Biskup Uzinić: „Nije zdravlje najvažnije!“
„Previše smo usmjereni na fizičko zdravlje i ono što to fizičko zdravlje danas simbolizira, a olako zaboravimo duhovnu dimenziju, ono stupiti u kontakt s Isusom ili čak i tu duhovnu dimenziju, svoje biti kršćani, stavljamo u službu fizičkog zdravlja, kao što je slučaj onih koji lutaju ovo ovog do onog iscjelitelja, mjesta ‘ukazanja’ u potrazi za čudima i, često, magijskim rješenjima…“, poručuje biskup Uzinić u svom poticajnom razmišljanju koje prenosimo u cijelosti.
Za svog kratkog javnog djelovanja Isus je učinio mnoga čuda. Neka od tih čuda su bila izmoljena od onih nad kojima su se dogodila, kao u slučaju gubavca ili slijepca od rođenja…, druga su izmoljena preko posrednika, kao u slučaju prvog čuda pretvaranja vode u vini ili ozdravljenja sluge rimskog satnika…, a neka na Isusovu osobnu inicijativu, poput čudesnog ribolova, hranjenja pet tisuća ljudi u pustinji, Lazarovog uskrsavanja… Sva čuda imaju jednu zajedničku crtu, a to je vjere. Tu crtu ističu i dva čudesna događaja – ozdravljenje žene koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja i uskrsavanja Jairove kćeri – s kojima nas je upoznalo današnje evanđelje: „Kćeri, vjera te je tvoja spasila!“ i „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Vjera u Isusa kao Gospodina i Krista, kao onoga koji je došao na svijet da bi uspostavio svoje kraljevstvo – čuda su mu znak – preduvjet je svakom čudu.
O čudu i čudima se može govoriti s različitih vidova. Najčešće se zaustavljamo na onom fizičkom vidu. Čini se da je samom Isusu taj fizički vid najmanje važan. Njemu su puno važnije duhovne posljedice čuda, tj. povezanost s njim koja treba uslijediti nakon što preko molitve, osobne ili posredničke, stupimo u kontakt s njim ili nakon što on svojim milosnim djelovanjem stupi u kontakt s nama. Ta povezanost s njim će nam posvijestiti da Bog nije uzrok zla koje nas je pogodilo jer „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih … već je … stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti“, nego “đavlovom je zavišću došla smrt u svijet“ i u nama izgraditi povjerenje u njegovu dobrotu i darežljivost: „Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite“.
Ovo je, čini se, bio razlog zašto je Isus od žene koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja i koja ga se potajno dotaknula, zatražio javnu ispovijest. Bez te javne ispovijesti koja je značila i njezin osobni susret s njim ona bi nakon ozdravljenja pomislila da je to dosta, da je dodirom i molitvom postigla ono najviše što se može postići – u tom je slična mnogima od nas koji smatramo fizičko zdravlje najvišom vrijednosti – a ne bi joj se dogodio susret s Isusom. S Isusovim pitanjem: „Tko se dotaknu mojih haljina?“ ona je shvatila da postoji nešto važnije od zdravlja, a to je odnos s njim, odnos s Isusom Kristom. Biti zdrav, zdrava, je dobro, ali biti u zajedništvu s Isusom je daleko bolje i važnije od zdravlja! To je ono najvažnije! To su duhovne posljedice čuda do kojih žena koja je bolovala dvanaest godina od krvarenja nikad ne bi došla, niti bi ih ikad shvatila, da je njezino ozdravljenje ostalo samo fizičko ozdravljenja i da se nakon njega nije dogodio i susret.
U ovom vidim poruku ove nedjelje za nas koji smo poput ove žene iz evanđelja prije ozdravljenja, previše usmjereni na fizičko zdravlje i ono što to fizičko zdravlje danas simbolizira, a olako zaboravimo duhovnu dimenziju, ono stupiti u kontakt s Isusom ili čak i tu duhovnu dimenziju, svoje biti kršćani, stavljamo u službu fizičkog zdravlja, kao što je slučaj onih koji lutaju ovo ovog do onog iscjelitelja, mjesta ‘ukazanja’ u potrazi za čudima i, često, magijskim rješenjima, umjesto da svoje probleme riješe u osobnom susretu s Isusom Kristom koji je trajno prisutan u Crkvi, sakramentima, svojoj riječi, braći i sestrama i koji je, kao i u slučaju Jairove kćeri, trajno spreman udijeliti nam ‘čudo’ svoje blizine i ljubavi, ‘čudo’ mogućnosti osobnog i ozdravljujućeg susreta s njim pa makar fizički ne ozdravili.
Ne mogu ne spomenuti, u ozračju ovog što govorim, misao jednog mog prijatelja svećenika koji je svojevremeno, parafraziraju često upotrijebljeni izraz mnogih među nama: „Najvažnije je zdravlje!“, ovako govorio: „Da, najvažnije je zdravlje, a to što psujemo Boga, što ne molimo, ne sudjelujemo na nedjeljnoj misi, što ne poštujemo roditelje, što sa svojim bratom ili sestrom godinama ne govorimo, što ogovaramo ili čak klevećemo, što ubijamo nerođene i s njima eksperimentiramo, što nam ništa ne znači bračna i predbračna čistoća, što želimo ono što nam ne pripada, krademo i lažemo, što smo zli i činimo zlo itd., to nije važno. Važno je zdravlje!“ Mnogi, doista, ovako misle, ovako čine i u skladu s ovom logikom žive. I na kraju ne izgube samo zdravlje i život, nego i puno, puno više jer ugroze svoju vječnost. I mogli bi možda i reći da su to samo priče o budućnosti, da zaboravimo na probleme sadašnjosti, da tim istovremeno ne upropastimo i sadašnjost. I svoju i drugih. Zato situacija u našem društvu, Crkvi i obiteljima jest ovakva kaka jest. I zato i postoji ova kriza koja je najprije kriza duha. Ekonomska kriza je samo posljedica. I zato, vjerujte mi, nema u ovoj mojoj biskupiji onih koji bi bili spremni sebe i svoje živote uložiti u više vrijednosti kroz odnos s Isusom Kristom u njegovoj Crkvi. Da, mnogi ovako misle, mnogi misle da je najvažnije zdravlje i tako žive, zaboravljajući da je od tolikih loših stvari, nabrojili smo tek neke od njih, ugroženo i njihovo zdravlje, ali i da su bolest i nesreća po sebi nisu ono što udaljava od onog najvažnijeg, od Krista, a mogu Kristu približiti – često se to i dogodi – mogu učiniti da s njim stupimo u odnos.
Ostaje na kraju pitanje je li zdravlje najvažnije? Odgovor je ne. Nije. Važniji od zdravlja je susret s Kristom. To je ono što nam je željelo poručiti današnje evanđelje. To je i onaj osnovni kriterij prosudbe svih današnjih ‘ukazanja’, ‘čuda’, ‘ozdravljenja’ koja se događaju na različitim seminarima i mjestima molitve i pobožnosti. Neka nam taj kriterij bude pomoć u prosudbi onog što se događa s nama i oko nas da bi se i nama moglo dogoditi istinsko čudo, čudo blizine i zajedništva s Isusom Kristom kojeg s vjerom priznajemo svojim Bogom i Spasiteljem.
Mons. Mate Uzinić, biskup dubrovački (razmišljanje uz 13. nedjelju kroz godina ‘B’ 2012.)
