Nedavno sam razgovarao s vjernicima o primanju Svete Pričesti. Rekao sam: “Ovdje nema nekih ekstremnih kršenja pravila ili velikih problema, ali je uvijek dobro podsjetiti se što se zapravo događa kada primamo Euharistiju i na koji bi je način trebali primati.” Izreka kaže: ‘Poznatost vodi k preziru!’ Želi se ukazati na to da često nismo više u stanju prepoznati nečije dobre strane jer nju ili njega viđamo svaki dan. Kao što nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju upravo zbog toga što je svima ‘prepoznat’. Nije da mi imao prezir prema Euharistiji, ali ju toliko često primamo da to lako može postati aljkavo. Čak i svećenici mogu postati aljkavi u služenju svete mise. Svatko tko je bio poglavar zajednice svećenika zna koliko je delikatno uputiti kritiku na račun služenja svete mise: “Oče, govorite sv. misu prebrzo, nemarno, bez poštovanja, to i to bi trebalo ispraviti.” Prije par godina jedan je isusovac objavio knjigu pod naslovom “Kako NE služiti sv. misu!” Kada smo knjigu čitali u blagovaonici našeg samostana, jedan je stariji redovnik rekao: “Kako čudno što je jedan isusovac trebao napisao knjigu o služenju sv. mise.”

Ako me pitate koja je dva preduvjeta potrebno zadovoljiti za pristupiti stolu Gospodnjem, rekao bih bez oklijevanja da je prva vjera – duboka vjera u Gospodina koji postaje živo prisutan tijelom i dušom, čovještvom i božanstvom u trenutku izgovaranja riječi pretvorbe, i koji ulazi u naše živote, u nas same, koji nas asimilira u sebe kroz primanje Euharistije. To je ono što primamo. Slavimo upravo ono što je Isus ustanovio na Posljednjoj večeri i na Kalvariji. Taj čin prikazujemo Bogu Ocu i bivamo dionici Kristovih zasluga.

Euharistija, kao i svi veliki misteriji naše vjere nije nešto što se može objasniti racionalno. Kako Isus, kako sam Bog može biti sadržan u nečemu što se čini kao mali komadić kruha? Ali naša je jaka vjera da Gospodin uistinu jest prisutan na našim oltarima. Nakon što smo ga primili u Euharistiji, on je prisutan u našoj osobi, u našem tijelu. Vjerujemo da primanjem Euharistije mi uistinu postajemo živi tabernakuli, noseći Gospodina u sebi. To je čudesno otajstvo, i upravo je duboka spoznaja i vjera prvi uvjet za dostojan pristup primanju ovog sakramenta. To je ono što katolike čini katolicima. Oduzmite nam Euharistiju, i mi smo kao i svi drugi. Nema razlike. Mislim da je jedan od francuskih revolucionara rekao: “Da doista vjerujem u ono što Crkva želi da vjerujem, da je Krist uistinu postaje prisutan na oltaru u trenutku pretvorbe, ne bih samo prošetao do oltara nego bih puzao na trbuhu. Toliko bi duboka bila moja vjera i poniznost.”

Ne očekuje se naravno od nikoga da puže, ali duboka vjera mora biti prisutna. Osim vjere mora postojati i odanost, tj. pobožnost. Znate da je svatko od nas kršten u Kristovu svećenstvu i jedan od načina na koji se vježbamo u tom svećenstvu je upravo primanjem Sv. Pričesti. To je vježbanje u moći koju dobivamo od Krista. To je čin štovanja, obožavanja. Pristupamo s odanošću i poniznošću. Dolazimo, kako da se izrazim, s velikim strahopoštovanjem. Mislim da se upravo na to mnogi ljudi žale u modernoj liturgiji, činjenicu da je osjećaj za strahopoštovanje, poštovanje i divljenje nestao. A upravo je to ono što isključivo ovisi o nama, više od ičega drugog.

Postoje dva načina primanja Euharistije u latinskoj Crkvi (crkvi Zapadnog obreda). Pričešćujemo se na jezik ili na ruku. Svećenik drži Sv. Hostiju i kaže: ‘Tijelo Kristovo’, a pričesnik odgovara: ‘Amen’. To je aramejska riječ. Pravilno se izgovara ‘Ahmeen’, a znači ‘tako neka bude’, ‘slažem se’, ‘vjerujem’. To je značenje koje stoji iza riječi amen: “Kada se pričešćujem uistinu vjerujem da je Krist onaj kojega primam i zato kažem ‘Amen’.”

Ne može se određivati kako će tko primiti Sv. Pričest. Svećenik ne može reći: “Pričešćivat ću samo na jezik.“ Niti može zahtijevati primanje samo na ruku. Tko određuje kako će se pričestiti? Pričesnik, i samo pričesnik. To je individualna odluka. (Ova se mogućnost biranja odnosi samo na one zemlje u kojima je Nacionalna biskupska konferencija zatražila i primila odobrenje za pričešćivanje na ruku). Često nailazim na svećenike koji kažu: “Pričešćivat ću samo na ruku!“ Tada moram reći: “Oče, to ne možete zahtijevati.“

Ako se pričešćujete na jezik, trebate imati nekoliko stvari na umu. Prva je položaj glave. Glava treba biti lagano pognuta unazad, kao malo naslonjena. Jezik treba držati ispred prednjih zubi u razini gornje usne tako da svećenik ima mjesta za staviti Sv. Hostiju. Ponekad ljudi znaju doći sa stisnutim zubima, pa se čovjek pita: “Kako ću Gospodina staviti u ta usta?“

Kada se prima na jezik nailazim na slučajeve u kojima strahujem da mi vjernici ne odgrizu prst, tolikom brzinom zatvore usta. Postoje neke stvari o kojima mi svećenici razgovaramo među sobom (sada vam govorim „tajne zanata“), komentare o vrstama pričesnika. Znamo kazati: „Onaj je bio grizuća kornjača!“ jer je tako brzo zatvorio usta da je svećenik mislio da će mu odgristi prste. Ponekad gledaš i pitaš se: “Ima li krvi?“ Znalo se dogoditi da sam imao ogrebotine na jagodicama. Postoje i takozvani ‘odčepljivači’ koji skaču naprijed. Također postoje pričesnici ‘balerine’ koji dolaze na prstima i nikada ne znate gdje će stati. Drugi stanu predaleko ili su toliko užurbani da se čini kao da to žele samo obaviti i pobjeći što prije. Dođite ravno pred lice svećenika, nemojte stajati predaleko jer je ponekad preteško dosegnuti.

Ako primate Sv. Pričest na ruku napravite kao malo prijestolje za kralja kao što kaže Tertulijan. Kada vam svećenik položi Sv. Hostiju na ruku vi tada odgovarate „Amen“. Napravite korak, dva, kako biste oslobodili mjesto za sljedećeg pričesnika, tada primite Gospodina. Svetu Pričest nikada nemojte primati u hodu dok se vraćate na svoje mjesto, već Sv. Hostiju trebate konzumirati prije nego napustite područje podno oltara. Također, prilikom primanja na ruku pričesnik neka pripazi da Sv. Hostija ne bi slučajno ispala na pod. U tom je slučaju obavezno to reći svećeniku jer je prilikom gužve moguće da on ne uspije to odmah zapaziti.

Ako ćete primiti Sv. Pričest klečeći – i u redu je kleknuti – zapamtite, kada se dižete ljudi su iza vas. Ponekad oni koji kleknu naprave korak ili dva unazad kada se ustaju. Vidio sam ponekad da iza pričesnika zna stajati neka starija osoba. Osoba koja koristi hodalicu može biti tako gurnuta od nekoga tko se ustaje. Sjetite se da ustanete ravno misleći na osobu iza vas.

Želio bih podsjetiti ljude da jasno pokažu kako se žele pričestiti. Ponekad pričesnici znaju doći s otvorenim rukama i otvorenim ustima i svećenik ne zna kako će dati Sv. Hostiju. Kako se ova osoba želi pričestiti? Ako jasno naznačite bit će lakše. Ako želite primiti na ruku, pazite na mjesto gdje dolazi Sv. Pričest da ne bi slučajno ispala.

Ljudi me znaju ponekad pitati: “Oče, na prijenosu svete mise na TV-u iz Birminghama, iz crkve Majke Angelike, vidim časne sestre kako se poklone prije pričesti na jedno koljeno. Hoću li se pokloniti prije ili poslije Sv. Pričesti?

Pitaju je li potrebno napraviti neki gestu u znak poštovanje prije samog primanja Sv. Pričesti. Neki se poklone na jedno koljeno, neki učine naklon glavom, neki se prekrste. Nije nužno kleknuti na jedno koljeno, ali nekakav znak poštovanja pred onim što ćemo primiti svakako jest potreban. Nakon pričešćivanja nisu potrebne daljnje geste poštovanja pred tabernakulom jer mi sami u tom trenutku postajemo ŽIVI TABERNAKUL.

Da zaključim, dvije najvažnije pretpostavke za primanje Svete Pričesti su odanost i vjera. Prizovite u sjećanje scenu iz Ivanova evanđelja koja se odvila nakon uskrsnuća. Učenici su išli ribariti i sada se lađama vraćaju prema obali. Petar je po običaju potpuno zaokupljen onim što radi, skinuo je gornju haljinu da lakše radi. Ljubljeni učenik ugleda nekoga na obali i reče Petru: “Gospodin je.” Petar potom uskače u vodu. Ivanova otvorenost da prepozna Krista je upravo ono što i nama treba, što naša vjera zahtjeva. Vjera da možemo vidjeti Isusa u posvećenoj hostiji i uzviknuti: “Gospodin je!” To je onaj isti Gospodin kojega štujemo i koji nam putem Euharistije omogućuje da na poseban način sudjelujemo u Njegovom božanskom životu. To je Gospodin koji nas posvećuje. S takvim oduševljenim raspoloženjem bi trebali pristupati Svetoj Pričesti: „Gospodin je!“

Izvor: www.catholiceducation.org |Prijevod: J. J.