Davanje milostinje naravno i nadnaravno proistječe iz naše molitve. Što smo bliži Isusu, bolje ga vidimo onakvog kakav jest i želimo ga slušati; a on je rekao svojim sljedbenicima, i to izričito, da daju milostinju (Lk 12,33; Mt 6,2–4). Štoviše, što smo Isusu bliži, to mu želimo biti i sličniji; a on je dao sve što je imao, dok mu više ništa nije ostalo za davanje.

Davanje milostinje samo je po sebi moćan oblik molitve. Sveto pismo nam govori: “Dobra je molitva s postom, s milostinjom i s pravednošću. Bolje je dijeliti milostinju nego sabirati u hrpe zlato. Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha. Koji dijele milostinju i čine pravednost napunit će se života” (Tob 12,8–9).

Zašto davanje milostinje nadilazi molitvu i post? Zato što ono obuhvaća to dvoje i još ih nadilazi. Davati milostinju znači davati Bogu. To je podizanje našega uma i srca prema Bogu, više nego što je podizanje naših sredstava za njega. Činimo li to ispravno, davanje milostinje je također post, jer njime otkidamo od vlastitih usta – otkidamo sve dok nas ne zaboli. Isus je usporedio siromašnu udovicu sa svim bogatim dobročiniteljima i zaključio da je ona velikodušnija od njih: “Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak” (Mk 12,44).

Davanje milostinje crpi svoju snagu iz prave molitve. Bez molitve ono se lako izrodi u puku dobrotvornost: u zbir fotografija nasmiješenih lica čija je jedina svrha nahraniti našu taštinu.

Iskrena molitva, s druge strane, uvijek će nas voditi prema još velikodušnijem davanju. Ovo posebno vrijedi kad je riječ o našemu sudjelovanju na misi. Što smo pobožniji, to bismo više trebali osjećati poziv da dajemo od svojega, da otkidamo od vlastitih usta. Rani su kršćani ovo znali: ne možemo se dobro pričestiti ako zanemarujemo siromašne. Razmislimo o riječima svetoga Ivana Zlatoustog, napisanim u 4. stoljeću: “Želite li častiti tijelo Kristovo? Ne zanemarujte ga kad je gol. Ne štujte ga u hramu zaogrnutog u svilu, da biste ga zanemarili kad ga sretnete na ulici odjevena u dronjke i promrzla. On koji je rekao: ‘Ovo je moje tijelo’ isti je onaj koji je rekao: ‘Vidjeli ste me gladna i niste me nahranili’ i ‘Što god ste učinili najmanjem od moje braće, meni ste učinili’… Kakvo je dobro od toga što je euharistijski stol krcat zlatnim peharima kad vaš brat umire od gladi? Počnite tako što ćete njega nahraniti a zatim možete ukrasiti oltar s onim što njemu pretekne.”1

Mnogo prije toga, oko 107. godine poslije Krista, sveti Ignacije Antiohijski je rekao to isto. Zapravo, on je istaknuo da je dvostruk znak krivovjerja zanemarivati siromašne i zanemarivati euharistiju: “Oni ne mare za milosrdnu ljubav, za udovice, za siročad, za bolesne, za utamničene, za gladne ni za žedne. Oni se uzdržavaju od euharistije i (zajedničke) molitve zato što ne ispovijedaju da je euharistija Tijelo našega Spasitelja Isusa Krista.”2

Ako ne vjerujemo da se zahtjevi kršćanskoga života nisu promijenili od onda, trebamo paziti na primjer katolika koji su nam bliski. Neki od njih žive i u vašoj župi i vjerojatno sudjeluju u radu pučkih kuhinja – ali ih svejedno vidite prve na svakodnevnoj misi.

Oni se potpuno predaju poput junakâ, a ponekad njihov rad bude i primijećen. Dorothy Day, osnivačica Katoličkoga radničkog pokreta, bila je sjajan primjer ovoga euharistijskog davanja milostinje. Robert Ellsberg o njoj je rekao: “Ona je vjerovala u stvarnu Kristovu prisutnost u posvećenom kruhu i vinu na oltaru. Međutim, ona je također vjerovala da je Krist doista prisutan i u siromasima. I stoga je naše ponašanje prema siromasima bilo ispit vjerodostojnosti našega bogoštovlja. Kako bismo mogli voljeti Boga kojeg ne vidimo ako ne volimo našega susjeda kojeg vidimo? A kako bismo mogli voljeti naše susjede koji su gladni, osim tako što ćemo ih nahraniti? Otajstvo siromašnih krije se u tome što su oni Isus i sve što činimo njima, njemu činimo.”3

Euharistija je ključ koji otvara vrata civilizacije ljubavi. Ona nas odvraća od pogrješno usmjerene nježnosti i dobrotvornosti koja ide za tim da se dobro osjećamo, tako što nam daje milost da se žrtvujemo kao što se i Isus žrtvovao. Ona nam daje samu milost Isusove žrtve. Euharistija nas također štiti od toga da razvijemo mesijanski kompleks, budući da po svetoj pričesti dajemo pravom Mesiji da djeluje po nama.

Ovu su pojavu promatrali i njome se bavili i nekatolici. Anglikanski je teolog Gregory Dix rekao kako je “stvar provjerljive povijesne činjenice” da “‘visoki’ nauk sakramenta oduvijek prati povećana svijest o stanju u kojem se nalaze Kristovi siromasi”.4

Pa i sociolog Robert Bellah, episkopalac, istaknuo je da je rimokatolička euharistijska pobožnost posljednja velika nada za američko društvo. “Kulturološki kôd koji trebamo promijeniti”, rekao je Bellah, “dublji je od ideološke i političke raščlambe; on je ukorijenjen u… vjerskoj mašti… Uvjeren sam da u ovom trenutku trebamo ponovno uspostaviti kulturološki kôd koji će imati daleko veći naglasak na sakramentalnom životu… a posebno na euharistiji… U onom trenutku kad među sobom postanemo dionici, više nismo samo dionici euharistije nego možemo doista postati euharistija, nadopunjavamo ono što nedostaje mukama Kristovim, kao što se sveti Pavao izrazio u Poslanici Kološanima, sebedarnom ljubavi za cijeli svijet.”5

Papa Pavao VI. jednom je upitao: “Želite li mir?” Zatim je, pretpostavivši da je odgovor pozitivan, odgovorio: “Zalažite se za pravdu.” I mi bismo se zauzvrat mogli upitati: “Želimo li pravdu?” Odgovor na to naše pitanje bio bi, isto kao što je bio i za rane kršćane, poziv na pristup oltaru. Taj sam odlomak citirao na drugome mjestu, ali ga je svejedno dobro ponoviti. Upravo se zbog ponavljanja i sačuvao najmanje od 3. stoljeća do danas: “Udovice i siročad treba poštovati kao žrtveni oltar.”

Ovaj zaključak otvara razna pitanja praktične naravi. Na primjer, koliko trebamo dati? Neki ljudi u dobrotvorne svrhe savjesno daju desetinu svojega neoporezovanog prihoda. To je pohvalno. Međutim, Bog nam nije otkrio koliko trebamo davati, a nekim ljudima ponekad ni desetina ne će biti dovoljna. Kad su drugi potrebniji naše pomoći, moramo biti izdašniji prema njima. Pa ipak, ponekad ćemo biti u situaciji da ne ćemo moći dati ni desetinu.

Evo nas, dakle, opet na mjestu s kojeg smo krenuli: na molitvi, na oltaru. Ako možemo pogledati našega euharistijskog Gospodina – koji nam se potpuno predaje i ništa ne zadržava za sebe – i iskreno mu reći da dajemo koliko god možemo, onda vjerojatno dajemo onoliko koliko bismo i trebali. Ako to ne možemo reći, onda je vjerojatno vrijeme da preispitamo naše davanje milostinje.

Prebirite u svome srcu

Krist je razumio da strašno gladujemo za Bogom, da smo stvoreni kako bismo bili voljeni, i stoga se učinio Kruhom Života i rekao: “Ako ne jedete moje meso i ne pijete moju krv, ne možete živjeti, ne možete voljeti, ne možete služiti…”

On nam također želi dati priliku da ljubav koju osjećamo prema njemu pretočimo u živo djelovanje. On sam sebe čini gladnim, ne samo kruha nego ljubavi. On sam sebe čini golim, ne samo da bismo ga odjenuli nego da bismo mu dali ljubav punu razumijevanja, to dostojanstvo, ljudsko dostojanstvo. On sam sebe čini beskućnikom, ne samo da bismo mu dali kakav sobičak nego da bismo mu pružili duboku i iskrenu ljubav prema bližnjemu. A to je euharistija. To je Isus, Živi Kruh, koji je on došao lomiti s vama i sa mnom.6

blažena Majka Terezija iz Calcutte, 20. stoljeće

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

——————————————–

1 Sv. Ivan Zlatousti, Homilije na Matejevo evanđelje, 50,3–4, navedeno u enciklici pape Ivana Pavla II., Ecclesia de Eucharistia, 34, 17. travnja 2003.

2 Sv. Ignacije Antiohijski, Pismo Smirnjanima, 7. [Hrvatsko izdanje: Apostolski oci I. Ignacije Antiohijski: Pisma. Polikarp: poslanica Filipljanima. Polikarpovo mučeništvo, Verbum, Split 2010.]

3 Robert Ellsberg, predavanje održano na simpoziju u čast stote obljetnice rođenja Dorothy Day, Sveučilište New York, 8. studenog 1997. Pohranjeno na internetskoj adresi catholicworker.org.

4 Gregory Dix, The Shape of the Liturgy (New York: Seabury, 1982).

5 Robert N. Bellah, “Religion and the Shape of National Culture”, America, 31. srpnja/7. kolovoza 1999., 9–14.

6 Navedeno u djelu Davida Scotta, A Revolution of Love: The Meaning of Mother Teresa (Chicago: Loyola Press, 2005), 88.