Ima tome već dosta – dogodilo se negdje kasnih 1960-ih – što je o. Andrew Greeley, primjer starinskog liberalnog katolika, optužio o. Daniela Berrigana, perjanicu poslijekoncilskog katoličkog radikalizma, da mu je politika autoritarna. Greeley je pod time mislio da bi on i njegovi liberalni prijatelji završili u zatvoru kad bi Berrigan i njegovi radikalni prijatelji, sa svojim agresivnim osjećajem moralne superiornosti, prigrabili moć. Klasična greeleyjevska hiperbola, ali u njoj, kao i u nekim drugim njegovim polemikama, ima i zrno istine.

Katolički je radikalizam šezdesetih, koji je formirao današnje samoprozvano “progresivno” katoličanstvo, unatoč prijeziru prema tradicionalnim oblicima autoriteta, uključujući i autoritet crkvenih vlasti, bio prilično autoritaran. Starinski se katolički liberalizam pretvarao u današnje “progresivno” katoličanstvo, a u ‘standardnoj opremi’ suvremenog progresivnog katoličanstva pojavili su se oblici autoritarnog maltretiranja, posramljivanja i isključivanja koji bi užasnuli katoličke liberale 1950-ih, koji su na svojoj koži osjetili kako je kad konzervativni klerički autoritarizam krene u ofenzivu. Sve su te pojave još prisutne, kao prekršaj protiv otvorenosti, tolerancije i privrženosti “dijalogu” – svemu onome za što je progresivno katoličanstvo samo sebe hvalilo.

Jedan od najboljih primjera tog fenomena je katoličko visoko školstvo u SAD-u. Protumodernističke denuncijacije društva Sodalitium Pianum (Društvo Pija X., neformalna skupina cenzora, prikupljala podatke o osobama za koje je smatrala da promoviraju crkveni modernizam, op. prev.) naštetile su reputacijama i uništile karijere forsiranjem vrlo suženog oblika katoličkog intelektualnog života. Jednak su učinak imale i podmukle spletke koje su se počele plesti 1950-ih nakon objave enciklike Humani Generis. Obje se te epizode danas s pravom smatra sramotnim povrjedama evanđeoske slobode. No zar se nešto slično ne događa i posljednjih desetljeća na katoličkim sveučilištima, sada kad su tamo na vlasti progresivni katolici, koji tvrde da su naučili lekcije o crkvenom autoritarizmu 20. stoljeća?

Na primjer: Dobro je poznato da će mladome znanstveniku ili znanstvenici, koliko god bili nadareni, biti nemoguće napredovati u zvanju na teološkom fakultetu pojedinih prestižnih katoličkih sveučilišta ako su tijekom pripremanja doktorata ili kad su počeli predavati i objavljivati stručne radove, promicali istinitost i proročansku dimenziju enciklike Humanae Vitae, ili ako su branili objavu sv. Ivana Pavla II u apostolskom pismu Ordinatio Sacerdotalis da Crkva nema autoritet zaređivati žene, ako su u ikad poduprli nauk Katekizma Katoličke Crkve o tome da su homoseksualna nagnuća znak duhovnog poremećaja, ili pak ako su potpisali ijednu od nedavnih deklaracija o obrani tradicionalnoga braka.

Baš takvu akademsku zatvorenost kakvu su starinski liberali osuđivali nakon Humani Generis sad bez ustručavanja progresivni katolici propagiraju na sveučilištima Fordham, Boston College, Georgetown, Seattle te mnogim drugim visokoškolskim ustanovama. Baš kao nekada: kad katolički intelektualni život nije sveden na nesuvislo naklapanje, takvi ga katolici koče i guše.

Tu je i katolička blogosfera. Progresivni katolički blogeri ne drže monopol na autoritarno maltretiranje i posramljivanje – i na drugom kraju spektra ima više nego dovoljno neukih, slabo informiranih, nepristojnih i uskogrudnih ljudi. No takvi barem ne čestitaju sami sebi na svojoj otvorenosti i toleranciji za različitost.

Sljedeće sam riječi i prije citirao, ali u njima je toliko i danas primjenjive mudrosti da ih vrijedi ponoviti. I Thomasa Mertona, koji ni u koju ruku nije bio tradicionalan i konzervativan katolik, katolička je ljevica napadala zbog navodnih prekršaja protiv ortodoksnih postavki radikalizma. Njegov odgovor, što ga možemo pročitati u jednom od njegovih “nonsens pisama” prijatelju i pjesniku Robertu Laxu, 48 godina kasnije ima proročansku notu:

Ja još imam i poleta i smisla za humor, ali ne mogu se otresti kleveta progresivnih katolika. Upamti što ti kažem: na ovoj Zemlji nema ružnije vrste od njih – zlih, frivolnih, neartikuliranih, otrovnih, spremnih da navale u sekularne gradove i teilhardijanske podzemne željeznice. Ottavianijeva ekipa bila je užasna, ali ovi su bezbroj puta gori, vidjet ćeš (Alfredo Ottaviani, konzervativni tal. kardinal, 1890-1979, op.prev.).

Moglo bi se reći da autoritarnost progresivnih katolika predstavlja trajan problem.

Izvor: First Things | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.