Ateist svjedoči: Bog me ozdravio po zagovoru bl. Ivana Pavla II!

Bio je dan uoči Badnjaka 2005. godine. Tijekom dana primio sam dvije vrećice krvi. Znao sam da umirem. Te odlučujuće noći htio sam biti sam. Oprostio sam se od svojih govoreći: »Htio bih umrijeti mirno kao što je umro Ivan Pavao II.«

Ateist-svjedoci_Bog-me-ozdravio-po-zagovoru-bl-Ivana-Pavla-II

U travnju, te iste godine, divio sam se kako je lijepo umirao pred očima cijelog svijeta. Nisam tada razmišljao o tome kako mi za života ništa nije značio – osim što sam bio ispunjen ponosom što je Poljak bio na takvom položaju u Vatikanu. Pošao sam do svoje sobe. Uistinu sam se bojao smrti koja je bila »pred vratima«… U strahu sam izmolio Očenaš, Zdravo Marijo, Vjerovanje i Anđele čuvaru… Preplašen, obratio sam se u mislima Ivanu Pavlu II., moleći ga da u smrtnom času budem miran poput njega. Sam ne znam kako, no nakon te prošnje, počeo sam razgovarati s njim kao da se nalazi uza me… Ne znam koliko sam dugo tako »razgovarao «… Koliko je potrebno vremena da čovjek, bez žurbe, u ozračju pouzdanja i sigurnosti, pokuša opravdati djela koja je učinio u svojih sedamdeset godina – bez Boga? Nastavio sam svoju ispovijest dok naposljetku nisam osjetio mir… Zaspao sam. Ujutro – na opće zaprepaštenje obitelji – sišao sam na doručak. Zdrav! Zdrav, poput kakvog mladca, snažan i pun života. I tako je do danas. Čak i dalje radim. Liječnik je ustvrdio kako je riječ o čudu. Isto tako govorila je i moja žena. Ja sâm nisam znao što bih mislio; nisam bio sklon takvom načinu razmišljanja, pa sam samo šutio.

Bio sam ateist, komunist. Čvrsto sam stajao na zemlji. No znao sam dobro da je kod karcinoma prostate, u stadiju u kojem sam ja bio, postojao samo jedan izlaz – smrt. A ja sam – usprkos svemu – živio i dalje nastavio raditi svoj odgovoran posao, noseći tajnu ozdravljenja u svom srcu.

Smatrate da je neobično to što mi se dogodilo? Slažem se. No bilo je to samo sjajno finale bolesti koje ostavlja bez riječi ako se sagleda moj dotadašnji život. Rodio sam se 1934. godine u imućnoj i pobožnoj obitelji. Za vrijeme rata, kao sedmogodišnjak, prikradao sam se noseći pomoć zatvorenicima logora koji je bio nedaleko mog mjesta (morao sam biti hrabar!). Moja voljena mama u srce mi je usadila Očenaš kojem sam, iz ljubavi prema njoj, ostao vjeran do danas. Jedna od mojih sestara radila je za AK (Armia Krajowa – Zemaljska vojska), a druga se udala za važnog državnog službenika. Upravo me ona, odmah nakon majčine smrti, oduzela ocu i dala u dom kojim je upravljalo Radničko društvo prijatelja djece – komunističko i nevjerničko…

Poslijeratno vrijeme u domovini bilo je obilježeno ideološkom borbom s Bogom i za slobodu naroda. Od mene su ondje učinili angažiranog člana ZMP (Związek Młodzieży Polskiej – Zajednica poljske mladeži – komunistička politička organizacija aktivna u Poljskoj od 1948. do 1957., op. prev.). Jedino me moja sestra, ona iz AK, potajice odvela jednom prilikom na prvu Ispovijed i prvu Pričest. Odmah nakon mature poslali su me u vojnu partijsku školu, a pola godine kasnije povjerena mi je rukovodeća pozicija u ZMP. Glavni zadatak bio je boriti se s oslobodilačkim »bandama«. I sam se čudim zašto mi se tako duboko u sjećanje urezao trenutak kada sam jednoj ženi strgnuo križ s vrata i bacio ga u otvorenu peć… Otuđujući ljudima privatna zemljišta zbog kolhoza, smijali smo se bjesomučno ženama koje su se, braneći svoju očevinu sa slikama svetih urukama, bacale pod kotače traktora.

Očito sam puno obećavao kad su me poslali na studij – Związek Radziecki. Četiri godine. Ne pitajte gdje sam bio, što sam radio i kakav je to studij bio. Pokazao sam se odličnim. Znam podnijeti glad… Bio sam poput pravog gerilca. Vrativši se sa »studija« postao sam direktor Odgojno- obrazovne ustanove za djecu. S dubokim uvjerenjem slamao sam njihove savjesti. Svaki protivnik sustava, i katolik, bio mi je neprijatelj. Ismijavao sam Crkvu i skidao križeve. Papa je za mene bio – nitko i ništa! Za vrijeme jednog njegovog pohoda Domovini, primio sam osobno iz njegovih ruku medaljicu koju sam odmah dalje proslijedio prijatelju koji je bio gorljivi katolik. Jer, meni ona nije značila ništa …

Želiš čitati još svjedočanstava? Pridruži nam se, klikni like!  

Godine 2004., dijagnosticiran mi je karcinom prostate. Odugovlačio sam s odlaskom u bolnicu. Kad me konačno sin na silu odvukao, kirurg je rekao da je sada ishod u pitanju… Kemoterapija, zračenja, pelene… Čitavu godinu, sve do onog Badnjaka.

Moram dodati da sam, boreći se s bolešću i, sa za mene neobičnom zainteresiranošću, pratio televizijski prijenos posljednjih trenutaka života Ivana Pavla II., njegovo trpljenje i smrt. Ipak, iz tog zanimanja ništa se posebno nije izrodilo, sve do dana uoči Badnjaka 2005., kada sam čudesno ozdravljen.

Za vrijeme posjeta svećenika rekli smo mu o mom ozdravljenju. Za prikupljanje dokumentacije i duhovnu promjenu života kao da je bilo prerano. Ne govorite mi, gospodo, kako je u životu sve stvar slučajnosti! Duboko sam uvjeren da dobri Bog vidi sve naše korake. O tome svjedoči daljnji tijek moje životne priče.

Prve nedjelje Adventa 2006., u 6.15 spuštao sam se liftom idući na posao. U jednom trenutku u lift je ušla časna sestra (išla je na ranu sv. Misu). Prvi put sam je vidio. U liftu smo bili samo nas dvoje. Pozdravio sam je i dodao: »Sestro, znate, mene je ozdravio sveti otac Ivan Pavao II.!« Na trenutak smo se zadržali u razgovoru na stanici. Rekao sam joj: »Draga sestro, ja sam uistinu živio svakako…« Sestra me potaknula da zapišem svoje čudo i pošaljem svjedočanstvo u Krakov. Dao sam svoju adresu, spreman za suradnju. A potom smo se zaputili svatko na svoju stranu. Sestra je, kako kasnije svjedoči, bila toliko pod dojmom da je zaboravila gdje stanujem, ali se sjeća da je pomislila: »Trebala sam ga pitati za ispovijed.« Ujutro se iznenada pojavila pred vratima mog doma. Dogovorili smo se za razgovor. Tako je počela moja priprava za sv. Ispovijed i sv. Pričest nakon punih pedeset godina – drugo čudo Ivana Pavla II. Veće od prvog.

Na polnoćki 2006., moja supruga (ona nakon 36 godina) i ja pristupili smo sv. Pričesti. Otada pristupam sv. Ispovijedi jednom mjesečno, a nastojim biti svaku nedjelju na sv. Misi. Ne rastajem se od krunice i kad imam vremena izmolim sva četiri otajstva. U torbi, koju nosim na posao, nosim ne samo sendviče, već i molitvenik iz kojeg molim kad imam prilike. Molim svakodnevno: ujutro, u autobusu, u tramvaju, prije spavanja. Nikada neću zaboraviti s kojom je snagom u mom srcu progovorila Božja riječ za vrijeme sv. Mise kada sam započeo pripravne kateheze za sakramente. Bog govori meni osobno! Vrlo često se utječem bl. Ivanu Pavlu II. i bivam uslišan.

Želim samo dodati da sam kroz čitav svoj život, koliko sam to znao, nastojao pomagati ljudima.

Obraćeni ateist

Preuzeto iz časopisa Ljubite jedni druge 2012, str. 46-47

Bitno.net očekuje korisne, poticajne, pozitivne, objektivne i informativne komentare koji upotpunjuju članak/vijest ispod koje su objavljeni. Komentari koji sadržavaju mržnju, psovanje, nasilno ponašanje, nepoštivanje sugovornika i autora članka, osobe spomenute u članku ili vijesti itd., bit će obrisani. Bitno.net ne odgovara za sadržaj komentara pošto se isti objavljuju u realnom vremenu. Podsjećamo vas da po novim izmjenama kaznenog zakona od 01.01.2013. (glava XV.) zbog vaših komentara možete kazneno odgovarati. Komentari ispod članaka ne predstavljaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.

Prikaži komentare

(84 komentara)

  • Jayokundija

    Dragi moji,te 2005 godine imao sam 15 godina i bio sam u teškoj komi zbog teške saobračajne nesreće od 26.03.2005,probudio sam se 14.04.2005. a Papa je umro 02.04.2005. Jedino čega se sječam je On,kad sam se probudio iz kome nisam bio svjestan baš,ali sam pitao za njega. Ne tvrdim da me On vratio među žive,ali sam siguran da sam preživio uz njegovu pomoć i da je Sveti,oduvijek sam vjernik,ali nakon tog događaja sam još veći. Jasmin Kundija.

  • Svijetlana

    Prekrasna i jako dojmljiva priča…..

  • Branka Simunic

    predivno!!!

  • N.Š.

    Nikada mi neće biti jasna samo jedna stvar.. Zašto ljudi, u potpunosti drugačijeg razmišljanja, i shvaćanja Boga, uporno na ovakve postove, članke, video zapise i slično, komentiraju na ovakav ili sličan način.. U svakom slučaju ovo je demokratska država, svatko ima pravo na mišljenje.. Ali zašto ste uključeni u grupe, poput bitno.net, ako se ne poistovjećujete sa njenim većinskim mišljenjem.. Nisam primjetila da neki vjernik, dolazi na stranice ateista i sličnih (uz dužno poštovanje), i opovrgava njihovo razmišljanje.. Zar jednostavno ne možete pustiti ljude, da vjeruju, i da u svojoj vjeri žive ispunjeno.. Koliko god uporno pokušavate, ocrniti vjernike (moram se tako izraziti), ne možete nauditi nama, time narušavate samo svoj mir.. Mi svoj spokoj imamo, uvijek i zauvijek, u Njemu.. BVB!

    • Vilenjak

      Jer vam je kod ovakvih slučajeva “čudesnih” izlječenja način razmišljanja tragična posljedica ispiranja mozga. Pogledaj kraj dokumentarca “Inside – Undercover in North Korea” ako možeš (probaj skinuti sa torrenta). Vidjet ćeš potpuno istu reakciju kod ljudi koji iskreno vjeruju da su nakon za njih nečuvene operacije katarakte i godina sljepoće progledali pomoću i voljom svog Dragog vođe Kim Jong-ila i, zauzvrat gledajući njegovu sliku na zidu obećali mu vjeru, odanost i hrabrost u borbi protiv njegovih neprijatelja. Cijela situacija je skoro identična navodno čudesnom izlječenju Monice Besre od strane Majke Terezije. Kršćanstvo je totalitarna vjera, i želja da budeš rob. To je želja da postoji nepromnjenjiva, neosporiva i tiranska vlast koja te može osuditi za zlomisao. Vlast koja te može i mora podložiti totalnom nadzoru svake budne i prospavane minute tvog života, prije nego se rodiš, i, još gore i gdje prava zabava počinje, nakon smrti. To je nebeska Sjeverna Koreja. Ali barem u Sjevernoj Koreji možeš umrijeti i otići. Bog ti ne dopusti ni tu slobodu. Tiranija, bijeda, krajnja vlasništvo nad tvojoj ličnosti i razbijanje tvoje individualnosti tek počinje u trenutku smrti. Dakako da ćeš mu pripisati ono što ne razumiješ.

      • Max

        “Kršćanstvo je totalitarna vjera, i želja da budeš rob. To je želja da
        postoji nepromnjenjiva, neosporiva i tiranska vlast koja te može osuditi
        za zlomisao”

        Ajde molim te vjeruj mi što ću ti sad reći.Vidiš ovo što si napisao?To je potpuno suprotno od onoga što je kršćanstvo, ali da bi to uvidio, moraš upoznat osobu Isusa Krista, ne teoretski, nego praktično, isto onako kao što poznaješ svog najboljeg prijatelja, odnosno najbliskiju osobu.Bez toga, kršćanstvo ti se može činit  ovako ili onako, ali to nije realnost.Ja o tebi mogu mislit svašta, prema tvojim prijateljima, i prema onom što čujem zaključivat i stvarat sliku, ali to je slika, realnost je kad te upoznam.Ti nažalost, možda zbog neautentičnog života vjernika koje poznaš, možda iz nekog drugog razloga, samo tebi znanog, nemaš uvid u ono što je zbilja istinsko kršćanstvo.Kršćanstvo je punina istine cjelokupnog postojanja, smisao zašto jesmo.Kad upoznaš Isusa, upoznaš slobodu, istinu i ljubav, i to tako kristalno jasno, jer su te komponente dio Njegova bića, jer su On sam.Nema te sile na kugli zemaljskoj, koja meni i svima koji su Isusa upoznali, može oduzet radost, najdublju moguću, životnu radost, i nema jače stvari nego svaki dan pričat sa Isusom, pa slušat i gledat kako ti odgovara.On ne šuti, On govori, on svakodnevno čini ogromne stvari, kad ga zamoliš, on je Ljubav, druge nema.Ne postoji veća Sloboda, veća Istina, veća Ljubav, nego ona u Bogu Trojedinom.Ako jednostavno, ali iz srca zatražiš da ti se obznani, On će to učiniti.

        • Vilenjak

          Nisi u pravu, ovo što sam napisao su stvari koje zahtjeva katolička doktrina. Bog te prati 24h dnevno i može te osuditi ne za nešto što si učinio, već za samu pomisao na nešto. A tek kada se pojavi blag i krotak Isus upoznajemo kaznu ako odbiješ vjerovati u njegovu despotsku vlast: vječnu patnju i bol.

          • dobrovoljni totalitarni rob :)

             Moj Vilenjak, toliko si uporan u pokušaju da nas spasiš iz ropstva neše totalitarne vjere i zaluđenosti da postaješ simpatičan. Nisu ti velike šanse jer na ovom portalu se muva na desetke doktora nauka, teško zaraženih tom istom vjerom pa ti stalno kvare posao. No drago mi je da te, više manje, nitko ne vrijeđa,  a i ti si pristojan.  Svakako, zanimljiva priča. Zanimljivo bi bilo znati tvoju priču, što te tjera da pišeš po ovakvim portalima, kakva su ti iskustva u životu s vjerom, s vjernicima i nevjernicima… Psiholozi ponekad kažu da ljudi koji se protiv nečega gorljivo bore, to isto potajno ljube, pa otud i potreba borbe. Ali tko će spoznat ljudsku dušu i njene tajne. Svakako, sve ti najbolje želim u tvojoj  misiji, borbi, životu – iskreno, bez ironije :)

          • Vilenjak

            Prva rečenica ti je ironična. A ovo što psiholozi kažu primjeni onda na svećenike i papu u njihovoj borbi protiv homoseksualnosti. U potpunosti bez ironije

          • nema_imena

            Zar ne znaš razlikovati kad je netko ironičan a kad je samo ljubazan i iskren? U komentaru dobrovoljnog totalitarnog roba nema ironije ali ti to ne vidiš jer misliš da ne postoji ljubaznost bez koristi, kao u pravim totalitarnim režimima?
            Svako dobro želim!

      • Yvonne

        čini mi se da Dragi vođa Kim Jong-il nije umro za svoje na križu? Patio i tako to…. ili su mi to mozak isprali?

        P.s. ja vjerujem u Boga baš zato što ga razumijem, a ti ne. Meni je dosta što sam Ga upoznala i ne trebaju mi nikakvi materijalni dokazi da je On uz mene. Pismo od Boga ili slično… Vjera je način življena, a Bog je ljubav. Bog meni ne stvara patnju već ja patnjom dolazim Bogu. Onda kad nam je najteže, spoznajemo Boga, zar ne? Toliko smo jadni da tek ga umiremo i trebamo pomoć, zovemo Njega. I On nas takve slabe prima u svoje ruke jer nas ljubi i oprašta nam.

        Ja sve to razumijem, a ti ne razumiješ jer nemaš te materijalne dokaze pa odmah ni ne vjeruješ. Ali taj razum na koji se svi pozivate da vam je nemoguće vjerovati u Boga u nešto takvo nadnaravno, neobjašnjivo, vam je Bog i stvorio. Ti onime što ti je Bog stvorio pokušavaš i Njega samog zatajit i zanijekat. Kako smo jadni i slabi mi ljudi…

        To je to pouzdanje u Boga koje mi vjernici imamo. Znamo da je On tu i da sve čni s razlogom i ne trebaju nam odgovori na sva pitanja koji drugi traže… niti nas itko može natjerati da pokleknemo u svojim vjerovanjima jer… smo Ga upoznali ;)

        Nadam se da nisam bila pregruba… samo želim objasniti neke stvari koje i meni nisu bile dugo jasne.

        P.s. ako je kršćanstvo stvarno takva tiranija koja te tjera na svašta i ne dopušta ti ni slobodu i ispire mozak, zanimljivo je da postoji već preko 2000 godina i ne slabi nikako nego samo raste broj njenih ‘državljanina’ ;)

        Lijep pozdrav

    • Marta

      Ima jedna stranica katoličkog svećenika na koju dolaze ateisti vrjieđati i ismijavati kako crkvu,tako i svećenike i nas vjernike i Boga u kojeg vjerujemo.Zašto bi ja kao vjernik trebala i tražila žeđ na stranicama ateista?Meni niste vi jasni.Protestanti imaju svoje stranice,pravoslavci isto (otiđe tamo kak će vas išibati ortodoksnost!-kakav ekumenizam)ateisti,muslimani,a vječito katolici svima trn u oku:homoseksualcima,ateistima….Nikog ne diramo al svi dođu dirati.Ako ti ne paše napustiš stranicu.Bitno.net je jako dobra stranica,sloboda se lako rješava “uzmi ili ostavi”,al ne moraju se uzeti vile,ti katolici zaista su trn u oku.Mi katolici moramo biti posebno pažljivi,uljuđeni i najbolji.Najbolji su mi oni koji ne poznaju katoličku vjeru i onda drvljem i kamenjem po njoj.Tko vas drži da vjerujete  u što hoćete? Svjedočenje je bit vjere u Isusa, nećemo vama polagati račun nego njemu, a ni vas neće mimoći u šta god vi vjerovali.Tko ljubi Isusa,taj širi Kraljevstvo svjedočenjem,svjedočenje potvrđuje Istinu i dar vjere.Vi se bojite istine.Čitam komentar i ne razumijem,jeste li vjernica ili nešto između.Zapamtite,Isus je rekao da će one koji su mlaki ispljunuti iz usta,ako niste hladni ni vrući.

  • 11111

    N.Š .. dokle god su ljudi pristojni i ne vrijeđaju – neka komentiraju gdje god žele.Ja sam vjernik i par puta sam se oglasila na stranici  “nisam vjernik” ..tamo su sami ateisti… treba uvažiti svako mišljenje. BTB

  • Grand Jacob
  • razočarana

    Pokušavam shvatiti zašto Bog uslišava i ozdravlja one koji su mu okrenuli leđa, a u isto vrijeme uzima i pati čistu i nevinu dječicu. Zašto nije zadovoljan roditeljskim molitvama i molitvom Anđele čuvaru ( jedinom koju je maleno dijete prije smrti uspjelo naučiti). Što više pokušavam to više počinjem vjerovati da je Bog samo ljubav, a život sudbina svima nama određena i prije nego smo se rodili. A sve te priče o svecima i ljudskim posrednicima kod Boga jednostavno mi sve manje drže vodu.