SARAJEVSKI OČENAŠ PAPE IVANA PAVLA II.
Ja, Rimski biskup, prvi papa Slaven, padam na koljena pred Tobom i vapijem: ‘Od kuge, glada i rata – oslobodi nas!’
Spriječen da pohodi Sarajevo, papa Ivan Pavao II. održao je u Castelgandolfu na Malu Gospu 1994. godine naumljenu sarajevsku misu i dojmljivu homiliju satkanu na Isusovu Očenašu. Tako je svijet obaviješten o Papinim nakanama kako bi se svjetskoj javnosti posvijestila neodgodiva odgovornost za Sarajevo i za mir u ovom dijelu svijeta.
Oče naš! … Oče ljudi, oče naroda! Oče svih naroda koji nastavaju ovaj svijet! Oče naroda Europe, naroda Balkana! Oče naroda koji pripadaju obitelji Južnih Slavena! Oče naš!… Ja, Rimski biskup, prvi papa Slaven, padam na koljena pred tobom i vapijem: „Od kuge, glada i rata – oslobodi nas!“…
Oče naš, „sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje“… Neka svijetli medu ljudima tvoje sveto i milosrdno ime. Neka dođe tvoje kraljevstvo, kraljevstvo pravde i mira. Praštanja i ljubavi.
„Budi volja tvoja!“ Tvoja volja neka se ostvari u svijetu, poglavito u ovoj izmučenoj zemlji Balkana. Ti ne voliš nasilje i mržnju. Ti zazireš od nepravde i sebičnosti. Ti želiš da ljudi međusobno budu braća i da te priznaju ocem. Oče naš, oče svakog ljudskog bića!
„Neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.“ Tvoja volja jest mir!…
Kruh naš svagdanji daj nam danas!“ Moliti za kruh znači moliti za sve ono stoje potrebno za život. Molimo da se u raspodjeli dobara medu ljudima i medu narodima uvijek uzmogne ostvariti načelo o sveopćem sudjelovanju ljudi u dobrima koje je Bog stvorio. Molimo da ulaganje dobara u naoružanje ne naudi, ili ne daj Bože, uništi kulturnu baštinu koja predstavlja neprocjenjivo dobro cijeloga čovječanstva. Molimo da ograničavajuće mjere, procijenjene kao nužne da bi se zaustavio sukob, ne postanu uzrokom neljudskih patnji nedužnog naroda. Svaki čovjek, svaka obitelj ima pravo na svoj „svagdanji kruh“.
„Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim…“ Ovim riječima dodirnuli smo ključno pitanje. Sam Krist je na nj upozorio, kada je – umirući na križu – rekao glede svojih ubojica: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,24). Ljudska povijest, povijest naroda i nacija, puna je uzajamne mržnje i nepravdi… Nizanje „krivnji“ i „kazna“ neće se nikada okončati, ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znači zaboraviti. Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista, koji djeluje u događajima ljudi i naroda.
„Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla…“ Ne uvedi nas u napast! Koje su to napasti od kojih danas molimo Oca da nas oslobodi? To su one koje srce čovjeka pretvaraju u srce kameno, neosjetljivo za poziv na oprost i slogu. To su napasti etničkih predrasuda zbog kojih je čovjek neosjetljiv za prava drugoga i njegovu patnju.
Priredio fra Bonaventura Duda
Bitno.net
