Dok se odvijao proces suđenja Isusu pred Velikim vijećem, dogodio se najtužniji događaj u Petrovu životu. On, koji je ostavio sve da bi slijedio Gospodina, koji je vidio tolika čuda i primio tolike znakove ljubavi od njega, sada ga se odrekao. Osjeća se progonjen sa svih strana i izgubljen niječe do zaklinjanja da ne poznaje Krista.

“Dok je Petar bio dolje u dvoru, dođe jedna sluškinja velikoga svećenika; ugledavši Petra gdje se grije, upre u nj pogled i reče: ‘I ti bijaše s Nazarećaninom, Isusom.’ On zanijeka: ‘Niti znam niti razumijem što govoriš.’ I iziđe van u predvorje, a pijetao se oglasi. Sluškinja ga ugleda i poče opet govoriti nazočnima: ‘Ovaj je od njih!’ On opet nijekaše. Domalo nazočni opet stanu govoriti Petru: ‘Doista, i ti si od njih! Ta Galilejac si!’ On se tada stane kleti i preklinjati: ‘Ne znam čovjeka o kom govorite!”1

Zanijekao je da poznaje Gospodina, a time je zanijekao i konačni smisao svojega postojanja: biti apostol, svjedok Kristova života, priznati da je Isus Sin Boga živoga. Njegova čast, njegov apostolski poziv, sve nade koje je Bog u njega polagao, njegova prošlost i njegova budućnost: sve se srušilo. Kako je uopće mogao reći: “Ne poznajem toga čovjeka”?

Čudo koje je Isus učinio nekoliko godina prije za Petra je imalo duboko i posebno značenje. Vidjevši prvi čudesni ulov ribe Petar je sve shvatio: “Pade do nogu Isusovih govoreći: ‘Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!’ Bijaše se zapanjio.”2 U jednome trenutku sve mu je postalo kristalno jasno: Kristova svetost i vlastita grješnost. Crno je u čistoj suprotnosti s bijelim, tama sa svjetlom, prljavština s čistoćom, grijeh sa svetosti. U trenutku dok njegova usta govore da se zbog svojih grijeha osjeća nedostojnim biti blizu Gospodina, njegove oči i cijelo njegovo biće odražavaju volju da se nikada ne odvoji od njega. To je bio neizmjerno sretan dan! Tamo je za Petra uistinu sve započelo: “Tada Isus reče Šimunu: ‘Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!’ Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.”3

Petrov je život od toga trenutka dobio poseban cilj: ljubiti Krista i biti “ribar ljudi”. Sve ostalo postalo je sredstvo za ispunjenje ovoga cilja. Sve do trenutka kada je, podlegavši slabosti i strahu, bojeći se reakcije ljudi, potonuo do dna.

Grijeh, velika ili mala nevjera, uvijek uključuju nijekanje Krista i onoga najplemenitijeg u nama, nijekanje najboljih ideala koje je Gospodin usadio u nas. Grijeh je veliki pad čovjeka. Nužno je boriti se ustrajno uz pomoć Božje milosti, kako bismo izbjegli sve teške grijehe – počinjene iz zlobe, slabosti ili iz grješnog neznanja – a jednako tako i svaki laki grijeh.

Ali čak i iz grijeha koji smo, na žalost, počinili, moramo izvući korist, jer skrušenost će ojačati temelje našega prijateljstva s Gospodinom. Naše nas pogrješke nikada ne će nadvladati ako budemo ponizni.

Iskreno pokajanje uvijek je prigoda za novi susret s Gospodinom iz kojega mogu proizići potpuno neočekivane vrijednosti za naš unutarnji život. Ako sagriješimo, vratimo se Gospodinu, svaki put – toliko često koliko je potrebno, bez mučnine, ali s iskrenim kajanjem. “Petru je trebalo više od sata za pad; ali je i tren bio dostatan da bi se podigao i popeo više nego što je bio prije pada.”4

Nebo je puno velikih grješnika koji su se znali pokajati. Isus nas uvijek prima i veseli se kad ponovno krećemo putem koji smo napustili, možda i zbog malih nevjernosti.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

———-

1 Mk 14,66–67.

2 Usp. Lk 5,8–9.

3 Lk 5,10–11.

4 G. CHEVROT, Simón Pedro.