evanđelju, ne uzimajući u obzir to što nitko ne zna je li im se ta bolest vratila. Što se tiče oživljavanja, bit će dovoljno napomenuti da se u ono vrijeme nastup smrti ustanovljivao na činjenicama za koje se danas zna da su neizvjesne. Sigurno je u starim vremenima bio velik broj ljudi koji su živi zakopani. Takav je bez sumnje bio slučaj Lazara čije se buđenje iz kome moglo podudarati s vremenom kad se vratio Isus.
Neobičnosti su vjerojatno pojave priviđenja, optičkih iluzija (hodanje po vodi) ili se radilo o potihoj providnosti ljudi dobre volje (umnažanje kruha).
S obzirom na nadnaravne pojave, to su vrlo vjerojatno slikoviti načini kojima su se jednostavnim duhovima učinile pristupačnima duhovne stvarnosti koje je preteško razumjeti – na primjer Navještenje, što je u stvari događaj kad jedna mlada, pobožna djevojka postaje svjesna svojega poslanja; Uzašašće slikovito predočuje nadmoć Kristovu nad svim stvarima, a Duhovi su vrijeme zajedničkoga oduševljenja apostola koji su – nakon dugoga izmjenjivanja misli, najednom u prostoriji gdje su bili zatvoreni – razumjeli u čemu je iznimno značenje njihova poslanja. Ukazivanja Krista poslije njegova uskrsnuća mogu se jednostavno smatrati halucinacijama.
I dalje, ne vidimo kako bi Bog kršio naravne zakone koje je sam dao: to bi bio veoma loš primjer za njegove stvorove.
Na posljetku, ako bi nas čudesa prisiljavala vjerovati, ona bi nas lišavala zasluga vjere i time bi išla protiv religije umjesto da je podupire. Bolje je osloboditi Evanđelje od svih tih mitoloških dodataka.
MEĐUTIM…
″Bogu ništa nije nemoguće″, kaže Krist.
Ateistički razum, ili da tako kažem, razum u sirovom, neobrađenom stanju nema što suprotstavljati čudesima. On može samo reći da u njih ne vjeruje, a da drugi vjeruju. Da se podrži njihovo mišljenje kako su čudesa neprihvatljivo kršenje naravnih zakona, trebali bi nam oni najprije biti potpuno poznati, a mi smo daleko od toga. Kao krajnje, razum u nepročišćenom stanju mogao bi podržati da je Krist, kad je htio liječiti, upotrijebio prirodne sile nepoznate u njegovo doba; ali to bi opet bila počast za njega, a ateizmu nije do toga.
Isključena su čudesa Staroga zavjeta, a osobito ono najspektakularnije među njima – prijelaz Židova preko Crvenoga mora: u knjizi Izlaska čitamo da su oni, bježeći pred Egipćanima, vidjeli kako se pred njima more razdvaja i otvara im prolaz, a poslije ga zatvara nad vojskom njihovih progonitelja. Racionalizam, koji ne pobija materijalnu točnost opisa, tumači ovo čudo djelovanjem silnoga udara vjetra koji je na dvoje razdijelio more iznad nekoga nepoznatoga podvodnog grebena. Taj vjetar, kažu, naglo je popustio kad je prošao posljednji Židov, vodeni morski zidovi su se spojili i potopili faraonove vojnike. Prema našem spoznanju to bi bio u povijesti jedini filosemitski i proturatni udar vjetra: ima, dakle, naravnih objašnjenja koja su čudesnija od samih čudesa.
Imajući u vidu samo materijalni red i zaboravljajući duhovni red, neki smatraju da bi Bog – jednim čudom – išao protiv naravnoga reda koji je sam uspostavio, i da to nije moguće.
Ali – on to čini svaki put kad oprašta i kad prekida niz posljedica grijeha u iskrenoj duši. Praštanje je trajno čudo, začudnije nego bilo koje fizičko čudo.
Neki tvrde da čudesa vjeri ne idu u prilog, ali ona pomažu da vjera uđe u red viših zahtjeva. Tako apostoli, koji su bili prisutni dvama neobičnim događajima, ranije navedenom hodanju po vodi i umnažanju kruha – izuzev Ivana – teško su prošli kroz kušnje vjere, a to se dogodilo kad je razapet Mesija.
Točno je da su mnogi među onima koji se danas trude naučiti nas kako ćemo čitati Evanđelje u strahu da u očima suvremenoga materijalizma ne budu smatrani lakovjernim duhovima pa katkad razvijaju i nude domišljate načine racionaliziranja vjere – otklanjajući nadnaravne pojave, prije spomenute, tako što daju slikovita, simbolička ili alegorijska tumačenja. Tome možemo nadodati tri napomene:
Prvo, već od početka svi su veliki duhovi, rođeni u kršćanskoj vjeri, opis Navještenja, Uzašašća ili silaska Duha Svetoga uzimali doslovno, nikad se niti jedan nije dao na takvo sjeckanje i brušenje koje se sastoji u tome da se čudu oduzme njegova srčika te da se od njega sačuva samo duh.
Drugo, nijedan novi stručnjak za Pismo nije imao mistično iskustvo u kojem se katkad događa i nemoguće. Budući da nikad nisu vidjeli anđela, niti susreli proslavljeno tijelo, oni sumnjaju da bi tu sreću mogao imati bilo tko i na kraju su nalik ljudima koji ne bi htjeli vjerovati da je Armstrong bio na Mjesecu, jer oni ondje nisu bili zajedno s njim.
Treće, nema smisla izbjegavati vjeru u uzašašće ili silazak Duha Svetoga ako čovjek prihvaća utjelovljenje, što je neizmjerno veće čudo nego li ova druga. To je ono ″cijediti komarca, a gutati devu″ (Mt 23,24).
Najveće čudo Evanđelja – to je Evanđelje samo.
U Novom zavjetu su okolnosti oko čudesa skoro zanimljivije od samih čudesa koja nisu toliko iznenađujuća ako naša misao ne isključuje Boga iz njegova djela stvaranja. Svako među njima sadrži jednu pouku i upravo je ta pouka značajna. Za to ćemo dati tri primjera. Kad Krist izliječi nekoga bolesnika, a sabranim ljudima daje na znanje da kod toga čovjeka bolest nije posljedica njegovih grijeha, niti grijeha njegovih roditelja, tada on obara jednu žilavu predrasudu židovskoga mentaliteta koji je trpljenje povezivao s grijehom, i to je jedna između mnogih revolucionarnih misli u Evanđelju. Kada stotnik moli Krista da spasi njegova slugu, tada je stotnikova vjera (″Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj″ – Mt 8,8) divna, još više nego samo čudo koje je uslijedilo i o kojem bismo se usudili s poštovanjem reći da pripada evanđeoskoj navadi. I na kraju, kod uskrišenja Lazara, ono što je zaista izvanredno jest molitva prije samoga događaja kada Krist moli Boga ono što je on sam savršeno sposoban izvesti, da se Lazar vrati u svijet živih: to je kao neko trenutno svjetlucanje o otajstvu samoga Presvetog Trojstva u kojem je sve ljubav, u onome koji daje, u onome koji moli kad bi sam mogao uzeti. O tome će još biti govora.
Tako je, svakako, čudo jedan znak, ali isto tako i iznad svega ono je pouka: autentičnost čuda prepoznaje se po širini njegova nauka.
Konačno, čudo ne pripada području iracionalnoga, nego razuma otvorenog za duhovno.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Andréa Frossarda “Bog u pitanjima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.