Je li moguće moralno društvo bez Boga?

Izgleda da smo prošli taj horizont. Tek 21 posto Europljana izjavljuje da smatra religiju “vrlo važnom”, a još manje – tek 15 posto – odlazi na tjednu službu bilo koje vrste. Tek 41 posto vjeruje u osobnog Boga. Srce nekadašnjih kršćanskih zemalja postalo je carstvo ponekad netolerantnog sekularizma.

Prošle godine (2004.), kandidatura uglednog filozofa Rocca Buttiglionea na mjesto povjerenika za pravosuđe Europske Unije odbijena je na temelju toga što vjeruje u tradicionalni katolički moralni nauk o seksualnosti unatoč činjenici da je Buttiglione jasno izjavio da se protivi državnom nametanju takvog nauka.

Ne trebam ni napomenutu kako Europljani nisu općenito pretjerano zabrinuti takvim razvojem događaja, većina ih sigurno ne bi prihvatila Bellocovu apokaliptičku prognozu. Ipak, postoje i iznimke. Papa Benedikt XVI. i njegov prethodnik papa Ivan Pavao II. upozorili su na trendove i pozvali na “re-evangelizaciju” kontinenta. Zabrinutosti tih ljudi ne možemo odbaciti tek kao obranu interesa.

Neki ugledni mislioci koji nisu niti religiozni, čak niti politički konzervativni – noviji slučaj njemačkog filozofa Jurgena Habermasa, koji je i ateist i ljevičar – izrazili su svoje razmišljanje kako vrijednost individualnih prava, moralne jednakosti i ljudskog digniteta možda neće preživjeti propadanje judeo-kršćanske kulture u kojoj su nastali. Postoji vrlo dobri razlozi da vjerujemo kako postoji bitna veza između tih vrijednosti i kulture o kojoj pričamo – veza zbog koje bi se i nevjernici trebali nadati oživljavanju vjerske tradicije Zapadne civilizacije. Temeljito sekularizirana Europa neće dugo ostati slobodna i civilizirana Europa.

Ideja da ljudska bića samo po sebi imaju prirođeno dostojanstvo započela je sa Židovima. Poznato je da su drevni Židovi bili jedinstveni u svom inzistiranju kako njihov Bog nije tek jedan od plemenskih bogova, nego je bio sam Stvoritelj svemira prema čijoj su slici svi ljudi stvoreni.

Ono što je manje poznato jest da je takav osebujan metafizički koncept Boga poslužio kao temelj prepoznatljivog moralnog razmišljanja jer s obzirom na to da svako ljudsko biće predstavlja sliku samoga Boga, onda svako biće ima vrijednost koja nadilazi sve drugo u svijetu, svako ljudsko biće, prema tome, ima istu vrijednost. Štoviše, taj Bog – svemogući Zakonodavac – zapovijeda svim ljudima da se ponašaju prema svom jedinstvenom statusu te da smatraju odgovornima one koji se tako ne ponašaju. Židovski se koncept Boga zato često opisuje kao “etički monoteizam”: Ne tek suhoparna filozofska apstrakcija, on poziva ljude da promijene ponašanje jedan prema drugome, kao i svoje mišljenje o božanskoj naravi.

Kršćanstvo je od Židova naslijedilo takvo univerzalno tumačenje monoteizma te ga nastavlja dalje razvijati. Ljudska su bića toliko važna u Božjem planu da je sam Bog postao jedan od njih u osobi Isusa Krista, pretrpio je poniženje smrti na križu kako bi otkupio ljudske grijehe, uskrsnuo je od mrtvih kako bi ljudima omogućio život vječni. Doktrine inkarnacije, raspeća i uskrsnuća uzdižu ljudsko dostojanstvo do najveće zamislive granice, kao što pokazuju implikacije tih doktrina kroz sljedeća stoljeća.

Društvene i političke posljedice ove uzvišene vizije pozicije ljudskog bića u kozmičkom poretku bile su dramatične. Bijedno postupanje prema siromašnima, osakaćenima i oboljelima, te drugim nemoćnicima u pretkršćanskim poganskim društvima, više nije bilo moralno podnošljivo. Ukinute su rimske gladijatorske borbe, čedomorstvo, napuštanje novorođenčadi, pobačaji. Seksualni čin više nije promatran kao sredstvo putem kojeg muškarac iskazuje svoju dominaciju nad ženom i drugim muškarcem (te se ponekad razmnožava), nego je uzdignut na status fizičke manifestacije bračne ljubavi kao što je ona Krista prema Njegovoj Crkvi. Blud i preljub zabranjeni su za muškarce baš kao i za žene, a razvod i poligamija osuđeni su jer su nespojivi s poštivanjem dostojanstva braka.

Zbog tih i nekih drugih razloga, status žena neizmjerno se poboljšao. Žene više nisu promatrane kao vlasništvo svojih muževa, ili tek kao rasplodni strojevi ili sredstva za osobni užitak. Od muškarca se sada očekuje da zadovolji svoje seksualne apetite tek uz uvjet životnog vezanja za jednu ženu, odbacujući sve ostale te je morao ne samo skrbiti za nju i svako dijete koje bi se rodilo unutar njihove zajednice, nego je voljeti i žrtvovati se za nju kao što je to Krist učinio za njega.

Feministkinje koje to promatraju kao paradigmu seksističkog ugnjetavanja ne shvaćaju koliko je takav status bio neizmjerno bolji od statusa žena u svakoj kulturi izvan judeo-kršćanske tradicije. Doista, napredak do kojeg je došlo u takvim kulturama – primjerice ukidanje prakse satia (kada udovica liježe na muževoj lomači), vezivanje stopala, klitoridektomija –  nestajali su pod utjecajima te tradicije. Kao što je Alvin Schmidt opsežno dokumentirao u svojoj knjizi “Under the Influence: How Christianity Transformed Civilization”, judeokršćanska tradicija je izravan izvor svih moralnih reformi vezanih uz tretiranje pojedinca – poput ukidanja ropstva – koje Zapadnjaci uzimaju zdravo za gotovo, a koje su se proširile sa Zapada po cijelom svijetu.

Judeokršćanska tradicija je također izravan izvor ideje univerzalnih ljudskih prava koja su postala zaštitni znak retorike internacionalističkih birokrata Europe koji inače s prezirom gledaju na judeo-kršćansko podrijetlo. Razlika (ako ne i odvajanje) između Crkve i države je oduvijek postojala unutar kršćanstva, a smisao toga je bilo postaviti stroge granice moći vlade. Crkvena vlast je bila suprotstavljena kao balans državi, štitila je obitelji i pojedince od državne (samouvjerene) ambicije.

U kontekstu protestantskog kršćanstva, John Locke je razvio verziju teorije prirodnog prava koja je bila najutjecajnija unutar anglo-američke političke tradicije. Locke započinje idejom kako su ljudska bića Božje djelo, time i njegovo vlasništvo, ”poslani u svijet po Njegovoj zapovijedi i po Njegovu zadatku.” Ako je svaki čovjek Božje vlasništvo, onda onaj koji povređuje tuđi život, slobodu ili vlasništvo zapravo oštećuje ono što pripada Bogu. Kako bi izbjegli kršenje Božjih imovinskih prava, dužni smo ne povrijediti bilo koje drugo ljudsko biće; što znači da smo dužni ponašati se prema drugima ne kršeći prirodno pravo na život, slobodu i vlasništvo. U odnosu prema Bogu, svako ljudsko biće je sluga koji mora odgovarati za svoja djela pred božanskim Vladarom, nema pravo na sebe; ali u odnosu prema drugim ljudima, on je svoj vlasnik kojeg drugi ne mogu koristiti za ostvarenje svojih ciljeva.

Povijesno gledajući, jasno je kako moralni ideali koje cijene Zapadni sekularisti imaju teološke korijene. No, mogu li te vrijednosti dobiti svoje temelje u nekoj drugoj, ne judeo-kršćanskoj tradiciji – ili u nekoj sekularnoj filozofiji? Izgleda da ne mogu, dostojanstvo koje je Zapadna tradicija pripisala ljudskim bićima u potpunosti proizlaze iz ideje da njihova posebna svojstva – razum i slobodna volja, osobnost i moralni izbor – odražavaju prirodu konačne stvarnosti koja je sam Bog.

Ne-zapadne religije obično umanjuju značaj ljudskih bića i osobnih obilježja koji ih razlikuju od ostalih nižih životinja. Hinduizam, budizam i taoizam ne vide konačnu realnost niti kao božanskog Oca niti kao suca i davatelja moralnih zakona, nego kao neosobni apsolut koji postoji van dobra i zla, koji je ravnodušan prema ljudskih problemima. Spasenje prema tim religija, nije shvaćeno u terminima kontinuirane egzistencije nakon smrti, u usavršenom obliku, nego nešto skoro suprotno tome; izumiranje u sebi – nestanak iluzije da smo zapravo ikada uopće i postojali.

Čak i islam, unatoč povijesnoj vezi s judaizmom i kršćanstvom ima značajno drugačiji koncept Boga. Alah nije božanski Otac kojemu vjernik može pristupiti kao sin ili kćer, nego zapovjedajuća i moćna Volja kojoj se podliježemo kao neodoljivoj sili. Niti ideja čovjeka stvorenog na Božju sliku, niti pojam slobodnog moralnog izbora se ne ističu posebno, čak se i sumnjivo gleda na njih. Spasenje prema tome nije stvar postajanja sličnim Bogu i postizanja Blažene Vizije, nego pristupanje vječnom izobilju raznih prizemnih užitaka – hrana, piće i društvo lijepih žena (iako će neki muslimanski teolozi dati simboličku interpretaciju tih simbola).

Ne čudi da koncept dostojanstva čovjeka, jedinstvenog bića u cijeloj prirodi, nositelja neotuđivih prirodnih prava nije razvijen unutar nezapadnjačkih religija. Nije ni očito da bi s obzirom na njihovo poimanje ljudske prirode ovaj koncept mogao biti prihvaćen u takvoj stranoj kulturi.

Ipak, može li neko čisto sekularno opravdanje ovoga ideala pružati zajednički temelj kojeg bi svi mogli podržati? Postoje dvije ozbiljne poteškoće, posebice jer je koncept ljudske prirode koji prihvaća većina suvremenih sekularnih teoretičara bliži konceptu onih religija izvan judeo-kršćanskog okvira nego onih koje su uobličene unutar njega. Još od Darwina (ako ne i prije) sekularni su mislioci sve skloniji svesti ljudska bića na niže životinje i zatrti svaki prijedlog kako je njihov kapacitet za razum i volju kvalitativno drugačiji od kapaciteta drugih stvorenja. Doista, sama ideja kako ljudska bića imaju objektivnu, fiksnu prirodu ili bit i prirodni cilj odnosno smisao – temeljne pretpostavke tradicionalne teorije prirodnog prava – takvi teoretičari odbacili su s podsmijehom.

Filozof Derek Parfit govori ono što možemo smatrati mišljenjem većine suvremenih sekularnih intelektualca, ne postoji objektivna stvarnost koja bi odgovarala tradicionalnom razumijevanju koncepta “osobe”. Ljudska bića iskazuju određeni kontinuitet u svojim psihološkim i tjelesnim obilježjima kroz vrijeme, kao i određeni diskontinuitet. Ponekad su diskontinuiteti zanemarivi, a ponekad su – kao kod oštećenja mozga, mentalne bolesti, operacije promjene spola i slično – značajne. Ipak, ni u jednom slučaju ne postoji stalno “ja”, a kamoli duša, koja bi bila temelj svih tih različitih karakteristika, kao kod budizma, pojam o sebi, ili besmrtne duše predodređene za vječni život u raju ili paklu, je iluzija.

Skolastičari su vjerovali da iako čovjekova fiksna bit i prirodni cilj ili svrha potječu od Boga u nekom konačnom smislu, možemo izvesti iz te biti i prirodnog smisla doktrinu prirodnog zakona i ljudskih prava bez da se direktno pozivamo na Božju volju. No Locke, odbacivši te temeljne pojmove, nema se pozvati ni na što drugo nego Božju volju: S obzirom na to da ne možemo, prema njemu, poznavati ništa o ljudskoj prirodi per se što bi nam reklo kako imamo ikakva prava, moramo se osloniti na znanje kako smo Božje vlasništvo, što znači da bi kršili Njegova prava ako bi naudili jedni drugima.

Lockeova je teologija dakle bila apsolutno presudna za njegovu političku teoriju – teoriju koja je možda imala najveći intelektualni utjecaj na američku Revoluciju – i prema tome, promatrao je ateizam s krajnjim užasom. “Odreći se Boga”, rekao je “iako tek u mislima, uništava sve.” Zbog toga je Locke, iako je bio utjecajan teoretičar vjerske tolerancije u ranoj modernoj filozofiji, odlučno negirao da bi ta tolerancija trebala vrijediti i za ateiste, jer ateizam potkopava samu mogućnost ikakvog opravdanja za vjerovanje u jednaka ljudska prava.

Kao što Waldron priznaje, poricanje tolerancije prema ateistima danas nije ozbiljna opcija, ali kaže da to ne znači da ne postoji ozbiljan problem kako možemo vjerovanje u ljudsku jednakost opravdati na sekularnim temeljima. Doista, problem je posebno akutan ako uzmemo u obzir činjenicu kako su današnji intelektualci još manje od Lockea skloni vjerovati u fiksnu ljudsku prirodu ili prirodni ljudski smisao ili cilj. Smatraju da ljudska bića nisu ništa više od slučajnog i besmislenog produkta slijepe sile prirodne selekcije; da se tek malo razlikuju od ostalih životinja, a ne da se razlikuju u nekom apsolutnom metafizičkom načinu; te da nemaju nikakvu prirodu koju ne bi mogli promijeniti bilo društvenim bilo genetičkim inženjeringom. Sasvim očito, pozivanje na Božju volju ne može ih spasiti kao što je spasilo Lockea: Takvi teološki koncepti modernome su umu čak neprivlačniji od pojmova prirodne svrhe i esencije.

Stanje stvari kod suvremenih sekularnih moralnih teoretičara, čini se, ne pruža puno razloga za optimizam. Benedikt XVI., u govoru prije svog izbora, upozorio je da se “krećemo prema diktaturi relativizma koji ništa ne priznaje kao konačno i koji kao posljednje mjerilo ostavlja samo vlastiti ego i svoje želje”

Ipak, odbaciti Papino upozorenje u temelju značilo bi da smo propustili uvidjeti poantu. Neovisno o tome prihvaća li većina profesionalaca vjerovanje da postoji objektivna istina čak i po pitanju morala, moderni intelektualni život bio je nemilosrdan u napadima na tradicionalna moralna i vjerska razmišljanja, i u promoviranju ideja kako je jedino respektabilno intelektualno ponašanje preispitivanje svih ideja. Rezultat toga je da je većina onoga što obični ljudi još uvijek smatraju paradigmom moralne i vjerske istine – većinom tradicionalna mišljenja o tim temama – prezreno od strane intelektualne klase kao puke predrasude, te da se bilo koje čvrsto opredjeljenje po tim pitanjima čini iracionalnim i dogmatičnim. Pouka koju prosječna osoba zaključuje iz toga je kako intelektualci vjeruju da su sudovi o moralu tek izraz subjektivnih osjećaja, i kako svi moraju biti barem otvoreni prema mogućnosti da tuđi moralni pogledi mogu biti podjednako dobri kao i vlastiti.

To nije ono što profesionalni filozofi smatraju “relativizmom” jer ostavlja mogućnost da možda stvarno postoji nešto poput objektivne moralne istine- neovisno odgovara li tradicionalnim razmišljanjima i neovisno o tome trebamo li ikada biti toliko sigurni da zaključimo kako smo je otkrili. No, to je ono što većina drugih ljudi smatra “relativizmom”, ili barem ima neka svojstva kojih se boje kod relativizma.

Ako su tradicionalna razmišljanja jednostavno pogrešna, i ne možemo prihvatiti nijedno razmišljanje osim uvjetno, onda se čini neizbježno da nikada nećemo biti predani nekom moralnom principu koje bi održalo društvo zajedno. Kada svaki čovjek misli kako je racionalno dopustivo – štoviše da je dužan slijediti moralna pravila koja mu se čine moralno razumnima, a ostale uredbe koje se temelje na drugim pravilima (neovisno o tome prihvaća li ih većina njegovih sugrađana) može smatrati moralno neutemeljenima. Posljedice su takvog razmišljanja upravo ono što je Papa istaknuo: Ništa se ne smatra sigurnim, a sudac moralne istine postaje, u praksi, “vlastiti ego i vlastite želje.”

Sekularne moralne teorije koje zagovaraju suvremeni liberali samo jačaju takav ishod. Primjerice, utilitarizam, kako ga tumači većina suvremenih zagovornika, smatra kako je krajnji cilj moralnosti maksimizirati zadovoljstvo pojedinčevih subjektivnih preferencija. Ta tvrdnja predstavlja se kao objektivno istinita, i u tome smislu nije relativistička, ali s obzirom da je cilj moralnosti ispunjenje pojedinačnih želja, koje god da to jesu, očito je da su ranjive na Papinu kritiku – kao što vidimo iz zaključaka do koji su došli poznati utilitaristički filozofi poput Petera Singera (za pobačaj, za eutanaziju, čak i za zoofiliiju i nekrofiliju).

Većina liberala bi vjerojatno radije željela neku vrstu “društvenoga ugovora”, a ne utilitarizam. Ideja je da su fundamentalni principi moralnosti ona pravila koje zainteresirani(eng. self-interested), racionalni pojedinci dogovore te ih slijede u ophođenju s drugima. No kada teorije te vrste ozbiljno shvate motive pravih, racionalnih zainteresiranih osoba od krivi i mesa, postaje sve teže pronaći način kako bi poduprle bilo kakvu predanost univerzalnim ljudskim pravima. Racionalna, zainteresirana osoba možda ne vidi nijedan razlog zašto ne bi iskorištavala druge – čak i do te mjere da ih lišavaju života, sloboda i vlasništva – ako takvo ponašanje služi njegovu cilju i ako nema posljedica po njega.

Neki teoretičari društvenog ugovora pokušavaju izbjeći problem tvrdeći kako racionalne zainteresirana osoba ne bi prihvatila takvo ponašanje, jer ako bi drugi saznali za njegovo ponašanje drugi ljudi mu ne bi vjerovali dovoljno da surađuju s njim. Što god mislili o toj strategiji, jasno je da se opet naglašava “vlastiti ego i vlastiti želje”, a kako ima malo toga po pitanju moralnih pravila s čime se racionalni zainteresirani ljudi u realnom svijetu slažu, čini se da smo opet lišeni nekog principa koji bi mogao održati društvo zajedno. Štoviše, ako se pravila odnose samo na one koji se slažu s njima, onda svatko tko se ne slaže – svatko tko ili ne može ili ne želi “potpisati društveni ugovor” – ne bi imao nikakvih prava. Onda više ne postoji mogućnost univerzalnih ljudskih prava. (Ne iznenađuje da suvremeni sekularni teoretičari društvenog ugovora favoriziraju pobačaj i eutanaziju u istoj mjeri kao i utilitaristi.)

Drugi teoretičari društvenog ugovora, najistaknutije liberalni filozof John Rawls, zapravo ne smatra motive ljudskih bića tako bitnima. Rawls ne počinje s pitanjem na koja pravila bi pristali racionalni zainteresirani individualci – oni koji postoje iza onoga što naziva “velom neznanja” koje skriva rasu, spol, status, vjeru i druge potencijalno pristrane faktore. Rawls tako izbjegava gore navedene probleme, ali to dolazi s cijenom jer s obzirom na to da se ne poziva na motive koje stvarni individualci stvarno imaju, teško je zamisliti kako će principi koje pokušava obraniti biti obvezujući za stvarna ljudska bića. Doista, kako se približavao kraju svog života, Rawls je polako priznao kako nije pružao opravdanje za svoj koncept pravde od kojeg bi razumno mogli očekivati da uvjeri bilo koga tko već nije simpatizirao te ideale.

Sekularni liberalni filozofi poput Richarda Rortya pozivaju se na Rawlove radove kako bi pokazali kako liberalni koncept pravde i prava ne može imati temelje izvan društva koje već nije liberalno. Prema Rortyu, različita društva – liberalna i neliberalna, slobodna i totalitarna – u konačnici imaju drugačije fundamentalne moralne obaveze, i ne postoji nada za taj projekt kako će pronaći objektivne standarde neovisno svih njih jer bi netko mogao neke smatrati boljim od drugih. Tu vidimo kako sekularna liberalna moralna teorija dovodi do vrste relativizma o kojem je Papa govorio – ujedno se radi i o potvrdi Waldronovih strahova kako vjerovanje u osnovnu ljudsku jednakost možda nije u stanju racionalno opravdati na čisto sekularnim temeljima.

Želiš još ovakvih članaka? Klikni like:

Treba naglasiti kako ništa ovdje izrečeno ne podrazumijeva kako nereligiozni ljudi ne mogu vjerovati u ljudsko dostojanstvo, pravdu i prava, niti negirati kako neka društva izvan judeo-kršćanske tradicije stvarno imaju slobodne društvene i političke institucije. Ipak, čini se kako su te institucije koje postoje izvan Zapada, bili ili nametnute od strane Zapada, ili uvezene iz njega na temeljima ekonomske korisnosti. Štoviše, tamo gdje određene specifične slobode nisu potrebne za ekonomsku korist, često su i uskraćene – kao u novoj Kini, Singapuru i drugim primjerima ideologije “Azijskih vrijednosti”.

U ovom trenutku, čini se kako je upravo u Sjedinjenim Američkim Državama (vođi Zapadnog svijeta), judeokršćanska tradicija najzdravija, a u europskoj domovini ta tradicija umire. Mnoge razlike između Europe i SAD-a, bilo o moralnim bilo političkim pitanjima su, čini se, jasno povezane s razlikom u vjerskom razmišljanju.

Iz američke perspektive, Europljani su spremni predati se zagušujućoj državnoj birokraciji, ne mareći toliko za individualne slobode i odgovornost koliko za sigurnost koju vlada navodno pruža. Zbog toga su također pretjerano skloni procjenjivati ljudsko ponašanje na neosobni društveno-znanstveni način umjesto referencirajući se na moralne kategorije, samim time su sve manje sposobni prepoznati zlo kao takvo – što vidimo iz tendencije europskih komentatora da smatraju moralno jednakima palestinskog bombaša koji namjerno cilja na djecu i izraelskog vojnika koji slučajno ubije dijete dok se brani.

Osim toga, imamo i očitu opsjednutost s legaliziranjem, čak i slavljenjem, različitih poroka – poput pornografije i droga – u većoj mjeri no što je to u Sjedinjenim Državama, propast braka i tradicionalnih obitelji u mnogim europskim državama, s alarmantnim niskim stopama nataliteta te snažnim promicanjem eutanazije. Ostao je kontinent, koji izgleda ne vidi veći smisao u životu nego hraniti se i piti dobro na račun drugih, raditi malo i pariti se bez razmišljanja o braku ili djeci; kako bi proveli posljednje sate u različitim zabavama i zabranjenim zadovoljstvima, a onda kada i ti užici dosade, završiti ovo besmisleno postojanje sa što manje boli putem brze injekcije vladinih liječnika.

Možda se radi o karikaturi, ali teško da je neutemeljena. Iz tradicionalne judeokršćanske perspektive, opisani način života već dopola zvuči kao opis pakla. Razumljivo je da se ljudi koji prihvaćaju tradicionalnu perspektivu pitaju je li ovo sve nagovještaj gorih stvari.