Sveti je Toma na prvom mjestu bio teolog. Bio je vjerojatno najveći katolički teolog uopće, jedino se sveti Augustin može s njim uspoređivati. Bio je također veliki filozof, jedan od najvećih i najutjecajnijih u povijesti. Bio je i odličan poznavalac znanosti, posebno astronomije, iako nije bio istraživač znanosti. Bio je i pjesnik. Reći ćemo nešto o tim njegovim raznorodnim sposobnostima počevši od zadnje spomenute.

Tomino pjesničko djelo je onaj dio njegova djela koji je daleko najpoznatiji širokim krugovima vjernika, iako samo vrlo rijetki znaju tko je autor popularnih pjesama koje je on napisao. Koje su to pjesme? Spomenimo neke od njih: “Klanjam ti se smjerno” (Adoro te devote), “Hvali, Sion, Spasitelja” (Lauda, Sion, Salvatorem), “Veselo svetkujmo” (Sacris solemniis), “Usta moja, uzdižite” (Pange lingua gloriosi). Čitatelju su vjerojatno najpoznatije dvije zadnje kitice ove zadnje pjesme koje počinju riječima “Divnoj, dakle, Tajni ovoj”, koje se obično pjevaju kod euharistijskog klanjanja. Povod za nastanak većine njegovih pjesama bilo je ustanovljenje blagdana Tijelova kojega je 1264. godine ustanovio papa Urban IV. Papa je tražio od svetog Tome da on sastavi liturgijske molitve za taj novi blagdan i on je to učinio.

Da bi se u potpunosti doživjela pjesnička ljepota ovih pjesama, treba ih čitati u latinskom izvorniku. Pjesme se zapravo ne mogu prevesti, treba ih prepjevati. Prvi hrvatski prepjev pjesme “Hvali, Sion, Spasitelja” nalazimo već na početku 14. stoljeća u “Omišaljskom misalu”. Suvremeni hrvatski prepjev ovih pjesama napravio je danas nažalost prilično zaboravljeni pjesnik i prevoditelj, isusovac Milan Pavelić (1878.-1939.). Njegovi prepjevi naravno nisu doslovni prijevodi. Iz Tominih pjesama isijava jasna (rekli bismo i poučna) misao velikog teologa, doživljaj pjesnika i izvanredna ljubav velikog sveca prema euharistijskom Isusu.

Isus je rekao: “Iz obilja srca usta govore” (Lk 6,45). Iz obilja ljubavi prema Isusu u Tominu srcu nastale su njegove pjesme. On je dobro znao da u ovom životu Isusa možemo najpotpunije susresti u otajstvu presvete euharistije, tamo je On i tjelesno prisutan. Upravo se u presvetoj euharistiji najpotpunije ostvaruje Isusovo obećanje učenicima: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Već rano u zoru služio bi sveti Toma svetu misu, a nakon toga bi slušao drugu misu nekog svog redovničkog subrata.

On je u svom tumačenju evanđelja po Ivanu napisao: “Budući da je euharistija sakrament muke našega Gospodina, sadrži u sebi Isusa Krista koji je trpio za nas. Zato taj sakrament ima sve one učinke što ih ima muka našega Gospodina, jer on nije ništa drugo do utiskivanje Gospodinove muke u nas.” Nije stoga čudo da bi ga tijekom svete mise preplavili osjećaji, da je često plakao, često bio potpuno odsutan za sve drugo što se događalo oko njega. Upravo tako se izrazio u pjesmi: “Srce ti se moje cijelo predaje, jer dok promatra te, svijest mu prestaje”.

Papa Benedikt XVI. je 23. lipnja 2010. na općoj audijenciji to komentirao ovako: “Shvaćamo dobro zašto su sveti Toma i drugi sveci dok bi slavili misu lijevali suze iz suosjećanja prema Gospodinu, koji se prinosi u žrtvi za nas: bile su to suze radosnice i zahvalnice. Draga braćo i sestre, poučeni primjerom svetaca, zaljubimo se u taj sakrament! Sudjelujmo sabrano na misi, kako bismo zadobili duhovna dobra, hranimo se Gospodinovim Tijelom i Krvlju, kako bismo bili neprestano nahranjeni božanskom milošću! Rado i često se zadržavajmo u prisnom druženju s Presvetim Sakramentom!” To je sveti Toma obilno činio: često je s Isusom u svetohraništu razgovarao, uvijek mu se obraćao molitvom za pomoć, među ostalim redovito i onda kad bi nešto pisao i kad bi se našao pred nekom poteškoćom u pisanju.

Kad smo rekli da je Toma bio odličan poznavatelj znanosti, posebno astronomije, možda je to nekog čitatelja začudilo i on se upitao: “Pa zar je u srednjem vijeku postojala znanstvena astronomija, zar se o astronomiji uopće išta znalo prije Columba, Kopernika i Galileja?” Naravno da jest, astronomija je najstarija znanost u današnjem značenju riječi, nastala je više od dvije tisuće godina prije Kopernika i Galileja. Stari su Grci razvijali astronomiju stoljećima prije Krista, astronomija je bila prva disciplina u kojoj je sustavno primijenjena matematika na istraživanje prirode.

Sintezu njihova istraživanja objavio je Klaudije Ptolomej u Aleksandriji u 2. stoljeću u djelu “Veliki sustav” (Megale sintaxis), poznatijem po arapskom naslovu “Almagest”. Tu je izložena složena matematička teorija na temelju koje je bilo moguće točno predvidjeti i precizno izračunati kretanje svih nebeskih tijela kako se vide sa Zemlje prostim ljudskim okom. Donesen je katalog zvijezda, tj. položaj i snaga svjetlosti čak 1.028 zvijezda. Dodajmo još da su antički astronomi izmjerili bliže astronomske veličine (kao što su polumjer Zemlje, polumjer Mjeseca, udaljenost Mjeseca od Zemlje) s preciznošću koja tek oko 1% ili još manje odstupa od mjerenja izvršenih suvremenom tehnikom.

Jesu li ova dostignuća bila poznata u srednjovjekovnoj Europi? U ranom srednjem vijeku nisu, ali u 13. stoljeću, u vrijeme života svetog Tome, u potpunosti jesu. On je živio baš u vrijeme prijelaza između razdoblja asimilacije antičke baštine i početka novih stvaralačkih dostignuća. Ne samo to, astronomija je u srednjem vijeku spadala u opće obrazovanje, u “sedam slobodnih umijeća” (septem artes liberales) koje bi otprilike odgovarale današnjem gimnazijskom obrazovanju. Tako su svi školovani ljudi u srednjem vijeku morali učiti astronomiju, dok danas to nije slučaj.

Sveti je Toma mogao upoznati astronomiju kod najboljeg učitelja, rekli smo već da je sveti Albert Veliki bio vodeći prirodoznanstvenik svoga doba. Upoznao ju je puno šire i temeljitije nego li je to bilo obuhvaćeno u temeljnom općem obrazovanju. Svoje je astronomsko znanje proširivao tijekom cijelog života. U svom djelu “Povijest astronomije od Talesa do Keplera” irski astronom i povjesničar astronomije John Dreyer piše da je Tomino glavno djelo o astronomskoj problematici “vrlo interesantno za čitanje” i da Toma odlično poznaje napredak astronomije.

A zašto se sveti Toma uopće zanimao za astronomiju, je li to bila neka vrsta hobija ili razbibrige? Nije. Spomenuto djelo, “Tumačenje Aristotelova djela O nebu i svijetu” (In libros Aristotelis De caelo et mundo expositio), pisao je pri kraju života i držao je važnim da ga napiše. Toma je držao da krivo shvaćanje i interpretiranje znanstvenih spoznaja mogu dovesti ne samo do krive slike svijeta nego i do krivog mišljenja o Bogu. Kažimo još da je odlično poznavao ne samo sadržaj nego i znanstvenu metodologiju astronomije, pa mu je to omogućilo da nasluti neka otkrića koja će se dogoditi tek puno kasnije.

[nastavak slijedi…]

dr.sc. Ivan Zelić | Bitno.net