“Kakva je to zapanjujuća stvar (kršćanstvo op. p.) morala biti kada su ljudi bili toliko željni proturječiti joj, da čineći to nisu marili što proturječe samima sebi?

Neki su skeptici pisali da je veliki zločin kršćanstva u njegovom napadu na obitelj. Odvlačio je žene u usamljenost i kontemplaciju klauzure, daleko od njihovih domova i njihove djece. Međutim, drugi su skeptici (nešto napredniji) rekli da je veliki zločin kršćanstva nametanje obitelji i braka. Optužili su ga da je osudio žene na tlaku njihovih kuća i djece, i zabranio im usamljenost i kontemplaciju. Optužbu su okrenuli naopako. S druge strane, neke su fraze u poslanicama ili obredu braka prema tumačenju protivnika kršćanstva pokazivale prezir ženskog intelekta, ali ja sam kod samih protivnika kršćanstva pronašao prezir ženskog intelekta, jer njihovo je ruganje na račun kršćanstva bilo usmjereno prema tome da samo žene idu u crkvu. Još jedan primjer. Kršćanstvu su se zamjerali njegovi običaji izgladnjivanja s kostrijeti i suhim graškom, ali u idućem se trenutku kršćanstvu zamjeralo njegova pompoznost i ritualizam. Njegova svetišta od porfirija i njegove odore od zlata. Bilo je napadano zato što je previše bezbojno i zato što je previše šareno. Kršćanstvo je također oduvijek bilo optuživano zbog pretjeranog ograničavanja ljudske seksualnosti, ali maltuzijanac Bradlaugh je otkrio da su ograničenja nedovoljna. Često je optuživano u istome trenutku zbog uštogljenosti i zbog religijske ekstravagancije. U koricama istog ateističkog pamfleta našao sam kako vjeru optužuje zbog njenog nejedinstva: “Jedan misli jedno, a drugi drugo”, i zbog njenog jedinstva: “Upravo je različitost mišljenja ono što sprječava svijet od propasti.” U istome je razgovoru slobodni mislioc, moj prijatelj, optužio kršćanstvo zbog prezira prema židovima, a zatim je on prezreo kršćanstvo jer je poteklo od židova….

A tada mi je, u nekom mirnom trenutku, najedanput poput groma došla čudna misao. Odjednom mi je palo na pamet drugo objašnjenje. Pretpostavimo da smo čuli kako mnogo ljudi govori o nepoznatom čovjeku. Pretpostavimo da smo bili zbunjeni kada smo čuli da su neki ljudi govorili da je previsok, a drugi da je prenizak. Neki su prigovarali njegovoj debljini, a neki uzdisali nad njegovom mršavosti. Neki su ga držali odveć tamnim, a drugi previše svijetlim. Jedno bi objašnjenje moglo biti (kao što je već rečeno) da je čovjek čudnog oblika, ali postoji i drugo objašnjenje. Mogao bi biti pravilnog oblika. Odveć visokim ljudima se činilo da je prenizak. Vrlo niski ljudi su ga smatrali previsokim.”

Gilbert Keith Chesterton