Iskustvo Kanade nakon deset godina ‘istospolnog braka’

Bi li poistovjećivanje istospolnih veza s brakom bilo preveliko okretanje ploče? Bi li imalo utjecaj, i kakav, na pojam javnosti o braku ili na stanje nacionalne kulture braka?
Ne nedostaje spekulacija na ovu temu. Ali, ograničeno iskustvo Amerikanaca do danas nam daje nekoliko konkretnih odgovora, tako da ima smisla razmatrati kanadsko iskustvo od kada je prvi kanadski sud odobrio istospolni brak prije jednog desetljeća. Postoje, naravno, važne kulturološke i institucionalne razlike između SAD-a i Kanade i, kao što je to slučaj u bilo kojem državnom uređenju, puno toga ovisi o potezima lokalnih političkih i kulturoloških individualnih aktera. To jest, nije nužno sigurno za pretpostaviti da će se kanadsko iskustvo replicirati i kod nas. Ali, treba ga razmotriti jer je kanadsko iskustvo najbolji dostupni dokaz kratkoročnog utjecaja istospolnog braka u demokratskom društvu poput američkog.

Svatko tko je zainteresiran za procjenjivanje utjecaja istospolnog braka na javni život bi trebao istražiti ishode u tri sfere: prvo, na ljudskim pravima (uključujući utjecaje na slobodu govora, prava roditelja u javnom obrazovanju i autonomiju vjerskih institucija); drugo, u daljnjem razvoju u onim vrstama veza koje će politika biti voljna proglasiti brakom (npr. poligamija); i treće, u društvenoj praksi braka.

Utjecaj na ljudska prava

Formalni utjecaj na sudske odluke (i posljedično zakonodavstvo) u ustanovljenju istospolnog braka u Kanadi bio je jednostavno taj da su osobe istog spola sada imale potvrdu vlade u proglašenju svoje veze brakom. No, pravni i kulturološki utjecaj je bio puno širi. Ono što se dogodilo je bilo prihvaćanje nove ortodoksnosti: ti isti istospolni odnosi su, u svakom pogledu, postali ekvivalent tradicionalnog braka i stoga se istospolni brak mora tretirati identično kao i tradicionalni brak u zakonu i javnom životu.

Posljedica je ta da se svatko, tko odbacuje novu ortodoksnost, smatra netrpeljivim i neprijateljem homoseksualaca i lezbijki. Svako neslaganje s istospolnim civilnim brakom se, prema tome, smatralo izravnom manifestacijom mržnje prema manjinskoj seksualnoj grupi. Bilo koje razumno objašnjenje (na primjer, ono koje je bilo ponuđeno u pravnim argumentima da je istospolni brak nekompatibilan s konceptom braka koji odgovara potrebama djece u braku za stabilnosti, vjernosti i stalnosti – što se ponekad naziva supružnički koncept braka) se odmah odbacuje kao puki izgovor.

[facebook]Ako želiš više ovakvih članaka, pridruži nam se na facebooku! Klikni like! [/facebook]

Kada netko poima suprotstavljanje istospolnom braku kao manifestaciju čiste netrpeljivosti i mržnje, postaje vrlo teško tolerirati daljnje neslaganje. Tako se dogodilo u Kanadi da su se uvjeti sudjelovanja u javnom životu jako brzo promijenili. Povjerenici civilnog braka su bili prvi koji su iskusili oštrinu nove ortodoksnosti; više provincija je odbilo povjerenicima dozvoliti pravo savjesti da odbiju predvoditi istospolna vjenčanja i tražili su od njih da daju otkaz. U isto vrijeme, religiozne organizacije poput Vitezova Kolumba, su platile kaznu zbog odbijanja iznajmljivanja svojih prostora za proslave vjenčanja.

Pravo na slobodu izražavanja

Utjecaj nove ortodoksnosti nije bio ograničen na relativno mali broj osoba pod rizikom da budu prisiljeni na potporu istospolnom braku. Promjena je duboko utjecala na ljude – uključujući kler – koji žele javno raspravljati o ljudskoj seksualnosti.

Većina izjava koje su bile dozvoljene prije istospolnog braka sada su rizične. Mnogi od onih koji su bili uporni u izlaganju svog neslaganja bili su podvrgnuti istragama od strane komisija za ljudska prava i (u nekim slučajevima) raspravama pred sudovima za ljudska prava. Naročito su bili lake mete oni koji su siromašni, nedovoljno obrazovani i bez institucionalne pripadnosti – anti-diskriminacijski zakoni se ne primjenjuju uvijek podjednako. Nekima su bile dosuđene novčane kazne, ili isprike, i naredba da više nikada javno ne govore o tim stvarima. Mete su bili i pojedinci koji su pisali pisma urednicima lokalnih novina i svećenici malih kršćanskih kongregacija. Jedan katolički biskup dobio je dva prigovora – oba naknadno povučena – potaknuta komentarima koje je dao u pastoralnom pismu o braku.

Prizivni sudovi su preuzeli kontrolu u povjerenstvima i na sudovima (naročito nakon nesmotrene rasprave protiv Mark Steyna i kanadskog časopisa Maclean’s 2009. godine) i ponovno uspostavili opsežniji pogled na slobodu govora. A u odgovoru na javni protest koji je uslijedio nakon slučaja Steyn/Maclean’s, kanadski parlament je nedavno opozvao zakonsku jurisdikciju kanadske Komisije za ljudska prava da progoni „govor mržnje“.

Ali, financijski trošak mašinerije u borbi za ljudska prava ostaje ogroman – Maclean’s je potrošio stotine tisuća dolara za pravne takse, a nijedan dolar od toga komisije, sudovi ili tužitelji nisu vratili. A može potrajati i do jednog desetljeća dok se ti slučajevi ne riješe. Prosječna osoba s malo izvora sredstava koja je privukla pozornost komisije za ljudska prava nema nade u žalbi sudovima za olakšanje situacije; takva osoba može samo prihvatiti opomenu komisije, platiti (relativno) malu novčanu kaznu i onda se pridržavati direktive da zauvijek zašuti. Dok god su ti instrumenti dostupni komisijama – kojima nova ortodoksnost ne daje teoretsku osnovu da toleriraju neslaganje – uključivanje u javnu raspravu o istospolnim brakovima predstavlja propast na sudu.
Sličan pritisak se može – a to se i radi – dovesti do snošljivosti osobama drugačijeg mišljenja od strane profesionalnih upravnih tijela (poput odvjetničkih komora, i slično) koji imaju zakonsku ovlast disciplinski kazniti članove za ponašanje koje je nedolično za struku. Izrazi neslaganja s razumnošću institucionaliziranja istospolnog braka se od strane ovih tijela smatraju činovima ilegalne diskriminacije, što je uvjet za profesionalnu cenzuru.

Profesori i učitelji su pod naročitim rizikom za disciplinske akcije, čak i ako samo javno daju kritiku istospolnog braka izvan učionice i smatra se da stvaraju neprijateljsko okružje za učenike koji su homoseksualci i lezbijke. Druga radna mjesta i volonterske udruge su usvojile sličnu politiku kao rezultat internalizacije ove nove ortodoksnosti da je neslaganje s istospolnim brakom diskriminacija koja se ne smije tolerirati.

Prava roditelja u javnom obrazovanju

Institucionaliziranje istospolnog braka je suptilno, ali značajno izmijenilo prava roditelja u javnom obrazovanju. Rasprava o tome kako dovesti istospolni brak u učionice vrlo podsjeća na raspravu o opravdanosti spolnog obrazovanja u školama i na polaganje prava vlade da nad djecom provodi primarni autoritet. Ali, spolno obrazovanje je oduvijek bilo diskretna stvar, u smislu da se ono po svojoj prirodi ne može potpuno utkati u kurikulum. Istospolni brak ima drugačije uporište.

S obzirom da je jedno od načela nove ortodoksnosti to da istospolne veze zaslužuju jednako poštovanje koje iskazujemo i braku, njegovi zagovornici su bili iznimno uspješni u zahtjevu da se istospolni brak u učionicama predstavlja pozitivno. Reforme kurikuluma u jurisdikcijama poput provincije Britanske Kolumbije sada sprječavaju roditelje u provedbi svojeg dugogodišnjeg prava na veto u spornim obrazovnim praksama.

Novi nastavni planovi i programi su prožeti pozitivnim referencama na istospolni brak, ne samo u jednoj disciplini, već u svim. Suočeni s ovom strategijom širenja, jedina obrana roditelja jest da dijete potpuno ispišu iz javnog sustava obrazovanja. Sudovi nisu imali razumijevanja za prigovore roditelja: ako se roditelji drže zastarjelih netrpeljivosti, onda djeca moraju nositi teret „kognitivnog nesklada“ – oni moraju upijati konfliktne stvari kod kuće i u školi, dok škola pokušava pobijediti.

Reforme, naravno, nisu prodavane javnosti kao stvar provedbe nove ortodoksnosti. Umjesto toga, predstavljeno obrazloženje je bilo sprječavanje nasilničkog ponašanja, tj. promoviranje prihvaćanja mladih homoseksualaca i lezbijki i djece iz istospolnih kućanstava.

Pohvalan je cilj poticati prihvaćanje svake osobe. Ali, što god da se govorilo o cilju, izabrano sredstvo za njegovo postizanje je velika povreda obitelji. To nije ništa manje od namjerne indoktrinacije djece (preko prigovora njihovih roditelja) u koncept braka koji je fundamentalno neprijateljski prema onome što roditelji smatraju da je u najboljem interesu njihove djece. To ugrožava sposobnost roditelja da odgajaju djecu prema razumijevanju braka koji će provesti njihov procvat u odrasloj dobi. U vrlo ranoj dobi on poučava djecu da je osnovni razlog braka ništa drugo nego zadovoljenje promjenjive želje odraslih za partnerstvom.

Pravo vjerskih institucija na autonomiju

Na prvi pogled, svećenstvo i crkve su se činile poprilično imune od prisile do odobravanja ili vođenja obreda istospolnih vjenčanja. Doista, to je bila velika nagodba zakonodavstva istospolnih brakova – svećenstvo bi zadržalo pravo da ne provodi obrede brakova koji bi bili u suprotnosti s njihovim vjerskim uvjerenjem. Crkve se nisu mogle regrutirati protiv želja vjerskih zajednica.

Trebalo je biti jasno od početka kako je ograničena ova zaštita. Ona samo sprečava da se svećenstvo prisiljava na izvođenje obreda vjenčanja. Kao što smo vidjeli, ona ne štiti propovijedi ili pastoralna pisma od preispitivanja od strane komisija za ljudska prava. Ostavlja kongregacije ranjivima prema pravnim izazovima ako odbiju iznajmiti svoje pomoćne objekte istospolnim parovima za proslave vjenčanja ili nekoj drugoj organizaciji koja će taj objekt upotrijebiti za promociju pogleda na seksualnost koji je potpuno u raskoraku s njihovim pogledom.

Ona niti ne sprječava županijska i općinska upravna tijela da uskraćuju beneficije kongregacijama zbog njihove doktrine o braku. Na primjer, statut pokrajine Ontario koji prisiljava katoličke škole da ugošćavaju „Gay-Straight Alliance“ (homoseksualno- heteroseksualni savez, op. prev.) klubove (i da nužno koriste taj naziv) također zabranjuje državnim školama da iznajmljuju svoje objekte organizacijama koje se ne slažu s kodeksom ponašanja koji je utemeljen na novoj ortodoksnosti. Znajući da mnoge male kršćanske kongregacije iznajmljuju školske dvorane za bogoslužja, lako je pojmiti njihovu ranjivost.

Promjene u javnoj koncepciji braka

Raspravljalo se o tome da, ako se istospolni brak institucionalizira, mogu se prihvatiti i druge bračne kategorije, poput poligamije. U trenutku kada se odbaci supružnička koncepcija braka i zamijeni se koncepcijom braka koja u fokusu ima partnerstvo odraslih osoba, više nema principijelne osnove za otpor prema proširenju dozvola za brak na poligamne i poliamorne zajednice.
Drugim riječima, ako je suština braka zadovoljenje želje odraslih za partnerstvom, i ako se želje pojedinih odraslih šire na neke novije aranžmane, kako ih možemo poricati? Ja ovdje neću procjenjivati ovu postavku, već ću jednostavno izvijestiti o tome kako se taj scenarij odigrao u Kanadi.

Jedna istaknuta poligamna zajednica u Britanskoj Kolumbiji je bila uvelike ohrabrena pojavom istospolnog braka i javno je izjavila da više ne postoji principijelna osnova za nastavak legalne zabrane poligamije. Od svih kanadskih sudova, samo se prvostupanjski sud u Britanskoj Kolumbiji bavio time je li zabrana poligamije ustavna, i objavili su savjetodavno mišljenje upravi provincije. Kaznena zabrana poligamije je potvrđena, ali na uskom osnovu koji je definirao poligamiju kao višestruke, istovremene civilne brakove. Sud se nije pozabavio fenomenom višestrukih izvanbračnih bračnih zajednica. Tako, za sada, dominantni oblici poligamije i poliamora koji se prakticiraju u Kanadi nisu stekli legalni status, ali se nisu ni suočili sa zaprekama u praksi.

Lekcija je sljedeća: društvo koje institucionalizira istospolni brak, ne mora nužno institucionalizirati poligamiju. Ali, primjer iz Britanske Kolumbije nam govori da je jedini način za to taj da zanemarimo princip. Pojašnjavanje slučaja poligamije nije dalo uvjerljivo objašnjenje zašto bi bilo diskriminatorno ne proširiti pravo braka na homoseksualce i lezbijke, a ne bi bilo diskriminatorno povući crtu na poligamiji i poliamoru. Zapravo, osuda izgleda kao da počiva na zloj namjeri prema poligamistima i poliamorima, što ne predstavlja stabilan pravni temelj.

Utjecaj na praksu braka

Što se tiče braka u praksi, prerano je da bi se puno toga moglo reći. Popisni podatci iz 2011. su utvrdili da je, kao prvo, brak u Kanadi u opadanju, kao što je slučaj i na ostatku Zapada; drugo, istospolni brak je statistički manji fenomen; i treće, vrlo je malo istospolnih parova (vjenčanih ili ne) s djecom kod kuće.

Od 6,29 milijuna vjenčanih parova, u Kanadi je približno 21,000 vjenčanih istospolnih parova. Istospolni parovi (vjenčani i nevjenčani) čine 0,8% svih parova u Kanadi; 9,4% od 64,575 istospolnih parova (uključujući nevjenčane i u braku) imaju djecu, a 80% takvih su lezbijski parovi. Nasuprot tome, 47,2% heteroseksualnih parova ima djecu. Kanada je prestala pratiti stopu razvoda nakon 2008. godine i od tada nije dostavila podatke o razvodu istospolnih parova.

Ono što možemo shvatiti iz ovih podataka jest da istospolni brak nije, suprotno argumentima, dao poticaja oživljavanju kulture braka u Kanadi. Niti postoje ikakvi popisni podatci za empirijske argumente koji bi povezivali institucionalizaciju istospolnog braka sa stabilnosti braka.

Bez empirijskih podataka o stopi razvoda (koji nisu ni u pripremi u Kanadi), ostaju nam samo konceptualni argumenti koji se moraju procjenjivati po svojima zaslugama. Tako, kanadsko iskustvo ne može dati puno informacija. Ostaje nam pitanje počiva li institucionalizacija istospolnog braka na koncepciji braka koja stavlja naglasak na stabilnost, kao što to čini i bračna koncepcija? Ako nije, onda možemo razumno vjerovati da će istospolni brak ubrzati kulturološko prihvaćanje koncepcije braka – model partnerstva odraslih osoba – koji je načinio puno štete društvu u posljednjih 50 godina.

Bradley W. Miller

Bradley W. Miller je izvanredni profesor prava na Western Ontario Sveučilištu i gostujući predavač u James Madison Programu u American Ideals and Institutions na Sveučilištu Princeton.

Za bitno.net prevela S. Š.