Job je bio stavljen na kušnju, „izgubio je cijelu obitelj, izgubio je sva dobra, izgubio je zdravlje i čitavo njegovo tijelo postalo je odvratna guba“. U tim trenucima „gubi strpljenje i onako govori“ – proklinje svoj život – „Ali on je naučio uvijek govoriti istinu i to je bila istina koju je u tome trenutku osjetio“, kazao je Papa, podsjećajući na Jeremiju, „koji koristi skoro iste riječi: ‘Proklet dan kada se rodih“. Međutim, je li to bogohuljenje? – zapitao je Papa – Da li ovaj čovjek, koji je tako ostao sam huli?“ – zapitao se Sveti Otac te pojasnio:

„Kada je Isus zavapio: ‘Oče, zašto si me ostavio!’ – je li hulio? To je otajstvo. Toliko puta sam čuo osobe koje su živjele u teškim, tužnim situacijama, koje su toliko toga izgubile ili su se osjećale same i napuštene te su se potužile pitanjem: ‘Zašto?! Zašto?!’ Bune se protiv Boga. A ja kažem: ‘Nastavi moliti tako, jer i to je molitva’. Kada je Isus rekao svome Ocu: ‘Zašto si me ostavio?!“ – bila je molitva. I ono što je Job učinio bila je molitva „jer moliti znači biti u istini pred Bogom“, objasnio je papa Franjo. „Job nije mogao moliti drukčije… istinska molitva dolazi iz srca, iz trenutka u kojem se živi. To je molitva u trenucima tame, u trenucima života kada nedostaje nade, kada se ne vidi obzorje. Toliki su danas u stanju u kojem je bio Job. Toliki dobri ljudi, poput Joba, ne razumiju zašto im se to dogodilo. Toliko braće i sestara kojima nedostaje nada“ – rekao je Papa i nastavio:

Pomislimo na velike tragedije, primjerice one naše braće koju se progoni zbog toga što su kršćani te ostaju bez ičega: ‘Ali, Gospodine, ja sam ti povjerovao. Zašto? Je li vjerovati u tebe prokletstvo, Gospodine?’“ – mogli bi se pitati, rekao je Papa.

A mi, „bez bolesti, gladi, važnih potreba“ – opomenuo je Sveti Otac – „kada smo potišteni, vjerujemo da smo mučenici i prestajemo moliti“ – ima onih koji kažu: „Bijesan sam na Boga, neću više ići na misu!“ – „A zašto?“, pita Papa. „Zbog neke malene stvari?“ Papa Franjo je podsjetio na svetu Tereziju od djeteta Isusa, u posljednjim danima života. „Htjela je misliti o nebu, ali je čula nešto poput glasa koji joj je govorio: ‘Ne budi budalasta, nemoj fantazirati. Znaš što te čeka? Ništavilo!’“

Sveta Terezija je, međutim, „molila i tražila snagu za ići naprijed, kroz tamu. To se zove ulazak u strpljenje“ – naglasio je Papa, dodavši: „Naš život je prelagan, naše tužaljke su tužaljke iz kazališta“, u usporedbi s tužaljkama tolike braće i sestara koji su u tami; koji su gotovo izgubili nadu te su prognani i od samih sebe u ništavilo. „I Isus je prošao tim putem: od noći na Maslinskome brdu, do posljednjih riječi na križu: ‘Oče, zašto si me ostavio?!’“

Dvije nam stvari mogu poslužiti – savjetovao je na kraju Sveti Otac – „Prvo, pripremiti se za dolazak tame“ i drugo, „moliti, kao što moli Crkva, za toliku braću i sestre koji trpe izgon od sebe samih, u tami i patnji“. To je molitva Crkve za te „Isusove patnike“ koji su posvuda – rekao je na kraju Papa.

RV/Bitno.net