Premda mi živimo u krugu kulture koja obiluje riječima, značajno je da nas pustinjski oci odvraćaju od mnoštva riječi: «Neki upitaše opata Makarija: ‘Kako moramo moliti?’ Ovaj im reče: ‘Nije potrebno puno govoriti; nego treba raširiti ruke i reći: Gospodine, kako znaš i hoćeš, smiluj se! Kad navali napast: Gospodine, pomozi! On zna što nas tišti i iskazuje nam svoje smilovanje’».

Ivan Klimak kaže još jasnije: «Tvoja molitva mora biti vrlo jednostavna. Nemoj se dakle upinjati da puno kažeš. Dok tražiš riječi, samo rastresaš duh. Otac nebeski gotovo nikad ne može odoljeti jednostavnim, uvijek ponavljanim rečenicama djeteta. Jedna riječ na usnama carinika u hramu umilostivila je Boga, jedan pouzdan zaziv bio je dovoljan da spasi razbojnika. Govori li se u molitvi puno, mnogovrsne i zbunjujuće slike opterećuju duh, a pobožnost se izgubi. Ali ako se malo govori ili se izgovara samo jedna riječ molitve, duh ostaje sabran. Osjećaš li u jednoj riječi molitve naročito utjehu, ili naročito kajanje, tada ostani pri toj riječi!».

To je važna uputa nama, koji smo tako vezani na uspješne jezične formulacije. Mirno ponavljanje jedne jedine riječi može nam pomoći da duhom uđemo u srce. Takvo ponavljanje nema nikakve veze s magijom. Ono ne nabacuje Bogu nikakvu čarobnu formulu niti ga to ponavljanje želi prisiliti da nas usliši. Naprotiv, često ponavljanje jedne riječi ili rečenice pomaže nam da se saberemo, da se usmjerimo prema središtu, da stvorimo nutarnju tišinu i da tako osluškujemo glas Božji.

Pokušamo li samo mirno sjediti i čekati da nam Bog progovori, spopast će nas beskrajno zbrkane misli i ideje. Ali ako uzmemo posve jednostavnu rečenicu, kao «Bože, priteci mi u pomoć!» ili «Isuse, Učitelju, smiluj mi se!» ili samo jednu riječ, kao «Gospodin» ili «Isus», tada će nas prije mimoići rastresenost i neće nas odvraćati od molitve. Tako jedna jednostavna molitva, koja se lako ponavlja, polagano prazni našu pretrpanu nutrinu i stvara tihi prostor u kojem ćemo boraviti s Bogom. To su ljestve kojima silazimo u srce i uspinjemo k Bogu. Koje ćemo riječi izabrati, ovisi o našim potrebama i okolnostima, no najbolje su riječi Svetog pisma.

Budemo li postojani i redoviti u vježbanju ovog načina jednostavne molitve, ona će nas postupno uvoditi u doživljaj mira i otvarati nas djelovanju Boga koji je u nama. Osim toga, ovakvu molitvu možemo unijeti u svoj dan, ispunjen radom. Ako smo na primjer proveli u Božjoj prisutnosti dvadeset minuta, sjedeći rano ujutro s riječima «Gospodin je pastir moj», na taj smo si način sagradili gnjezdašce u svom vlastitom srcu, da u njemu možemo biti i preostali dio dana. Govorili mi, učili, radili u vrtu ili što drugo poduzimali, ova se molitva nastavlja u našem srcu i održava u nama budnu svijest da nas Bog stalno vodi. U ovoj se vježbi ne ide za tim, da bolje shvatimo što to znači, kad Gospodina nazivamo svojim pastirom, nego se ide za nutarnjim doživljajem Božje pastirske brige pune ljubavi za sve što razmišljamo, govorimo i činimo.

Preuzeto sa zupa-nasice1.hr