Nekada je u Kareji na Svetoj Gori živio jedan monah. Svakodnevno je bio u alkoholiziranom stanju i postao uzrok sablažnjavanju hodočasnika.

Jednog dana je umro i neki vjernici su, osjećajući olakšanje, otišli vidovitom starcu Pajsiji Svetogorcu kako bi mu sa zadovoljstvom prenijeli da je konačno riješen ovaj veliki problem. Otac Pajsije im je odgovorio da zna za smrt ovog monaha, jer je vidio cijelu vojsku anđela koji su došli po njegovu dušu. Hodočasnici su se čudili i negodovali, a neki od njih su pokušavali objasniti starcu Pajsiju o kome je riječ, misleći da ih starac nije dobro razumio.

Starac Pajsije im je ispričao: “Ovaj monah je rođen u Maloj Aziji, neposredno prije progona stanovništva, kada su Turci otimali svu mušku djecu. Da bi ga zaštitili, roditelji su ga nosili sa sobom na žetvu, a da ne bi plakao ulijevali bi mu malo rakije u mlijeko nakon čega bi zaspao. Zato je rastući postao alkoholičar. Kasnije je našao jednog svetog starca i rekao mu da je alkoholičar. Starac mu je savjetovao da se svake noći moli i čini pokore, i da preklinje Bogorodicu da mu pomogne smanjiti piće barem za jednu čašicu.

Nakon godinu dana borbe i pokajanja, uspio je smanjiti piće s 20 čašica koliko je pio dnevno, na 19 čašica. Borba se nastavila, i tijekom godina postigao je da pije samo 2-3 čašice dnevno, od kojih bi se ipak opet opio.”

Godinama su ga svi smatrali monahom alkoholičarom koji sablažnjava hodočasnike, ali je Bog u njemu vidio borca koji je bio ustrajan u borbi sa svojom strašću.

Ako ne poznajemo napore nekog pojedinca da bi postigao ono što želi, s kakvim pravom osuđujemo njegov trud?

Izvor: svetatrojica.wordpress.com