Za vrijeme nedavnih rasprava o prijedlogu legalizacije istospolnih brakova u britanskom parlamentu pokazalo se da je takav prijedlog nemoguće podnijeti, budući da su zakonodavci uvidjeli da je definiranje istospolnog braka u pojmovima ekvivalentnima terminu “konzumacija”, ili pak prihvaćanje pojma “preljub” kao legitimnog razloga za razvod istospolnog braka “ne pije vode”. Tako su, unatoč znakovitoj gadljivosti u većini današnjih rasprava o homoseksualnosti, koje se obično ne dotiču njezinih tjelesnih aspekata, zakonodavci bili prisiljeni priznati da su istospolna seksualnost i istospolna društvenost različiti od heteroseksualnih. No to priznanje potire pretpostavku o tome što se nalazi iza zakona i o koherentnosti onoga što se tim zakonom želi provesti. Pretpostavka je da “pravda” mora uključivati primjenu univerzalnih prava na svakoga pojedinca na isti način i u svakome vidu. To njihovo priznanje pokazuje da bi u ovom primjeru takva primjena zakona bila nepravedna, neprikladna i nerealistična.

Koherentnost zakona ovisi o brisanju jasne distinkcije između građanske zajednice (koja je već dostupna i heteroseksualnim i istospolnim parovima) s jedne strane, i braka s druge strane. No ako se sklapanje i razvrgavanje istospolnog i heteroseksualnog braka različito definira, tada će distinkcija opet postojati.

Pojavljuje se sumnja da se prijedlogom zakona želi postići samo isprazna promjena terminologije, što je vidljivo iz činjenice da je namjeravano razgraničenje tako slabo kako bi bilo nemoguće brak razlikovati od civilne zajednice.

Ako je to samo pitanje terminologije, zašto da se onda kršćani brinu? Zar ne bismo mogli živjeti s više različitih definicija braka? Možda bismo, kako bismo zaštitili crkve od pritiska da se prilagode, trebali odobravati oduzimanje prava crkvama da budu posrednici u sklapanju građanskih brakova? Tada bi crkve bile slobodne tvrditi da je samo prirodni i sakramentalni brak pravi brak, a da je brak sklopljen kod matičara samo građanska zajednica. Također, mogle bi poraziti sekularizaciju zaključkom da je era građanskog braka propali eksperiment.

Crkve bi možda trebale krenuti upravo u tom smjeru. No prisutan je strah da sekularisti neće tako lako odustati od zahtjeva za apsolutno jednakim pravima, utemeljenih na identičnim definicijama. Brak ne bi samo bio redefiniran tako da obuhvati i istospolnu zajednicu, nego bi, bio redefiniran u homoseksualnim okvirima u odnosu na heteroseksualne ljude. Tako bi konzumacija i preljub izgubili važnost u sklapanju i razvrgavanju heteroseksualnih zajednica.

Mnogi će možda takav razvoj događaja pozdravljati, videći u njemu daljnju eliminaciju upletanja države u privatni život, no to bi značilo da nismo razmotrili sve moguće posljedice. U prvom redu, javnost više ne bi priznavala važnost braka kao zajednice seksualne različitosti, a združivanje i usklađivanje asimetričnih perspektiva dvaju spolova ključno je i za rodbinske veze i za društveni mir. Ondje gdje se poriče stvarnost seksualne različitosti, ona se ponovno kreira na izopačene načine, kao što su izopačeni ekstremna seksualizacija žena i sputavanje muškaraca u okvire marginaliziranog mačizma.

Također, ne bi se javno i zakonski više priznavala društvena stvarnost definirana u okviru prirodne veze između seksa i prokreacije. Izravna bi posljedica bila to da bi djeca heteroseksualnih parova bila stvarno njihova samo ako država odluči da ih mogu legalno “posvojiti”.

Smatram da upravo to pokazuje što je zapravo posrijedi. Nije bilo zahtjeva za “gay brakom”, i to nema veze s pravima homoseksualaca. To je strateški potez u naporima moderne države da preuzme izravnu kontrolu nad reprodukcijom stanovništva, zaobilazeći međuosobne susrete. Ovdje se ne radi o prirodnoj pravdi, nego o želji biopolitičkih tirana da unište brak i obitelj kao temeljne društvene institucije.

Heteroseksualna međuigra i reprodukcija oduvijek su bile “gramatika” društvenih odnosa kao takvih. Napuštanje te gramatike pretpostavlja društvo koje nije u prvom redu utemeljeno na proširenim rodbinskim vezama, nego na državnoj kontroli i pukoj novčanoj međuigri i reprodukciji.

Za pojedinca je iskustvo prirodno-kulturne sjedinjenosti najdublje proosjećano iskustvo u smislu da je njegovo prirodno rođenje proizašlo iz međuosobnog (i u tom smislu ‘kulturnog’) čina ljubavnog susreta – pa makar taj susret bio samo za jednu noć. To daje osjećaj da su čovjekovi biološki korijeni prožeti međuosobnom pričom nekih dviju osoba. Još jednom, gubitak te ‘gramatike’ ugrozio bi naš najdublji osjećaj ljudskosti, i tako bismo riskirali daljnje predavanje moći u ruke tržišta i državne tiranije, utemeljenih na mitovima čisto ljudske naravi i umjetnih tehnokratskih tvorevina.

Upravo zato prakse surogatnog majčinstva i doniranja sperme (različitog od umjetnog potpomaganja seksualnog sjedinjenja dviju osoba) moramo otkloniti. Nerješiva situacija koju te prakse izazivaju razotkriva biopolitički ponor što ga one prizivaju. Djeca koja su plod anonimnog umjetnog osjemenjivanja sve češće s pravom zahtijevaju da znaju tko su im biološki roditelji, jer znaju da mi ljudi jednim dijelom jesmo svoja biologija. Ali ovaj je zahtjev donorima koji su dali svoju spermu ili svoje utrobe misleći da se tu radi o anonimnom doniranju za opće dobro nepodnošljiv.

Recept za psihološku konfuziju, podjele u obitelji i društvene konflikte prisutne u takvim situacijama očit je i ne može ga se ne vidjeti. Tako bismo poput mjesečara ‘upali’ u ozakonjenje praksi o čijoj se logici i mogućim posljedicama nikada nije ozbiljno raspravljalo.

Iz toga slijedi da ne bismo trebali redefinirati rođenje kao bitno umjetno i odvojeno od spolnog čina – što ne znači da baš svaki spolni čin mora biti otvoren za mogućnost prokreacije – nego samo da se veza između te dvije stvari ne smije presijecati. Cijena tog presijecanja sigurno bi bilo to da bi tržište rođenje učinilo robom, da bi država na kvazi-eugenički način nadzirala reprodukciju, i da bi se odnos roditelj-dijete iskvario do razine narcisoidne samoprojekcije.

Ako odbijemo prihvatiti gore navedene prakse, onda se istospolnu vezu ne može odrediti kao brak zbog usmjerenosti braka prema imanju potomstva, jer je veza između međuosobnog čina i prirodnog čina ključna za definiciju i karakter braka.

Činjenica da mnogi važeći heteroseksualni brakovi ne ostvaruju tu optimalnu situaciju je ovdje nebitna – oni spomenutu vezu ostvaruju kroz idealnu namjeru, uz to što održavaju jedinstvo seksualne različitosti, drugog aspekta inherentno heteroseksualnog karaktera braka.

John Milbank je profesor političkih znanosti, religije i etike na Sveučilištu u Nottinghamu, i ravnatelj Centra za teologiju i filozofiju (Centre of Theology and Philosophy). Čelnik je Zaklade ResPublica (ResPublica Trust).

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor: Australian Broadcasting Corporation