Današnje obilježavanje Svjetskog dana sredstava društvenog priopćavanja, te pokretanje studija komunikologije na zagrebačkom Hrvatskom katoličkom sveučilištu koji počinju s radom iduće akademske godine, bili su više nego dovoljni povodi za razgovor s vlč. Krunoslavom Novakom, doktorom znanosti društvene komunikacije i profesorom na HKS-u. Vlč. Krunoslav Novak rođen je u Čakovcu 1974. godine. Nakon završenog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, 1999. zaređen je za svećenika Varaždinske biskupije. U jesen 2002. u Rimu na Papinskom salezijanskom sveučilištu upisuje postdiplomski studij s područja znanosti društvene komunikacije. Nakon položenog magisterija vratio se u Varaždinsku biskupiju, u kojoj formira i vodi Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije do 2008. godine. Odredbom varaždinskoga biskupa Josipa Mrzljaka ponovno odlazi u Rim te na istom sveučilištu upisuje doktorski studij na Fakultetu znanosti društvene komunikacije, koji je okončao u rujnu 2012. Vlč. Novak bit će jedan od profesora na novom studiju HKS-a. O programu studija, te kako ga upisati, više možete saznati OVDJE.

– Hrvatsko katoličko sveučilište uskoro dobiva novi studij?

U ovom trenutku na Hrvatskom katoličkom sveučilištu aktivni su studiji povijesti, psihologije, sociologije. U strategiji našeg mladog sveučilišta predviđeno je otvaranje i drugih studija koja će obuhvatiti različita znanstvena polja. Od iduće akademske godine krećemo s novim programom studija komunikologije.

– Zašto baš komunikologija?

Zato što živimo u društvu koje, promatramo li različite razine komunikacije od interpersonalne razinu do one posredovane medijima te odnos pojedinaca prema medijima, karakterizira izrazito velika količina informacija koju čovjek percipira. Postoji potreba za formiranjem i obrazovanjem ljudi koji će biti kompetentni komunikolozi, koji će moći prepoznavati bit poruke, kako je posredovati i analizirati.

Studij je koncipiran po principu Bolonjskog sustava. Dakle, prve tri godine temeljnog studija i potom dvije godine diplomskog studija. Diplomski studij imat će dva smjera – Interkulturalna komunikacija i novinarstvo, a drugi je Znanstveno istraživanje medija i odnosi s javnošću. Već iz imena smjerova je jasno o čemu govorimo – o budućim novinarima, medijskim djelatnicima, komunikatorima koji će biti sposobni stvarati kulturu dijaloga. Za razumijevanje drugoga i drugačijeg, vrednovanje i prepoznavanje onoga što je bitno u društvu, a potom za promoviranje ideja, kroz kulturu dijaloga, koje će biti korisne svakom pojedincu i društvu. Informacija ne smije biti samo roba, koja nekome omogućuje profit, nego vjerodostojan i provjeren sadržaj kojeg treba proslijediti do primatelja poruke. I to će znanje biti posredovano kako teoretski, tako i praktično. Ne teorijskoj razini obrađivat će se suvremene teorije komunikacije, a kroz vježbe u našim laboratorijima, bilo kroz praksu u medijima, hrvatskim i onim u inozemstvu stjecati kompetencije za rad u medijima.

S druge strane, studij Znanstveno istraživanje medija i odnosi s javnošću, omogućit će studentima da razumiju medije na jednoj drugoj razini. Da prepoznaju njihov utjecaj, komunikacijske strategije, određene teorije komunikacije, upoznaju komunikaciju ‘iznutra’ i tako nauče kako pristupati čovjeku, bilo u interpersonalnoj, bilo u onoj institucionalnoj komunkaciji.

– Znači li ta interkuturalnost da će koncept studija biti otvoren i za studente koji nemaju nužno katolički svjetonazor?

Tu smo na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i već samo ime njegovo ime određuje identitet svih studija, pa tako i komunikologije. Sveučilište je mjesto visokoškolskog obrazovanja i znanstvenih istraživanja. Pridjev ‘hrvatsko’ označava kako njegujemo poštivanje vlastitog naroda i domovine, otvorenost prema potrebama i problemima situacije u kojoj živimo. S ‘katoličko’ želimo naglasiti kako ovdje njegujemo katoličke vrjednote. Na Sveučilištu postoji ponuda duhovnih sadržaja, aktivna je volonterska grupa i druge inicijative u koje se studenti mogu uključiti. To ne znači da inzistiramo da svaki student mora biti vjernik, ali ono što očekujemo od njih jest da u katoličkim vrednotama prepoznaju vrijednosti koje su drugima od temeljne važnosti i da to poštuju.

Ono što moram naglasiti jest da mi ovdje ne želimo formirati novinare koji će biti ograničeni na katoličke medije, nego im dati jednu širinu. Interkulturalnost o kojoj govorimo sve više ulazi i u naše društvo. Riječ je, dakle, o situaciji postojanja različitih svjetonazora našem društvu. Naše sveučilište će u takvoj situaciji svojim programom i formacijom budućih stručnjaka na području komunikacije težiti smanjivanju polarizacija i inzistiranju na ciljevima koji nam mogu biti zajednički, bez obzira na razlike u mišljenjima u traženju objektivne istine.

– Kako bi još definirali specifičnost vašeg studija komunikologije u odnosu na druge?

U kreiranju programa sudjelovali su stručnjaci komunikolozi, vodeći računa o vrijednim iskustvima nekih europskih sveučilišta koja imaju već duže iskustvo u izvođenju sličnih programa. Osim toga posebnost je i u tome što će budući djelatnik u sredstvima javnog priopćavanja, bio on vjernik ili ne, biti upoznat s katoličkim identitetom. U našoj domovini Hrvatskoj prema popisu iz 2011. više od 86% građana su katoličke vjeroispovijesti. Onaj tko želi prepoznati kulturološku pozadinu i religiozno opredjeljenje naših građana i tko im želi posredovati poruku usmjerenu na njihove potrebe i osobnost, za njega će poznavanje tog katoličkog identiteta biti od iznimne važnosti.

Nadalje, naši studenti svih odjela vole istaknuti kako su zadovoljni što tu nisu tek puki brojevi. Mi trenutačno imamo oko 450 studenata i nismo veliko sveučilište kada je riječ o broju studenata. Svaki od njih osjeća se kako ‘ima ime i prezime’. Taj neposrednosti u komunikaciji i osobni pristup daje im sigurnost i samopouzdanje, a on će biti uočljiv i u novom studiju komunikologije.

– Puno se govori o mogućnostima koja sredstva javnog priopćavanja imaju u ‘novoj evangelizaciji’. Je li Crkva, po vama, iskoristila te mogućnosti?

Koliko su ta sredstva iskorištena, teško je reći imajući u vidu potencijale koje ta sredstva imaju. Ono što je sigurno jest da ih je Crkva prepoznala kao važne i da ih neprestano koristi. Još od Drugog vatikanskog sabora u crkvenim dokumentima se o sredstvima javnog priopćavanja govori kao o ‘Božjem daru’. Ono što je važno jest da ta sredstva progovore jezikom medija o stvarnosti Evanđelja. To je nešto što mediji koji žele evangelizirati moraju imati na umu. Evanđelje je uvijek isto, dakle, sadržaj se ne mijenja. Ono što trebamo jest prenijeti ga načinom i rječnikom svojestvenom pojedinom mediju.

Mediji i poruka koju prenose imaju pristup mjestima gdje Radosna vijest inače ne bi mogla doći. Primjerice, radio ili televizija imaju tu osobinu prenijeti određenu poruku u neki dom gdje, recimo, konkretan svećenik ne može doći. Zato mediji imaju potencijal prenašanja tog recimo prvog poticaja usmjerenog prema Evanđelju, poruke o ljepoti življenja s Bogom. Riječ je o poruci koju prepoznaje netko tko živi u konkretnoj kulturi, poruci koja komunicira pozitivne vrijednosti koje upućuju na Boga i Božju blizinu. Oni mogu dati taj prvi poticaj koji osobu može voditi prema potrebi za život s Bogom, a to se onda ostvaruje u konkretnoj vjerničkoj zajednici.

– A kako stojimo s internetom? Puno je onih koji u njemu ne vide ‘Božji dar’, kao da imaju neki zazor od njega?

Mislim da je važno podsjetiti kako je „Glas koncila“ bio jedan od prvih tiskanih medija u Hrvatskoj koji je otvorio svoju internet stranicu. Crkva potencijale interneta sigurno prepoznaje.

Ako postoje neki problemi s internetom, mislim da su oni povezani s logikom komunikacije koja dominira na njemu i koja nije prema logici koja slijedi onu iz neposredne komunikacije u kojoj postoje različiti autoriteti. Internet, prije svega društvene mreže, ne funkcionira po hijerarhijskom principu kako smo na to navikli u našim društvenim odnosima, gdje bi se vrjednovala riječ i vjerodostojnost onoga tko progovara iz pozicije autoriteta stečenog znanjem ili iskustvom. Na internetu dominira onaj tko je ‘glasniji’. Želimo li koristiti internet i preko njega progovarati toga moramo biti svjesni – internet je trg, a na trgu onaj tko je glasniji, njega će se bolje čuti. Stvari koje u konkretnom društvenom kontekstu u njegovoj fizičkoj pojavnosti nisu zamislive, da osobu koja nastupa s pozicije znanstvenog, ljudskog, političkog autoriteta može bilo tko kritizirati – na internetu su normalne. Tamo komunikacija funkcionira ‘horizontalno’, te su moguće kritike često i bez ikakvog argumenta ili konteksta.

– Pa neki bi to nazvali demokratizacijom medija?

Danas se govori da je Internet najdemokratičniji medij, no pitanje je ne vodi li takva demokratičnost u anarhiju.

– Kako to izbjeći?

Ključna riječ je odgovornost. Odgojiti odgovorne ljude, one koji primaju poruke i oni koju posreduju. Put Crkve, kako je rekao sv. Ivan Pavao II. jest čovjek. U Redemptor hominis piše „kako je čovjek osnovni put Crkve, put koji je zacrtao sam Krist, put koji prolazi kroz otajstvo utjelovljenja i otkupljenja“. Kad govorimo o odgovornosti u ovom kontekstu nezaobilazno je govoriti o poštivanju dostojanstva svakog čovjeka.

Pitanje jest hoće li taj čovjek u moru informacija koje mu se nude na internetu, prepoznati važnu. I tu ja vidim smisao budućnosti novinarske profesije. Nažalost, danas svatko misli da može biti novinar, ako ima pristup mediju, najčešće društvenoj mreži, preko koje može posredovati svoju poruku. I tako nastaje nepregledna količina različitih informacija, često kontradiktornih. Mislim da će budući novinari koje će publika prepoznavati kao vjerodostojne biti oni koji će se moći izdignuti iznad toga. Profesionalno novinarstvo ne može biti senzacionalističko, nego ono koje nudi jednu, pa rekao bih, proročku dimenziju društvu u kojem djeluje.

– Ima li Crkva ‘komunikološku strategiju’ i je li joj uopće potrebna?

Uvijek treba poći od temeljnog poslanja Crkve – navještanja Evanđelja. I to je prava strategija Crkve – navještanje Božje riječi. Radosnu vijest koja je stara preko dva tisućljeća aktualizirati i posredovati u konkretnom povijesnom trenutku.

Kada govorimo o komunikacijskim strategijama Crkve, važno je djelovati proaktivno. Da Crkva komunicira svoju poruku, da se ne događa da je stalno u nekoj defanzivi. Evanđelje ima tu dimenziju, Isus nije reagirao, nego je promicao ono što je donio ovom svijetu – spasenje i život. Tu veliki potencijal imaju katolički mediji, ali mislim da se i svjetovni mediji trebaju sve više okretati prema toj dimenziji otvorenosti za ono što je za dobrobit čovjeka pojedinca i društva.

Da upotrijebim jednu metaforu: Kada liječnik postavi dijagnozu nekom pacijentu, on mora ponuditi i terapiju, put prema ozdravljenju. Ako želimo djelovati proročki, onda moramo, promatrajući društvo u kojem živimo, poticati ono što je pozitivno. Nije dovoljno pokazati prstom, nego ponuditi rješavanje problema koji nas muče. Naglašavamo li neprestano samo negativnosti, bez traženja riješenja, nećemo pomoći društvu da ide naprijed niti ćemo rješavati probleme.

– Ne prekoračuju li mediji tu neke svoje ovlasti? Nije li posao novinara da prije svega informira?

Naravno, nije na novinaru da ima odgovore na sva pitanja. No novinari i drugi medijski djelatnici trebaju znati kome postaviti pitanja i tko zaista može ponuditi odgovore. Prepoznati osobe i zajednice koje rade na tome da društvo krene prema naprijed.

– Kako ocjenjujete stanje katoličkih medija u Hrvatskoj?

Kada je riječ o katoličkim medijima, treba voditi računa o njihovim specifičnostima. Oni imaju svoj identitet i na njemu su radili, pa neki od njih i desetljećima. Prenijeti Božju riječ na jezik medija nije nimalo lagan zadatak. To je zadatak u kojem treba krenuti od čovjeka i voditi ga prema izvoru. Katolički mediji to nastoje. Koliko su pri tome izborili svoje mjesto na generalnoj medijskoj sceni, to je drugo pitanje. Ali, ono što je važno jest da ostanu dosljedni u tome i da ostanu glas potrage za istinom koja čovjeka oslobađa. Pri tome, je važno da nastoje dati svoj doprinos vraćanju pozitivnog ozračja u društvo, traženju onih zajedničkih točki koje nas mogu ujediniti u stvaranju boljeg društva.

– Nije li ta generalna medijska scena u Hrvatskoj pomalo svjetonazorski jednoobrazna, isključiva prema katoličkom svjetonazoru?

Da, događaju se situacije u kojima se osjeti da jedan pogled na stvarnost nema prostor u medijima. Ne treba generalizirati, ali taj fenomen je prisutan. Tu se potiče i jedna polarizacija društva koja nikome tko želi dobro ovom narodu nije korisna.

Treba biti vrlo oprezan u ocjenivanju nekih izjava i njihovom vađenju iz konteksta. Jer, tako se događa da pojedine osobe i mediji koji žele dobro ovom društvu i rade na njemu, postanu stigamtizirani i bačeni u sjenu. Ovom društvu, nažalost, nedostaje kulture dijaloga i uvažavanja drugačijeg mišljenja.

– Pa kako, konkretno, komentirate činjenicu da je Hrvatsko novinarsko društvo izreklo opomenu našoj kolumnistici Nikolini Nakić jer je izrazila vjerski stav o pobačaju?

Tu se, po mom mišljenju, potpuno nepotrebno digla prašina i jedna novinarka je neopravdano prozvana zbog svojih stavova. Rekao sam već, vađenje riječi ili rečenica iz konteksta može dati potpuno pogrešnu sliku o nekom tekstu i intencijama koje stoje iza njega.

S druge strane, može se vidjeti kako se neke osobe ili cijelu jednu populaciju zbog njihovih stavova i uvjerenja naziva ‘zaostalima’. To je praksa koja se događala u prošlosti, a događa se i sada, nažalost. U takvim situacijama nitko ne postavlja pitanje osjeća li se ta populacija uvrijeđenom. Analiziramo li neke slučajeve, doći ćemo do teških zaključaka o svjesnom polariziranju društva. Tu treba ponovno naglasiti – potrebna je volja za dijalog, a za katoličke medije je važno i da sačuvaju svoj identitet i jasnoću.

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net