Zaboravite sve što ste do sada čuli o gnostičkim evanđeljima ili o svitcima s Mrtvoga mora. Prava senzacija, “stvarno najdublja istina o Isusu Kristu”, čuva se u sefu s održavanom temperaturom i vlagom, u jednomu europskom velegradu.

To su dva pisma koja je Isus pisao Velikome vijeću da bi se obranio. U njima on objašnjava kako je tvrdnja da je on Božji sin zapravo nesporazum. Nije on to tako rekao ni mislio. Svaki je čovjek u jednakoj mjeri ispunjen Božjim duhom. Pisma su potpisana s bani mešiha, “Mesija djece Izraela”. Na temelju okolnosti pronalaska mogu se ovi jedinstveni dokumenti precizno datirati – potječu iz 34. godine po Kristu, dok je Isus očito još živio. Papa Ivan XXIII. osobno je molio za uništenje Isusovih pisama. Ipak, njihov vlasnik, jedan židovski poduzetnik, to je odbio. Bio je voljan samo odgoditi njihovo objavljivanje na razdoblje od 25 godina. Čak i danas oklijeva jer strahuje da bi objavljivanje moglo prouzročiti krizu u odnosima između Vatikana i Izraela, kao i izazvati novi val antisemitizma. Samo je jednoj osobi bilo dopušteno vidjeti te razorne retke svjetske povijesti: Michaelu Baigentu. To tvrdi ovaj Novozelanđanin (Baigent je rođen na Novomu Zelandu) u svojoj uspješnici Isusova pisma. U njemačkome prijevodu Stvoritelji Boga – Istina o Isusu iz Nazareta i tajna baština Crkve, naslov je još i ublažen, u izvorniku na engleskome knjiga se neuvijeno, prikladno senzacionalistički zove Isusova pisma – Razotkrivanje najvećega zataškavanja u povijesti. Otkucava li Katoličkoj Crkvi tempirana bomba?

Ono što zvuči kao tema novoga trilera, Baigent, inače istaknuti mason, nastoji nam prodati kao istinu. Da bi svojoj priči dao privid vjerodostojnosti, on citira čitav niz uglednih stručnjaka, među kojima su izraelski arheolozi Yigael Yadin i Naham Avigad, koji bi trebali potvrditi “da su ovi dokumenti autentični i od velike vrijednosti”. Šteta što su obojica već duže mrtvi pa ih se stoga ne može ništa pitati, a iza sebe nisu ostavili ništa što bi upućivalo na to da bi im bila poznata tajanstvena Isusova pisma. Nikakvo čudo da je Baigent upozoren kako je stvar od stroge tajnosti i najveće osjetljivosti. Dakle, ostaje nam samo kritički razmotriti okolnosti nalaza i kriterije njegova datiranja. I tu stvar postaje zaista osjetljiva.

Autor tvrdi: “Saznao sam da je moj sugovornik početkom šezdesetih, u potrazi za antikvitetima, kupio kuću u starome dijelu Jeruzalema, na mjestu nekadašnjega hrama. Iskopao je podrumski pod i dospio do sloja iz predkršćanskoga vremena. Godine 1961. pronašao je dva dokumenta od papirusa, kao i čitav niz predmeta koji su mu omogućili da nalaz otprilike datira 34. godinom po Kristu.” Osim što je nevjerojatna slučajnost da bi jedan Židov kupio zemljište u starome dijelu Jeruzalema koji je tada još (sve do 1967.) pripadao Jordanu, i to baš iznad arhiva Velikoga vijeća, te da bi od svih dokumenata koji su tamo nekoć bili pohranjeni pronašao baš ova dva, priča ima dva sporna mjesta. Kao prvo, u 150-godišnjemu razdoblju arheoloških iskapanja u Jeruzalemu nije pronađen ni najsitniji komadić papirusa. To nije nimalo čudno jer iako samo 22 kilometra zračne linije udaljen od pećina na obali Mrtvoga mora, Jeruzalem ima potpuno drukčiju klimu. On leži na tisuću metara većoj nadmorskoj visini i na rubu vlažna, šumovita pobrđa tako da je zimi – premda rijetko – tamo znalo i sniježiti. Zbog velike vlage u zraku u Jeruzalemu se nisu mogli očuvati ni papirusi, a ni većina predmeta od tekstila – i već zbog toga je potpuno nemoguć nalaz dvaju cjelovitih dokumenata “otprilike 45 cm dugačkih i oko 23 cm širokih”. Drugi problem je datiranje. Svatko tko se imalo razumije u arheologiju zna da je ovakva preciznost nezamisliva. Vidjeli smo na primjeru kumranskih svitaka: uz pomoć paleografije i radio-karbonske metode rukopisi se daju datirati s točnošću koja može odstupati za otprilike pola stoljeća, preciznije je nemoguće. Kako je Baigentov svjedok došao do 34. godine? Sve da su papirusi bili spremljeni u glinene posude zajedno s kovanicama, kovanice nam odaju najraniji mogući datum jer one su bile u antici desetljećima, čak i stoljećima, u uporabi. U Isusovo se vrijeme još koristio bakreni novac – tzv. perutah, grčki lepton – koji potječe od hasmonejskih kraljeva, oko 100. godine prije Krista. Ukratko: nijedan arheolog ovaj nalaz nije mogao tako precizno datirati.

Baigent nas unatoč svemu uvjerava: “Ovo su bila pisma koja je Isus uputio na Sinedrij. Ona postoje. Imao sam ih u rukama i tajio, čekajući trenutak kada bi ih se moglo objaviti… Ispunjen strahopoštovanjem i bez riječi, mislio sam na prevrat koji pisma mogu izazvati ako dospiju u javnost”, da ne bi došli na pomisao kako je lagao. Vjerojatno mu je njegov židovski prijatelj prodao povelik rog za svijeću, a Novozelanđanin bio dovoljno naivan da nasjedne, i ne posavjetovavši se s nekim arheologom (koji bi mu odmah otvorio oči). Zacijelo je onaj koji je “razotkrio najveće zataškavanje u povijesti” vrlo častan čovjek. Svakako je takav bio i onaj koji je (zajedno s Richardom Leighom) otkrio “skandal” sa svitcima s Mrtvoga mora, koji je tvrdio da posjeduje dokaze da je Isus još 45. godine živio u južnoj Francuskoj. I onaj koji je zajedno s Richardom Leighom i Henryjem Lincolnom, u svjetskoj uspješnici Sveta krv, sveti gral predstavio jedan od najutjecajnijih mitova 20. stoljeća: tobožnju ljubavnu priču između Isusa i Marije Magdalene. Knjiga sadrži predložak za najuspješniji roman 21. stoljeća, Brownov Da Vincijev kod. Brown u svoj roman uvodi i nesretnoga stručnjaka za gral koji se zove sir Leigh Teabing, čije je ime anagram – sastavljeno je od slova imena Baigent i imena partnera mu Leigha. Stoga ne čudi da se u romanu navodi kako ovaj sir Leigh Teabing u regalu drži i “svjetsku uspješnicu… Sveta krv, sveti gral”. Baigent i Leigh nipošto nisu blagonaklono reagirali na ovaj način navođenja izvora; okrivili su Browna za plagijat, podigli tužbe u Londonu i New Yorku tražeći 15 milijuna dolara odštete. Ovo je vratilo njihovu knjigu na poredak najprodavanijih, no čini se da se i nije isplatilo. Oba su suda odbacila optužbu, a autori su morali platiti troškove sudova i odvjetnika u iznosu od, navodno, 1,3 milijuna funta (oko dva milijuna eura). Unatoč svemu, optužba pokazuje za što autori uistinu drže svoju književnu tvorbu. Jer na povijesne činjenice ne postoji copyright, tj. autorsko pravo, dok za fikcije (“intelektualno vlasništvo”) i te kako.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Michaela Hesemanna “Legende, mitovi, laži”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

O knjizi “Legende, mitovi, laži” saznajte više na linku ovdje gdje je možete i prelistati.